vaga i tijek? (Martin Heidegger, Iz iskustva mišljenja)

Vaga i tijek
Staza i rijek
U jednom se hodu slažu

Idi i kupi
Grešku i upit
Duž puta tvog kad se kažu

————————

image

Martin Heidegger (1889.-1976.)

Kad jutarnje svjetlo mirno preko brda raste…

 

Pomračenje svijeta nikad ne doseže svjetlost bitka.

Mi dolazimo za bogove prekasno a prerano za bitak. Njegova započeta pjesan jest čovjek.

Ići prema nekoj zvijezdi, samo to.

Mišljenje je ograničenje na jednu misao koja jednom kao zvijezda na nebu ostaje lebdjeti.

————————

Kad vjetrulja na prozoru kolibe zapjeva buđenjem olujnog vjetra…

 

Potječe li odvažnost mišljenja iz predmnijevanja bitka, tad uspijeva jezik usuda.

Čim imamo stvar pred očima i u srcu sluh na riječi, posrećuje mišljenje.

Malo ih je dosta iskusno u razlikovanju između učenog predmeta i pomišljene stvari.

Da u mišljenju ima suparnika a ne pukih protivnika povoljnije bi stajalo sa stvari mišljenja.

————————-

Kad ispod raskidanog kišnog neba odjednom sunčani sjaj klizne tamnošću pašnjaka…

 

Mi nikada ne dolazimo do misli. One dolaze k nama. 

To je usudni sat razgovora. 

On razvedruje za druževnu svijest. Ova pak ne ističe suprotstavljeno mnjenje, niti podnosi popustljivo odobravanje. Mišljenje tvrdo prianja vjetru stvari.

Iz takve bi druževnosti nekolicina možda mogla postati naučnicima u obrtu mišljenja. Da bi neočekivano netko od njih bio majstorom. 

————————-

Kad u kasno proljeće procvjetaju pojedini sunovrati skriveni na livadi a planinska ruža bljesne pod javorom…

 

Raskoš jednostavnog.

Tek slika čuva lice. Al slika počiva u pjesmi.

Zar bi nekoga tko hoće izbjeći tugu ikad moglo prožeti ohrabrenje?

Bol razdaje svoju ljekovitu snagu gdje je ne slutimo.

———————–

Kad vjetar, brzo se pomičući, gunđa u gredama kolibe a sprema se neugodno vrijeme…

 

Tri opasnosti prijete mišljenju.

Dobra pa stoga spasonosna opasnost jest susjedstvo pjesnikova pjeva.

Zla pa stoga najprodornija opasnost jest mišljenje samo. Ono mora misliti protiv sebe sama, što tek rijetko uspijeva.

Rđava pa stoga zbrkana opasnost jest filosofiranje.

———————-

Kad se ljetnog dana leptir spusti na cvijet i sklopljenih krila njiše se s njim na vjetru livade…

 

Svaka ćud duše odjek je na pričinjanje bitka, što ga naše mišljenje sabire u igru svijeta. 

U mišljenju postaje svaka stvar sama i spora.

U strpljivosti uspijeva veledušje. 

Tko je velik u mišljenju, mora biti velik u bludnji.

———————-

Kad brdski potok u tišini noći priča o tome kako pada preko kamenih gromada…

 

Ono najstarije od najstarijeg dolazi u naše mišljenje iza nas pa ipak k nama. 

Stoga se mišljenje drži došašća bivšega i jest spomen. 

Biti star znači: pravodobno se zaustaviti ondje gdje se jedina misao jednog misaonog puta vinula u svoj sklop. 

Na korak natrag iz filosofije u mišljenje bitka smijemo se usuditi čim se udomaćimo u podrijetlu mišljenja.

———————-

Kad se u zimskim noćima sniježne vijavice natežu oko kolibe te se jednog jutra krajolik smiri u svojoj zasniježenosti…

 

Rijek mišljenja smirio bi se u svojoj biti tek postavši nesposoban izreći ono što mora ostati neizgovoreno. 

Takva bi nesposobnost dovela mišljenje pred stvar. 

Nikada nije govoreno i ni u jednom jeziku rečeno. 

Da je oduvijek i odjednom neko mišljenje – čiju bi začuđenost ta htjelo poravnati?

———————–

Kad s obronaka visoke doline, kojom polagano prolaze stada, zvoni i zvoni…

 

Pjesnička narav mišljenja još je zastrta.

Gdje se pokaže, ona zadugo sliči utopiji nekog polupoetskog razbora.

Ali misaono pjevanje uistinu je topologija bitka. 

Ona mu govori mjesto njegove biti. 

————————-

Kad večernje svjetlo, izbivši negdje u šumi, zlati debla…

 

Pjevanje i mišljenje susjedni su izdanci pjesništva. 

Oni rastu iz bitka i dopiru u njegovu istinu.

