prava mjera/dimenzije vremena? (replike (3))

5. 12. 2004.

Podrezujem maslinu – ovu ću granu odrezati, ovu neću. Pročitao sam knjigu kako to treba raditi, znam pravila, pa ipak… Valja odlučiti o svakoj pojedinoj grančici na licu mjesta.

Svatko to zna: čitava stvar je u tome da se pogodi prava mjera. Ni previše, ni premalo. Aristotel kaže ”zlatna sredina”, Buddha kaže ”srednji put”.

Ali koja je mjera prava?

Objašnjavajući vrlinu (ili krepost, arete) kao zlatnu sredinu Aristotel u Nikomahovoj etici kaže da o tome ”odluka počiva na percepciji”. Ne na strogosti pojma nego na dojmu. Opet, svatko zna i to da moja mjera nije ista kao mjera nekog drugog. Netko će reći – to je potpuno subjektivno, misleći pod tim potpuni relativizam: ne postoji neka prava mjera koja bi vrijedila za svakoga. Čini se da je Protagora to naučavao u svojoj glasovitoj: ”Čovjek je mjera svih stvari.”

No, je li to istina?

preuzmi (10)

U jednom od mojih omiljenih filmova White Hunter Black Heart Clint Eastwood glumi Johna Hustona, te u jednom od dijaloga na tezu ”u umjetnosti nema pravila” odgovara: ”u umjetnosti ima tisuće pravila; tek kad ih znaš sva, tek onda ih smiješ kršiti”. Tko ne zna pravila zanata ne može se s pravom nazvati umjetnikom. Ali, mada je nužan uvjet, umijeće vladanja sa svim tim pravilima nije i dovoljno. Jer pravi umjetnik ta pravila može i kršiti. Zašto može? Zato što ima ono što nadilazi pravila: osjećaj za pravu mjeru. Pravila ukazuju tu pravu mjeru, ali ne mogu je normirati. Odluka o pravoj mjeri počiva na percepciji. Učenje pravila zanata ne služi samo sebi, ono tek usmjerava ka onome iz čega ta pravila izviru. Ta pravila su upute – no u-puta nije put. Buddha kaže da kad prijeđeš rijeku, ne moraš više nositi čamac sa sobom – mada ti je dotad dobro služio. Umjetnik koji je svladao sva pravila može uvidjeti i ono što je iza (ili iznad) svih tih pravila. To je prava mjera. Aristotel kaže: lijepo je ono čemu se nema što dodati ni oduzeti.

I svatko zna da ta prava mjera lijepog nije nešto različito za svakoga. Kad treba dekorirati prostoriju na radnom mjestu, onda će svi reći: daj to Marini, ona ima smisla za lijepo. Svatko vidi da je njena mjera bolja od njegove. Postoji neka prava mjera lijepoga prema kojoj to mjerimo.

Može li se ta prava mjera precizirati pojmovno? Može li se načiniti kompjuterski program koji će imati pravu mjeru za lijepo? Vjerujem da ne bi išlo, ipak ćemo to prepustiti Marini. Odluka o tome što je prava mjera počiva na percepciji.

Mada je sucu suditi po nepristrano zakonu, ipak se ne bismo prepustili tome da nam neki kompjuter u koga su uprogramirani svi zakoni presudi – koliko god on bio nepristraniji od čovjeka-suca. Jer osim ”slova zakona” dobar sudac slijedi i ”duh zakona” – kroz zakonske norme valja mu uvidjeti ono iz čega te norme proizlaze, i što ih nadilazi. A to je prava mjera pravednosti.

Da se vratim na krepost: čak i ako dobar čovjek ne uspije iskazati svoj princip po kome postupa verbalno, i dalje je to kako on postupa neki dobar princip. I ovdje to vrijedi: prava mjera dobra je ona mjera koju odmjeri dobar čovjek. Opet: ne znači da valja odbaciti sva moralna pravila; i ovdje su pravila upute, putokazi koji ukazuju na svoj izvor, na ono dobro.

Prava mjera zacijelo nije nešto objektivno u smislu nečega ”izvan nas”, nekog predručnog objekta. Ona jest nešto unutarnje, ali ipak ne tek ”subjektivno” u smislu ”anything goes”. Nije niti nešto inter-subjektivno potpuno iskazivo. Njoj se možemo svojim razumom i svojim osjećajem kroz svoja iskustva postupno približavati, možda je na kraju i potpuno percipirati (u-vidjeti). Ali velika je opasnost: ako je ne tražimo – jer smatramo da je niti nema, da je svačija mjera jednako dobra, ili jednako lijepa, ili jednako pravedna, odnosno da niti ne postoji nešto što bi se moglo nazvati lijepo ili dobro ili pravedno, nego samo ”za mene“ lijepo, dobro, pravedno – ako ne tražimo pravu mjeru, nećemo joj se niti približavati, a zacijelo je nećemo naći.

forum


14. 12. 2004.

U iste rijeke i ulazimo a i ne ulazimo, i jesmo pa i nismo. (Heraklit, fr. 49a)

U jednom smislu svaki je trenutak isti. Možemo reći da je vrijeme neko sada-sada-sada-sada -… Uvijek isto. Vrijeme stoji, u istoj smo rijeci.

nownownownownownow.jpg

U drugom smislu vrijeme teče: sunce se pomaklo na nebu, list je otpao sa stabla, zub se pokvario, susjeda je rodila… Voda u kojoj stojimo nije ona ista voda kao i prije.

