mimesis? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti)

Najprije moramo utvrditi da Aristotel nije razvijao pravu teoriju umjetnosti u širem smislu riječi, a ponajmanje teoriju likovnih umjetnosti, premda je svoje misli oblikovao u četvrtom stoljeću koje je bilo stoljeće grčkog slikarstva. Njegovu teoriju umjetnosti poznajemo zapravo samo iz njegove teorije tragedije, poznatog nauka o katarzi, prema kojemu pomoći sućuti i straha nastaje očišćenje od tih afekata.  …

Što misli kada kaže da je umjetnost mimeza, oponašanje? U toj tezi najprije se poziva na to kako je čovjekov prirodni poriv da oponaša, i da čovjek prirodno uživa u oponašanju. U tom sklopu sad susrećemo izraz koji je u moderni probudio kritiku i otpor, ali je kod Aristotela mišljen čisto deskriptivno, da je užitak u oponašanju užitak u prepoznavanju. Sklop u kojem se to kaže očevidno je sasvim narodski. Aristotel se poziva na to da djeca rado čine nešto takvo. Što je užitak u prepoznavanju, to možemo promatrati kod užitka u preoblačenju – osobito u djece. Djeca će se najviše uvrijediti ako ih ne smatramo onima u koje su se preobukli. U oponašanju dakle nipošto ne treba prepoznati dijete koje se preobuklo, nego onoga tko je prikazan. To je velika pobuda u svekolikome mimičkom ponašanju i prikazivanju. Prepoznavanje svjedoči i potvrđuje da nešto postaje prezentno putem mimičkog ponašanja, da je tu. Smisao mimičkog prikazivanja nipošto nije u tome da u prepoznavanju prikazanoga pazimo na stupanj izjednačavanja i sličnosti s originalom.

To doduše možemo pročitati u Platonovoj kritici upućenoj umjetnostima. Umjetnost valja odbaciti zbog toga što je za više od jedne dimenzije udaljena od istine. Jer umjetnost samo oponaša ono što stvari jesu. Ali i same stvari tek su slučajna, kontingentna oponašanja svojih vječnih oblika, svoje biti, svoje ideje. Umjetnost je dakle trostruko odmaknuta od istine, oponašanje oponašanja, uvijek je divovskim odmakom odvojena od onoga što je istinito.

Vjerujem da Aristotel svjesno ispravlja to Platonovo veoma ironično, dijalektički zamišljeno učenje. Tu Platonovu dijalektičku misao želi postaviti na noge. Jer uopće nema sumnje: bit oponašanja sastoji se upravo u tome da u onome tko prikazuje vidimo ono prikazano samo. Prikaz želi biti toliko istinit, toliko uvjerljiv da uopće ne pomišljamo na to da ono prikazano nije “zbiljsko”. Ne razlikovanje prikaza i prikazanog, nego nerazlikovanje, identifikacija, jest način u kojem se postiže prepoznavanje kao spoznavanje istinitog. Jer što je zapravo prepoznavanje? Prepoznati ne znači još jednom vidjeti stvar koju smo već jednom vidjeli. Prepoznati zapravo znači nešto prepoznati kao ono što je jednom već viđeno. No u tom “kao” leži cijela zagonetka. Ne mislim na čudo pamćenja, nego na čudo spoznaje koje se u tome skriva. Jer kada prepoznam nekoga ili nešto, onda to prepoznato vidim oslobođeno od sadašnje, kao i od nekadašnje slučajnosti. U prepoznavanju vidimo to viđeno s obzirom na ono trajno, bitno, ono što više nije zamućeno kontingentnim okolnostima jednom viđenoga i ponovno viđenoga. To čini prepoznavanje i tako ono djeluje u užitku oponašanja. U oponašanju dakle postaje vidljivom prava bit stvari. …

Ali u prepoznavanju leži još nešto više. Ne samo da postaje vidljivo ono općenito, takorekuć trajan oblik, očišćen od slučajnosti njegova susreta. Pri tome u stanovitu smislu prepoznajemo i sami sebe. Svekoliko prepoznavanje je iskustvo rastuće prisnosti, i sva naša iskustva svijeta konačno su forme u kojima gradimo prisnost s tim svijetom. Kakva god bila, umjetnost je, kao što potpuno ispravno kaže Aristotelovo učenje, način prepoznavanja u kojem se s prepoznavanjem produbljuje samospoznaja, a time i prisnost sa svijetom. …

