o tri preobrazbe (ulomak iz F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra)

Pokazat ću vam tri preobrazbe duha: kako duh postaje devom, deva lavom i najposlije lav djetetom.

Mnogo toga teškog postoji za duh, snažni duh, koji je voljan da nosi, kojem pripada strahopoštovanje: njegova snaga zahtjeva ono što je teško i najteže.

Što je teško? – tako pita duh koji je voljan da nosi, tako pada na koljena, poput deve, i traži da ga dobro natovare.

Što je najteže, vi junaci? – tako pita duh koji je voljan da nosi – da to naprtim na sebe i da se radujem svojoj snazi.

Nije li ovo: poniziti se, kako bi se uvrijedila vlastita oholost. Dopustiti da sjaji vlastita ludost, kako bi se narugala vlastitoj mudrosti.

Ili je ovo: hraniti se žirom i travom spoznaje, a zbog istine trpjeti glad u duši!

Ili je ovo: biti bolestan i tješitelje otjerati i prijateljevati s gluhima, koji nikad ne čuju što ti želiš?

Ili ovo: ući u prljavu vodu, ako je to voda istine i ne tjerati od sebe hladne žabe i tople krastače.

Ili je ovo: ljubiti one koji nas preziru i pružati ruku sablasti, ako nas želi zaplašiti?

Duh koji je voljan da nosi prima na sebe sve što je najteže: poput deve koja, natovarena, žuri u pustinju, žuri i on u svoju pustinju.

Ali u najsamotnijoj pustinji zbiva se druga preobrazba: tu postaje duh lavom, želi da se dograbi slobode i da bude gospodar u svojoj vlastitoj pustinji.

On tu traži svoga posljednjeg gospodara: hoće da mu postane neprijatelj, njemu i svojem posljednjem bogu, s velikim se zmajem želi boriti za pobjedu.

Tko je veliki zmaj, što ga duh ne može nazivati više gospodarem i bogom? “Ti si dužan”, zove se veliki zmaj. Ali duh lava kaže “ja hoću”.

“Ti si dužan” ispriječilo mu se na putu, blistajući poput zlata; životinja je to s ljuskama, i na svakoje se ljusci zlatno sjaji: “Ti si dužan!”

Hiljadugodišnje vrijednosti sjaje se na tim ljuskama i ovako govori najsnažniji od svih zmajeva: “Sva vrijednost stvari – sjaji se na meni.”

Sva je vrijednost već stvorena, a sva stvorena vrijednost, to sam ja. Doista ne treba da bude više nikakvog “Ja hoću”! Tako je govorio zmaj.

Braćo moja, zašto je potreban lav u duhu? Zašto nije dovoljna tegleća životinja, koja se odriče i koja je puna strahopoštovanja.

Lav ne može stvoriti nove vrijednosti: ali može sebi stvoriti slobodu za novo stvaranje – to može snaga lava.

Da bi se sebi stvorila sloboda i sveto Ne također i pred dužnošću: zato je, braćo moja, potreban lav.

Sebi prisvojiti pravo na nove vrijednosti – to je najstrašnije prisvajanje za duh koji je voljan da nosi i koji je pun strahopoštovanja. Doista, za nj je to grabež i stvar grabežljive zvijeri.

Kao nešto najsvetije ljubio je on jednom “Dužnost ti je”: a sad mora iznaći zabludu i samovolju još i u tom najsvetijem da bi ugrabio sebi slobodu od svoje ljubavi: za takav grabež potreban mu je lav.

Ali kažite mi, braćo moja, što još to može dijete, što nije mogao ni lav? Zašto mora grabežljivi lav postati još i dijete?

Dijete je nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač koji se iz samog sebe okreće, prvi pokret, sveto kazivanje Da.

Doista, za igru je stvaranja, braćo moja, potrebno sveto kazivanje Da: svoju volju hoće sad duh, svoju volju zadobiva onaj koji je u svijetu izgubljen.

Tri sam vam preobrazbe duha pokazao: kako je duh postao devom, a lavom deva, i najposlije lav djetetom.-

Tako je govorio Zaratustra. A tada je boravio u gradu koji se zove: Šarena krava.

ulomak iz Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 1991., str. 23.-25., preveo: Danko Grlić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra (1883)