replike? (2)

[Pabirci mojih najranijih zapisa s foruma. Usporedi i: replike? (1)]


20.01.2004.

Slušam nekog sedamnaestogodišnjaka, u razgovoru s vršnjakom kaže da je anarhist. Ubrzo se mladi anarhist pokaže kao branitelj titoističkog komunizma kakvog smo živjeli do prije petnaestak godina. Sjećam se sebe, baš malo prije raspada toga sistema – naravno da sam i ja u tim godinama mislio da sam anarhist. Ali meni tada ništa nije bilo u većoj mjeri izvor gađenja od komunizma/konzumizma u toj post-titoističkoj formi i kulta oko najvećega sina naroda i narodnosti. Cheovu sliku su tada nosili uzorni omladinci, budući članovi partije, stupovi društva. A jedna od dvije omiljene političke optužbe koje je ta komunistička elita lijepila slobodnomislećima bila je “anarho-liberal” (druga je bila “klero-fašist”).

Taj moj adolescentski anarhizam nije bio ozbiljan, prije neka proto-filosofska ljubav za slobodom tipa svemu valja dopustiti da bude to što jest. S takvom sam nadom očekivao dolazak demokracije. Godinama kasnije, kad me ozbiljno započela zanimati filosofija, čitao sam kako se u Platonovoj mladosti dogodila smjena jednog sustava oligarhije, na čije je mjesto došlo demokratsko uređenje. Sam Platon je polagao lijepe nade u takav razvoj događaja. Ipak, za njega najznačajnija posljedica uspostave demokracije bila je nepravedna osuda na smrt njegovog učitelja Sokrata.

I onda se mislim: možda je u tome filosofija. U raz-očaravanju. Prestanku očaranja, djelovanja čarolije, iluzije, maye.

Danas su mi smiješne nade koje sam vezao uz dolazak demokracije. Ali me istodobno rastužuje kad vidim kakve se slobodarske ideje vezuju uz onaj sustav potpunog poltronstva kojeg sam ja u svom odrastanju iskusio kao titoistički komunizam. Zašto me to rastužuje? Ne trebaju li i njima njihova raz-očaranja na putu ka istini? Ipak me rastužuje.

forum


20.05.2004.

Novi vijek započinje Descartesovim zahtjevom za pouzdanom metodom; danas se čini da tzv. analitička filosofija ustraje na tome više nego li ona druga. Meni se, međutim, to čini pogrešnim: nema pouzdane metode za mišljenje.

Radim u školi. Nešto objašnjavam, govorim, opisujem, crtam po ploči. Učenici slušaju. Neki razumiju, drugi ne razumiju. Onda netko nešto pita, ja odgovaram, još objašnjavam, ponavljam, naglašavam,… onda još netko razumije, a netko i dalje ne razumije. Kad je taj trenutak u kome netko prelazi iz “ne razumijem” u “razumijem”? Postoji li jasna metoda koja bi dovela iz toga “ne razumijem” u “razumijem”? Grčko methodos je put. Može li netko označiti svaki korak toga puta koji započinje u nerazumijevanju a završava u razumijevanju?

Sjećam se, kao srednjoškolac, pripremam se za ispit iz fizike. Čitam jedan zadatak, ne znam kako ga riješiti. Popodne na ispitu dođe taj zadatak, pročitam ga i jasno mi je što raditi. U međuvremenu nisam o tome mislio, nisam naučio ništa novo… Nedavno sam prvi put čitao Aristotela. Čitam i ne razumijem. Čitam opet, i sve mi je nejasno. Opet, i sad razumijem. Pokušavam se sjetiti kako je bilo ne razumjeti, ali ne mogu.

I to mi se čini ključnim: ako razumijem ne mogu zamisliti kako je ne razumjeti. Doduše, može se dogoditi da nakon nekog vremena opet to čitam i ne razumijem, zaboravio sam. Ali tad se upravo ne mogu sjetiti kako je to bilo razumjeti. A ako se sjetim, samim time razumijem. Ne može se istodobno biti u razumijevanju i u nerazumijevanju. A metoda bi baš trebala biti taj most, dakle, biti na obje strane istodobno.

…zbog dugog bavljenja samim predmetom i uživljavanja u nj iznenada se u duši pojavi svjetlo kao zapaljeno od iskre koja odskoči, te onda već samo sebe uzdržava. (Platon,  Sedmo pismo)

Platon kaže: to se događa “iznenada” (exaiphnes);  tu riječ koristi kad valja opisati promjenu koju ne možemo pratiti kontinuirano. Ahil je kornjači svakim sve manjim koračićem bliže i bliže,… ali sam prijelaz ne možemo pratiti u tom kontinuitetu. On se zbiva “iznenada”.

forum


13.06.2004.

Supravodljivost je pojava električne struje bez otpora. Na niskim temperaturama otpor jednostavno iščezne. Kako to? Objašnjenje kaže da se na tako niskoj temperaturi elektroni prestaju ponašati kao skup pojedinačnih čestica, a počinju se gibati svi kao jedan.