U nekom trećem smislu prošlost koja je davno prošla ipak je još uvijek s nama.

U nekom četvrtom budućnost koja još nije pristigla već je tu.

Stoga je “sada” dijelom uvijek isto, a dijelom nije isto. (Aristotel)

Isto je, ali i različito? Ali tako je sa svime što biva u vremenu. Ugledam mačku. Kasnije kažem, to je opet ista ona mačka. Ali je li doista ista? Na mnoge se načine promijenila. Zatim ugledam neku drugu mačku – kažem, i to je isto mačka. Neka različita, ali isto mačka. Sve što biva u vremenu na neki je način isto a na drugi različito. Čitav naš jezik bavi se tim odnosom istosti i različitosti, identiteta i diferencije. Racionalnost je upravo naći omjer (ratio) ukoliko je isto a ukoliko različito.

Od Zenona do Einsteina vrijeme se učiniti uhvatljivim, predručnim, tako da ga se prikazuje u analogiji s prostorom. Pa u fizici nacrtamo koordinatnu os (dakle prostorni pravac), napišemo t, i kažemo: to je vrijeme. Ipak, to je prostor, a mi vrijeme pokušavamo predočiti u analogiji s prostorom.

xt graf1

Moglo bi se reći da onu Heraklitovu „u iste rijeke i ulazimo i ne ulazimo“ u fizici predstavljaju prvi i drugi zakon termodinamike.

Poznato je da zakonu o očuvanju energije odgovara tvrdnja o homogenosti vremena: nema povlaštenog vremenskog trenutka, povlaštene „točke“ u vremenu (ta homogenost omogućuje analogiju između prostora i vremena).

Drugi zakon termodinamike kaže: pri ireverzibilnim, nepovratnim procesima, povećava se entropija izoliranog sustava. Kod idealnog njihala je vrijeme homogeno, bilo koji trenutak je jednak početnom. Nema ireverzibilnosti, pa entropija ne raste. Kod realnog je njihala smanjenje amplitude njihanja nepovratno pa se entropija povećava. Samo očuvanje energije nije dovoljno da objasni realno njihalo. Amplituda se smanjuje jer se dio energije trenjem prenosi na zrak, dakle energija se nije smanjila već prešla na okolinu.

Hypnotizing Watch

Ipak, energetski bi bilo jednako moguće da energija pređe sa zraka na njihalo, pa da se amplituda spontano poveća, no to se ne događa. Dakle, za realan sustav – a kod njega vrijeme nije homogeno, postoji prije i poslije – potreban je i drugi zakon, osim očuvanja energije: povećava se entropija. Ako postoje dva stanja izoliranoga sustava koja možemo razlikovati kao prije i poslije, tada stanje koje je poslije ima veću entropiju od stanja prije. Tome odgovara to da se definira prvenstveno promjena entropije, dakle promjena između dva izdvojena vremenska trenutka, odnosno dva stanja sustava koja se međusobno razlikuju kao prije i poslije.

Onaj treći smisao vremena, po kojem je prošlost još s nama, možda dohvaća pojam „informacije“. Otprilike: prolazak vremena možemo shvatiti i kao povećanje prošloga, rast prošlosti. Ono što je bilo (prošlost) može biti pohranjeno u nekoj memoriji, u obliku informacije. Povećanje entropije je isto što i protjecanje vremena u nekom zbivanju, ili povećanje prošlosti odnosno povećanje informacije.

I onaj četvrti smisao (budućnost koja još nije stigla a ipak je tu kao moguća) možda dohvaća kvantnomehanička valna funkcija u svjetlu aristotelovskih razmatranja o potencijalnosti i aktualnosti.

forum

3 misli o “prava mjera/dimenzije vremena? (replike (3))

  1. “Sva ta priča da crtamo ono što vidimo. Mislim, to je izmišljotina.”

    “Izmišljotina?” David se napokon prestao smiješiti. Sad je izgledao samo zbunjeno. “Kako je to izmišljotina?”

    “Pa gdje bi umjetnost bila”, prošaptala sam, “da je Picasso slikao samo ono što je vidio?”

    David je zurio u mene.

    “Ali Picasso je slikao ono što je vidio”‘, rekao je. “I to godinama. Kad je ovladao sposobnošću da ono što gleda naslika savršeno precizno, Picasso je tek onda počeo eksperimentirati s percepcijom linija i prostora.”

    Zurila sam u njega. “Molim?” inteligentno sam upitala. Nisam razumjela ni riječi od onoga što je rekao.

    David je rekao: “Gle, jednostavno je. Prije nego što počneš pokušavati promijeniti pravila, moraš naučiti koja su pravila. To nas Susan pokušava naučiti.

    —-

    Meg Cabot: “Prava američka cura”, Zagreb: Algoritam, 2003, str. 149.

    Liked by 1 person

    • Hvala na komentaru, vrlo prikladno.

      Pomalo dodajem ovdje stare zapise, ne samo s prošla dva izdanja bloga, nego i druge, pa je na red došlo i ovo što napisah prije desetak godina na forum.hr. Drago mi je da ti se sviđa.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s