što je dobro? što je sreća? (ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika)

Svako umijeće i svako istraživanje, a na sličan način djelovanje i izbor, čini se da teže nekomu dobru. Stoga je lijepo rečeno da je dobro ono čemu sve teži. No razlika je izgleda u svrhama: postoje svrhe koje su djelatnosti i svrhe koje su djela tih djelatnosti. U čemu postoje svrhe pored samih djelovanja, u tome su djela već po naravi bolja od djelovanja. Budući postoje mnoga djelovanja, umijeća i znanosti, mnoge su i svrhe: liječništvu svrha je zdravlje, brodogradnji brod, vojnom umijeću pobjeda, gospodarstvu bogatstvo. …

Ako dakle postoji nekakva svrha onoga što činimo, a koju izabiremo zbog nje same, dok sve ostalo izabiremo radi nje, i ako je točna pretpostavka da ne izabiremo sve zbog nečega drugoga (jer to bi vodilo u beskonačnost, tako te bi žudnja bila isprazna i zaludna), jasno je da ta svrha mora biti dobro, i to ono najviše. Zar znanje ο tome neće imati goleme važnosti za naš život, i zar ne bismo tada, poput strijelaca što imaju svoju metu, bolje postigli ono što trebamo? Ako je tako, onda treba pokušati barem u ocrtu odrediti što je to, i kojim znanostima ili sposobnostima ono pripada. Činilo bi se da pripada najpoglavitijoj znanosti koja je zaista nadređena svim ostalima.

Čini se da je takva politička filozofija, jer ona određuje koje znanosti treba naučavati u državama i koje tko treba učiti i dokle; vidimo kako su joj podređene i najcjenjenije sposobnosti, kao vojskovodstvo, gospodarstvo, govorništvo. Budući se ona služi ostalim znanostima, te zakonodavno određuje što treba činiti a čega se treba kloniti, njezina bi svrha morala uključivati svrhe ostalih, pa i biti ljudsko dobro. Jer iako je najviše dobro isto i pojedincu i državi, svakako je nešto veće i savršenije postići i održati dobro države; pa iako je poželjno i dobro samo za pojedinca, ljepše je i božanskije postići ga narodu i državama. Budući je takav cilj našeg istraživanja, ono je neka vrsta političke filozofije. …

Nastavljajući recimo – kada već svako znanje i izbor teže nekomu dobru, što kažemo da je cilj političke filozofije odnosno koje je najviše od svih praktičnih dobara? Što se tiče same riječi slažu se gotovo svi; jer i svjetina i oni obrazovani kažu kako je to sreća (eudaimonia, blaženstvo), pa poistovjećuju ‘dobro živjeti’ i ‘dobro djelovati’ s biti sretan. Ali oko toga što je sreća oni se razilaze, i u tome se svjetina ne slaže s mudracima. Prvima je to štogod jasno i bjelodano, kao užitak, bogatstvo ili čast, samo što se razlikuju jedni od drugih, a često su to i jednome te istom čovjeku različite stvari: zdravlje u bolesti, bogatstvo u oskudici. A svjesni svojega neznanja, dive se onima koji govore kako je to nešto iznad njihova poimanja. Neki su opet mislili kako uz ta mnoga dobra postoji i neko drugo dobro po sebi, koje je svima tima uzrok da budu dobra. Istraživati sva ta mnijenja bilo bi prilično isprazno. Dosta je istražiti ona što su najuobičajenija ili se čine argumentirana (echein tina logon). …

Sudeći po njihovu životu većina onih najprostijih čini se poistovjećuju — i to ne bez razloga — dobro i sreću s užitkom; stoga i vole život uživanja. Postoje, uglavnom, tri vrste života: upravo spomenuti, zatim politički i treće teorijski život. Mnoštvo je većinom, čini se, posve ropsko izabravši život stoke. Ali se i takvi donekle opravdavaju zbog toga što mnogi koji su na vlasti istih su čuvstava kao i Sardanapal. Obrazovani i poslovni ljudi poistovjećuju dobro i poštovanje, jer to gotovo da i jest svrha političkoga života. No to se čini odveć površnim a da bi bilo ono dobro što se traži, jer je takvo dobro više u onima koji poštuju negoli u onome tko se poštuje, dok mi slutimo kako je dobro nešto vlastito i što se teško oduzima. Uz to se čini da ljudi teže za poštovanjem kako bi se uvjerili da su dobri. Traže da ih poštuju oni koji su razboriti te da to čine u sredini u kojoj su poznati i da ih se pri tom hvali zbog kreposti. Očito je, dakle, kako je takvima krepost bolja. I možda je pretpostaviti da je radije krepost negoli poštovanje svrha političkog života. Ali i to se čini ponešto nepotpunim; jer čini se da onaj tko posjeduje krepost može spavati ili pak ne činiti ništa cijeloga života, pa i trpjeti najveće patnje i nevolje. O onome tko tako živi nitko ne bi rekao da je sretan, ukoliko ne bi branio svoju tvrdnju pošto-poto. … Treći je teorijski život, kojim ćemo se pozabaviti u onome što slijedi. Život poslovna čovjeka je prisilan; a bogatstvo bjelodano nije dobro koje tražimo; ono je, naime, korisno samo radi nečega drugoga. Stoga bi čovjek radije kao svrhe prihvatio ranije spomenute stvari, jer se vole zbog njih samih. Ali je bjelodano da ni one to nisu, iako su navođeni mnogi razlozi njima u prilog. Zato se ostavimo toga. …