Pod uobičajenim okolnostima našeg iskustva, ‘čestice’ tvari – npr. elektroni – su dovoljno blizu neovisnosti, tako približno točno smatrati ih skupom odvojeno postojećih čestica u istome trodimenzionalnom prostoru. Pod drugim je okolnostima ta približnost neprikladna. Na primjer, na vrlo niskim temperaturama skupina elektrona pokazuje jedno novo svojstvo, supravodljivost, pri čemu električni otpor nestaje pa električna struje može teći neodređeno dugo. To se u kvantnoj fizici objašnjava tako da elektroni ulaze u drugu vrstu stanja u kojem više nisu relativno neovisni. Prije se svaki ‘pojedini’ elektron ponaša poput jedne projekcije neke jedinstvene stvarnosti više dimenzije, i sve te projekcije dijele nelokalnu neuzročnu povezanost koja je takva da elektroni prepreke zaobilaze ‘surađujući’, bez da su skrenuti ili raspršeni, i stoga bez otpora. (To bi se dalo usporediti s baletom, dok je uobičajeno ponašanje elektrona usporedivo s nemirnom gomilom ljudi koji se gibaju na zbrkan način.) (David Bohm, Cjelovitost i implicitni red)

Meni pada na pamet usporedba s nogometom. Zna se dogoditi da tih jedanaest ljudi na terenu zbilja počinju izgledati kao jedan jedinstven živi organizam. Nije to samo požrtvovnost, ni samo uvježbanost, iako je i to. Ali postoje trenutci u kojima vidiš da njihovo međusobno razumijevanje nadilazi uvježbanost. Doista su kao jedan – misle kao jedan. Nisu više jedanaest ljudi, već su jedan organizam. Poput onih elektrona, koji pri određenim uvjetima prestaju biti skupina neovisnih čestica i postaju neko jedinstvo.

forum


15.06.2004.

Razmišlja li tenisač dok igra tenis? Ne o nečemu drugome nego o svojoj igri, i ne između poena nego baš usred igre. Nema sumnje da razmišlja, da može odigrati glup ili inteligentan potez. Je li to mišljenje verbalno? Ili slikovno? Ili?

forum


17.02./12.08.2004.

Mullholand Drive je valjda prvi film svjesno rađen za DVD. Rađen za to da ga ne samo možeš nego i trebaš gledati više puta, i još važnije, ne nužno od početka. Kao što pisci pišu sa sviješću da se u knjizi možeš vratiti par stranica unatrag, ponovno nešto pročitati i sl., tako i Lynch ima u vidu te mogućnosti. Nakon prvog gledanja sve izgleda kao manjak smisla. Ali već drugo gledanje, slijedi li se stanovita uputa, donosi jasnoću.

Ili je pak taj film bez smisla, osim onoga kojega sami učitamo? Ne, Lynch izričito kaže da nije:

Filmovi su uvelike poput muzike: mogu biti vrlo apstraktni, ali ljudi nastoje naći smisao, iskazati ga riječima. I, kad ne mogu, osjećaju se frustrirani. Ali mogu doći do objašnjenja, iz sebe, ako ga dopuste. Započnu li razgovarati s prijateljima, uskoro će vidjeti stvari – što nešto jest a što nije. I mogu se složiti s prijateljima, ili raspravljati s prijateljima – ali kako bi se mogli složiti ili raspravljati ako već ne znaju? Zanimljiva stvar je da uistinu znaju više nego misle. Pa iskazujući što znaju, to postaje jasnije. I kad nešto vide, mogli bi to pokušati još malo razjasniti, i opet još malo s prijateljima. I došli bi do nekog zaključka. I taj bi bio valjan. (David Lynch, Catching the Big Fish) 

Na prvo gledanje film nam donekle obećava koherentnost, sve do jednoga trenutka nakon kojega sve postaje posve konfuzno – likovi imaju različita imena, situacije i odnosi su drugačiji, itd., kao neki posve drugi film. Tko hoće razumjeti treba u drugome gledanju započeti gledati film upravo od toga trenutka. Sve nakon njega je stvarna priča koju film priča, o neuspjeloj glumici u hollywoodskoj tvornici snova koja se nesretno zaljubi u uspješniju kolegicu i naruči njeno ubojstvo. Tek nakon kraja filma, valja pogledati onaj prvi, značajno duži dio: on prikazuje san u kojemu ona sreće svoju mrtvu ljubavnicu, koju je sama dala ubiti. U to da je prvi dio filma san nema neke sumnje, jer film započinje s padanjem neke glave na ružičasti jastuk, a na kraju prvoga dijela filma Diane se budi na ružičastom jastuku. San završava kad one dvije – jedna koja sanja i druga koja je mrtva – shvate što se “zapravo”, “u stvarnome svijetu” dogodilo.

Taj san nije “samo san” već je dodir između žive (naime usnule) i mrtve djevojke. U trenutku u kome shvaćaju da je to “san” ona koja je živa budi se a ona koja je mrtva ostaje u tome svijetu sna/svijetu umrlih.

Čovjek … dok živi, dotiče se mrtvoga u snu. (Heraklit, fr. 26.)

forum

Jedna misao o “replike? (2)

  1. Drugi dio izbora iz mojih najranijih zapisa na forum.hr/Filozofija, uz minimalne prilagodbe ovome mediju. Naslov aludira na dva značenja riječi “replika”: 1) novi otisak nekog ranijeg djela, 2) primjedba u drami, Saboru ili, u ovom slučaju, na forumu.

    Sviđa mi se

Odgovori na davor Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s