Njihov odnos potiče nas da mislimo ono što Hölderlin pjeva o stablima u šumi:

”I ostaju jedni drugima nepoznati, Dok god stoje, ti susjedni izdanci.”

———————–

Šume logoruju

Potoci se ruše

Stijene tvrde traju

Kiša lije.

 

Livade čekaju

Studenci izviru

Vjetrovi stanuju

Blagoslov mnije.


Martin Heidegger, Iz iskustva mišljenja. Vaga i tijek, Zagreb 1976., preveo: Zvonimir Mrkonjić

Oglasi

Jedna misao o “vaga i tijek? (Martin Heidegger, Iz iskustva mišljenja)

  1. Vaga i tijek

    Svatko zna za ovu dvojbu, u nebrojenim se prigodama susreo s njom: prepustiti se tijeku, ili odvagati. Spontanost naspram kontrole. Prihvatiti ono ‘što jest’ ili nastojati za onim ‘što treba biti’.

    Staza i rijek

    ‘Put o kojem se može govoriti nije pravi put’, kaže kineska mudrost. Ili: putem valja ići, ne o njemu govoriti. Staza za ovog mislioca konačnosti zacijelo znači vlastita, konačna, iskustvena. Empiristi su u pravu, spoznaje se iskustvom; pa ipak, čovjek je ‘životinja koja govori’. Mnogi (možda svatko) imaju i to iskustvo traženja prave riječi. I kad se nađe pogodna riječ, onda onaj osjećaj ‘da, to je to, ta riječ pogađa’. Znamo da riječ istinu može sakriti, ali možda je može i otkriti. Svakako je hoće nekako očuvati.

    Tek slika čuva lice.
    Al’ slika počiva u pjesmi.

    Heideggeru je govor prvenstveno pjesnički, imenovanje. U pjesmi, u govoru, čuva se iskustvo. Stazom valja ići, iskusiti je, ali nam je i govoriti o iskustvu – jer smo ljudi, ‘životinje koje govore’.

    U jednom se hodu slažu.

    Da su za hod potrebne dvije noge, nije neko otkriće. Smiješno je pitati ‘je li bolje hodati lijevom ili desnom’. Ipak, stalno tako pitamo. Vaga ili tijek? Staza ili rijek? Spontanost ili kontrola? Iskustvo ili mišljenje? Povijesnost ili idealnost? U jednom se hodu slažu.

    Kant je to nazivao ‘der Urteilskraft’, sposobnost prosudbe (ili ‘moć suđenja’ ili ‘rasudna snaga’). Sposobnost da se općenito primjeni na pojedinačno/konkretno, i obratno, da se u pojedinačnom/konkretnom vidi ono opće. Pojedinačna vlastita iskušana staza, i rijek koji je uvijek općenit (jer je svaki pojam opći pojam).

    Kantova se Kritika moći suđenja bavi pitanjima ljepote (prirodne i umjetničke) i života (biološkog). Čini se da tu ne uspijevamo ni pronaći čvrsto stajalište ni odustati, da nas ono lijepo i ono živo nas navode na hod, istodobno vaganje i prepuštanje tijeku, iskušavanje staze i govorenje/mišljenje o stazi.

    Nietzsche je u Rođenju tragedije tu suprotnost ‘vage i tijeka’ vidio kao suprotnost apolonskog i dioniskog. Ali Apolon je bog sklada, bog slaganja. A-pollon znači ne-mnoštvenost, on to ‘jedno’ u kome se ‘slažu’. On je prava mjera, slaganje dioniskog tijeka i sokratske vage; staze (iskustva) i rijeka (logosa).

    Duž puta tvog…

    Put je uvijek ‘tvoj put’, vlastiti put. Njime nam je ići; ali zašto uzeti, pa čak i platiti, i grešku na njemu? To ga čini tvojim, to da platiš za grešku. Bez te greške ne bi bio tvoj, bio bi bilo čiji.

    Zar bi nekoga tko želi izbjeći tugu ikad moglo prožeti ohrabrenje?
    Bol razdaje svoju ljekovitu snagu gdje je ne slutimo.

    I upit je samo tvoj. Svoja pitanja ne odabiremo iz kataloga vječnih problema; pitanja nalazimo na svom putu.

    Mi nikada ne dolazimo do misli. One dolaze k nama.

    Grešku i upit…

    Zar nije strogo mišljenje ono koje poštujući metodu izbjegava grešku? Methodos ipak ne znači ništa drugo nego put, a put je uvijek samo vlastiti.

    Tko je velik u mišljenju, mora biti velik i u bludnji.

    Vlastiti put znači upravo to: nema neke metode, dobro utvrđenog puta u mišljenju. Nema asfaltirane autoceste, samo šumski puteljci. Svatko hoda svojim vlastitim nogama, bira, pa i pogrešno, svoje vlastite putove.

    ((izvorno objavljeno na forum.hr)

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s