Aristotel jednom kaže da je Platon sa svojim naukom da stvari sudjeluju u idejama samo promijenio riječ za ono što su pitagorovci već naučavali, naime da su stvari oponašanja, mimesis. Kontekst nas poučava što se tu razumijeva pod oponašanjem. Jer očevidno se govori o oponašanju koje leži u tome što se univerzum, naš nebeski svod, a isto tako i harmonije zvukova koje čujemo, na najčudesniji način prikazuju u odnosima brojeva, to jest u odnosima cijelih brojeva. Duljine struna stoje u određenim odnosima, pa čak i onaj tko nije muzikalan zna da je u tome neka točnost koja, čini se, ima nešto od magične sile. Doista se čini da se ti čisti intervalski odnosi uređuju sami od sebe, kao da zvukovi pri ugađanju instrumenta teže upravo tome da dospiju u svoju pravu zbiljnost, a ondje su istom kada zazvuči čisti interval. No s Aristotelom smo – nasuprot Platonu – naučili: mimeza nije ta težnja, nego njezino ispunjenje. U njoj je čudo reda koje nazivamo kosmos. Takav smisao mimeze, oponašanja i prepoznavanja u oponašanju, čini mi se dovoljno širokim da bismo misleći jedan korak dalje razumijevali i fenomen moderne umjetnosti.

Što je to što se prema pitagorovskom učenju oponaša? Brojevi, rekoše pitagorovci, i odnosi brojeva. Ali što je broj, i što je odnos brojeva? Nesumnjivo da nije ništa vidljivo, nego relacionalnost koja se može shvatiti samo duhovno, koja leži u biti broja. A ono što se pojavljuje u vidljivosti putem očuvanja čistih brojeva, koje se naziva mimesis, mije samo red zvukova, glazba. Prema pitagorovskom učenju to je zapravo i nama dobro poznati začudni red na nebeskome svodu. Po njemu vidimo, neovisno o neredu koji pritom predstavljaju planeti, da se sve stalno vraća u isti red. Osim tih dvaju iskustava reda, reda glazbenih zvukova i reda glazbe sfera, sad kao treći dolazi red duše – možda je već i to prava staropitagorovska misao: glazba pripada kultu i tako pomaže “čišćenju” duše. Pravila čistoće i učenje o seobi duša očevidno pripadaju skupa. Postoje dakle tri manifestacije reda koje su implicirane u najstarijem pojmu oponašanja: red svijeta, muzički red i red duše. Što sada znači da ti redovi počivaju na mimezi brojeva, oponašanju brojeva? Očevidno ipak to da zbilju tih pojava čine brojevi i čisti odnosi brojeva. Ne teži sve brojčanoj točnosti, nego u svemu postoji taj red brojeva. Na njemu počiva svekoliki red. Platon je i red čovjekova svijeta u polisu temeljio na očuvanju i čistoći muzičkog reda zvukovnih vrsta.

Htio bih se ovdje priključiti i upitati, zar ne doživljavamo red i u svekolikoj umjetnosti – pa i u njezinim krajnjim ekstravagancijama? … Stoga je na koncu potpuno nezanimljivo radi li neki slikar ili kipar konkretno ili apstraktno. Zanimljivo je samo susrećemo li u tome duhovnu energiju reda – ili nas se samo podsjeća na ovaj ili onaj sadržaj našeg obrazovanja ili čak na ovog ili onog umjetnika. Jer sve to su zapravo prigovori protiv umjetničke vrijednosti jednog djela. No sve dok ono što prikazuje ili kao ono što se prikazuje uzdiže u novo oblikovanje, u nov sićušni kosmos, u novo jedinstvo onoga u sebi napetoga, u sebi sjedinjenog i u sebi uređenog, djelo je umjetnost, svejedno govore li u njemu sadržaji našeg obrazovanja ili do prikaza ne dolazi ništa osim one potpuno nijeme, a ipak iskonske prisnosti čistih pitagorovskih harmonija oblika i boja. … Svjedočanstvo reda – čini se da vrijedi oduvijek i zauvijek, jer svako umjetničko djelo, čak i u našem svijetu koji se sve više mijenja u ono uniformno i serijsko, svjedoči o duhovnoj snazi reda koja sačinjava zbilju našeg života. U umjetničkom djelu egzemplarno se zbiva ono što svi mi činimo time da smo tu: stalna izgradnja svijeta. Usred raspadajućeg svijeta onog uobičajenog i prisnog ono stoji kao zalog reda, i možda sve sile održanja i očuvanja koje nose ljudsku kulturu počivaju na onome što egzemplarno susrećemo u umjetnikovu činu i u iskustvu umjetnosti: na tome da uvijek iznova uređujemo ono što nam se raspada.

ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, Zagreb: AGM 2003., str. 94.-102., prevela: Darija Domić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Kunst und Nachahmung (1967)

Jedna misao o “mimesis? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s