Pokazat ću vam tri preobrazbe duha: kako duh postaje devom, deva lavom i najposlije lav djetetom.
Mnogo toga teškog postoji za duh, snažni duh, koji je voljan da nosi, kojem pripada strahopoštovanje: njegova snaga zahtjeva ono što je teško i najteže.
Što je teško? – tako pita duh koji je voljan da nosi, tako pada na koljena, poput deve, i traži da ga dobro natovare.
Što je najteže, vi junaci? – tako pita duh koji je voljan da nosi – da to naprtim na sebe i da se radujem svojoj snazi.
Nije li ovo: poniziti se, kako bi se uvrijedila vlastita oholost. Dopustiti da sjaji vlastita ludost, kako bi se narugala vlastitoj mudrosti.
Ili je ovo: hraniti se žirom i travom spoznaje, a zbog istine trpjeti glad u duši!
Ili je ovo: biti bolestan i tješitelje otjerati i prijateljevati s gluhima, koji nikad ne čuju što ti želiš?
Ili ovo: ući u prljavu vodu, ako je to voda istine i ne tjerati od sebe hladne žabe i tople krastače.
Ili je ovo: ljubiti one koji nas preziru i pružati ruku sablasti, ako nas želi zaplašiti?
Duh koji je voljan da nosi prima na sebe sve što je najteže: poput deve koja, natovarena, žuri u pustinju, žuri i on u svoju pustinju.
Ali u najsamotnijoj pustinji zbiva se druga preobrazba: tu postaje duh lavom, želi da se dograbi slobode i da bude gospodar u svojoj vlastitoj pustinji.
On tu traži svoga posljednjeg gospodara: hoće da mu postane neprijatelj, njemu i svojem posljednjem bogu, s velikim se zmajem želi boriti za pobjedu.
Tko je veliki zmaj, što ga duh ne može nazivati više gospodarem i bogom? “Ti si dužan”, zove se veliki zmaj. Ali duh lava kaže “ja hoću”.
“Ti si dužan” ispriječilo mu se na putu, blistajući poput zlata; životinja je to s ljuskama, i na svakoje se ljusci zlatno sjaji: “Ti si dužan!”
Hiljadugodišnje vrijednosti sjaje se na tim ljuskama i ovako govori najsnažniji od svih zmajeva: “Sva vrijednost stvari – sjaji se na meni.”
Sva je vrijednost već stvorena, a sva stvorena vrijednost, to sam ja. Doista ne treba da bude više nikakvog “Ja hoću”! Tako je govorio zmaj.
Braćo moja, zašto je potreban lav u duhu? Zašto nije dovoljna tegleća životinja, koja se odriče i koja je puna strahopoštovanja.
Lav ne može stvoriti nove vrijednosti: ali može sebi stvoriti slobodu za novo stvaranje – to može snaga lava.
Da bi se sebi stvorila sloboda i sveto Ne također i pred dužnošću: zato je, braćo moja, potreban lav.
Sebi prisvojiti pravo na nove vrijednosti – to je najstrašnije prisvajanje za duh koji je voljan da nosi i koji je pun strahopoštovanja. Doista, za nj je to grabež i stvar grabežljive zvijeri.
Kao nešto najsvetije ljubio je on jednom “Dužnost ti je”: a sad mora iznaći zabludu i samovolju još i u tom najsvetijem da bi ugrabio sebi slobodu od svoje ljubavi: za takav grabež potreban mu je lav.
Ali kažite mi, braćo moja, što još to može dijete, što nije mogao ni lav? Zašto mora grabežljivi lav postati još i dijete?
Dijete je nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač koji se iz samog sebe okreće, prvi pokret, sveto kazivanje Da.
Doista, za igru je stvaranja, braćo moja, potrebno sveto kazivanje Da: svoju volju hoće sad duh, svoju volju zadobiva onaj koji je u svijetu izgubljen.
Tri sam vam preobrazbe duha pokazao: kako je duh postao devom, a lavom deva, i najposlije lav djetetom.-
Tako je govorio Zaratustra. A tada je boravio u gradu koji se zove: Šarena krava.
ulomak iz Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 1991., str. 23.-25., preveo: Danko Grlić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (1883)
Ranije djelomično na forum.hr (tu i tu), ovdje naknadno dodan cijeli govor.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ćao Davore,
Hvala ti puno….
Imam jedno pitanje, po filozofiji kada je nastao materijalizam????
Nije valjda od Lenjima i Marksa?
Srdačan pozdrav Djordje Savic
Sviđa mi seSviđa mi se
Recimo od Demokrita, što se tiče ove naše europske filosofske tradicije. Pa epikurejci, pa nitko do Novog vijeka, pa neki Francuzi, u 19. stoljeću Feuerbach pa Marx itd.
Sviđa mi seSviđa mi se