Vratimo se opet traženomu dobru pitajući što je ono. Čini se različitim u različitim djelatnostima i umijećima; jedno je u liječničkoj znanosti, drugo u ratnoj vještini te slično u ostalima. Što je onda dobro u svakoj od njih? Zacijelo ono radi čega se čini sve ostalo; to je zdravlje u liječničkoj znanosti, pobjeda u ratnoj vještini, kuća u graditeljstvu — u svakome području drugo — ali u svakoj djelatnosti i izboru to je svrha, jer radi nje svi čine sve. Stoga, ako postoji jedna svrha svih djelatnosti, bit će ona praktično dobro, pa ako ih bude i više, bit će isto. …

Budući je očevidno da postoji više svrha, a među njima jedne biramo radi drugih — kao bogatstvo, svirale i uopće oruđa — jasno je da sve one nisu krajnje, dok je najviše dobro zacijelo nešto krajnje. Stoga, ako postoji samo jedna krajnja svrha, ta će biti ono što tražimo. A ako ih je više, bit će to ona najkrajnjija od njih. Ono što se zahtijeva radi sebe samog nazivamo krajnjijim od onoga što se zahtijeva radi čega drugog, a ono što se nikada ne zahtijeva radi čega drugog nazivamo krajnjijim od onoga što se zahtijeva istodobno radi toga i radi sebe sama. Ono što se zahtijeva samo radi sebe samog, a nikada radi čega drugog, nazivamo krajnjim u punome smislu.

Smatra se da je sreća takva više od bilo čega drugog. Nju uvijek biramo radi nje same, a nikada radi čega drugog. Međutim čast, užitak, um i sve kreposti biramo zaista i radi njih samih (jer i kad od tih ne bi ništa proizašlo, ipak bismo izabrali svaku od njih) ali i radi sreće, pretpostavljajući kako ćemo s pomoću njih postati sretni. Međutim, sreću nitko ne bira radi tih stvari, a ni radi bilo čega drugog. …

Ali reći kako je sreća najviše dobro čini se možda neprijepornom tvrdnjom, pa se traži jasnije tumačenje što je ona.

Možda se do toga može doći odredi li se što je čovjekova funkcija [zadaća]. Jer kao što je frulaču, kiparu i svakom umjetniku — a i svugdje gdje postoji neka funkcija i djelatnost — dobro i vrsnoća, čini se, u dotičnoj zadaći, tako bi bilo i čovjeku, ako postoji kakva njegova zadaća. Zar tesar i kožar imaju nekakve zadaće i djelatnosti, a čovjek ih nema, nego je rođen bez zadaće?

Ili pak, kao što oko, ruka, noga i uopće svaki od dijelova bjelodano ima svoju funkciju, i čovjek je ima pored svih tih? A što bi ona onda bila? Samo življenje je, čini se, zajedničko i biljkama, dok mi tražimo ono svojstveno samo čovjeku. Stoga moramo odstraniti život hranjenja i rastenja. Slijedio bi zatim osjetilni život, ali i on se čini zajedničkim i konju i volu i svakoj životinji. Preostaje praktični život razumskog dijela duše. …

Dakle, ako je čovjekova zadaća djelatnost duše prema razumu ili ne bez razuma, i ako dodamo da je funkcija nekog pojedinca i vrsnog pojedinca ista u rodu, kao u citarača i vrsnog citarača, i tako uopće u svim slučajevima, dodavši njegovoj zadaći izvrsnost prema vještini — jer je posao citarača citarati, a onoga vrsnog da to vrsno čini —; te ako je tomu tako (i ako postavimo da je zadaća čovjeku nekakav život, onakav koji je djelatnost i djelovanje duše prema razumu, a vrsnu mužu da tako djeluje valjano i prikladno, i ako je svako djelo valjano izvedeno ukoliko je u skladu sa svojstvenom izvrsnošću: ako je tako) onda je ljudsko dobro djelatnost duše prema kreposti, a ako je više kreposti, u skladu s najboljom i najsavršenijom od njih. I valja još dodati: u potpunu životu. Jer jedna lasta ne čini proljeće, a ni jedan dan. Isto tako, jedan dan ili malo vremena ne čine ni sretnim ni blaženim.

Neka to bude kao ocrt dobra, jer vjerojatno najprije treba doći skica, a kasnije tu skicu treba popuniti. Ono što je dobro ocrtano čini se da je svakomu lako nastaviti i dovršiti, te da je vrijeme takvima dobar otkrivač i suradnik. Otuda i nastadoše napretci u umijećima, jer svatko je kadar pridodati ono što nedostaje.   

ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika, u J. Talanga, Klasični tekstovi iz etike, Zagreb 2001., str. 9.-16., preveo: Tomislav Ladan (redigirao Josip Talanga)