zadnji čovjek? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Imaju nešto na što su ponosni. Kako već imenuju ono što ih čini ponosnima? Obrazovanjem to imenuju, odlikuje ih pred kozarima.

Zato nerado o sebi slušaju riječ “prezir”. Stoga ću zboriti njihovu ponosu. Stoga ću im govoriti o onom najprezrenijem, a to je zadnji čovjek.

I ovako reče Zaratustra narodu:

Vrijeme je da čovjek odredi sebi svoj cilj. Vrijeme je da posadi klicu svoje najviše nade.

Još je njegovo tlo bogato za to. No jednom će biti oskudno i škrto i nikakvo više stablo neće moći izrasti iz njega.

Ajme! Dolazi vrijeme kad čovjek neće više bacati strelicu svoje čežnje preko i iznad čovjeka, a tetiva njegova luka će se odučiti zujati!

Kažem vam: kaos se mora još u sebi imati da bi se moglo poroditi jednu zvijezdu što pleše. Kažem vam: vi još imate kaosa u sebi.

Ajme! Dolazi vrijeme kad čovjek više neće porađati nikakvu zvijezdu.

Ajme! Dolazi vrijeme najprezrenijeg čovjeka, koji ni sebe samoga neće više moći prezirati.

Gledajte! Pokazujem vam zadnjeg čovjeka.

,,Što je ljubav? Što je stvaranje? Što je čežnja? Što je zvijezda?” – tako pita zadnji čovjek i trepće.

Zemlja je tad malenom postala i po njoj skakuće zadnji čovjek, koji sve čini malenim. Njegov je rod neiskorjenjiv, poput buha; zadnji čovjek živi najduže.

,,Mi smo pronašli sreću” – kažu zadnji ljudi i trepću.

Napustili su predjele gdje je bilo trpko živjeti: jer potrebna im je toplina.

Ljube još susjeda i trljaju se o njega: jer potrebna im je toplina.

Razboljeti se i gojiti nepovjerenje slovi im kao grijeh: hodaju pozorno.

Budala je tko se još spotiče o kamenje ili ljude!

Malo otrova tu i tamo: to stvara ugodne snove. I naposljetku puno otrova, za ugodno umiranje.

Još rade, jer rad je zabava. No brinu se o tomu da im zabava ne naudi.

Nitko više ne biva ni siromašan ni bogat: oboje je prenaporno. Tko još hoće vladati? Tko još pokoravati se? Oboje je prenaporno.

Nema pastira, a jedno jedino stado! Svatko hoće jednako, svatko je jednak: tko drukčije ćuti, ide dobrovoljno u ludnicu.

,,Nekoć je sav svijet bio u zabludi” – kažu najtankoćutniji i trepću.

Razboriti su i znaju sve što se dogodilo: tako nema kraja sprdanju. Još se prepiru, ali mire se ubrzo – inače se kvari želudac.

Imaju svoju željicu za dan i svoju željicu za noć: ali štuju zdravlje.

,,Mi smo pronašli sreću” – kažu zadnji ljudi i trepću.

I tu se svršio prvi Zaratustrin govor, koji se naziva i ,,predgovorom”: jer na tom ga mjestu prekine vika i naslada mnoštva. ,,Daj nam toga zadnjeg čovjeka, o Zaratustra – tako su vikali – učini nas tim zadnjim ljudima! Tad mi tebi poklanjamo nadčovjeka!” I sav je narod klicao i oblizivao se jezikom.

ulomak iz: Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 2009., str. 25.-26., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (1883.)

(najprije objavljeno na forum.hr, u prijevodu D. Barbarića)

Oglasi

3 misli o “zadnji čovjek? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s