filosofiranje? dijalog…

Filosofirati znači razgovarati. Pitati, pokušavati odgovoriti, opet pitati nešto novo ili opet isto, opet pokušati odgovoriti. Uvijek se radi o razgovoru, čak i kad mislimo sami, i kad ne izričemo svoje misli. Tada, kao što Platon kaže ‘‘duša razgovora sa samom sobom’‘.

Utoliko je filosofija stara koliko i čovjek. ‘‘Otkad smo razgovor’‘…za nas ljude kaže Hölderlin – jer čovjek je u bitnom ‘‘životinja koja govori’‘.

Ipak, nije svaki razgovor filosofski, samo onaj koji ima određenu općenitost. Onaj koji se ne odnosi samo na mene i moju konkretnu životnu situacije (mada iz nje izvire) nego i na sve ljude, čitav svijet, na opće dobro (a ne samo moje dobro), lijepo uopće (a ne samo ovu ženu koju ljubim). No, pošto je svaki pojam opći pojam, sam govor u sebi bitno sadrži tu mogućnost da razgovor postane filosofičan.

Nekad je filosofija bila bliska pjesničkoj riječi. Osobito se u Indiji usmena predaja prenosila stihovima – ako ni zbog čega drugoga onda zato što je valjalo zapamtiti veliko znanje tradicije, a stihovi pomažu pamćenju. Tko bi napamet zapamtio Kanta? A stihove je moguće (vidi D. Pajin, ulomak). Mislav Ježić je uvjerljivo pokazao ne samo sadržajnu nego i jezičnu srodnost Parmenidove pjesni s Upanišadama, što vjerojatno znači da su i ta njegova filosofska poema i upanišade (oboje staro oko 2500 godina) tek relativno kasni zapisi neke daleko starije misaone tradicije, još iz doba dok se indoeuropski narodi nisu razdvojili na indo i europske (vidi M. Ježić, ulomak).

Dakle, ljudi skloni mudrosti (philo-sophosi) učili su naizust stihove koji su ih trebali toj mudrosti poučiti. Je li to bilo filosofiranje? Gdje je tu razgovor, gdje su pitanja? Nije li takvo prihvaćanje tradicije kao božanski objavljene (Parmenidu znanje objavljuje boginja) upravo suprotno filosofiranju? Kao i mnoge slične, i ova dvojba: tradicija ili samostalno mišljenje, ekvivalentna je onoj ‘‘treba li hodati lijevom ili desnom nogom’‘. Razgovor bi se odvijao između učitelja i učenika. Učitelj bi pojašnjavao učenikova pitanja vezana uz mogućnosti interpretacije naučenih riječi. Da su mogućnosti raznolikih interpretacija takve pjesničke mudrosti ogromne znamo na primjer iz interpretacija Heraklitovih ili Parmenidovih fragmenata u našoj tradiciji.

Pismo je promijenilo stvari. Otpali su stihovi, jer više nije trebalo predaju znati naizust. Umjesto toga, pojavile su se svete knjige kao nositelji tradicije. A onda sve više knjiga, koje su samim tim što ih je mnogo imale sve manje sveti status. Pismeni zapis je omogućio još nešto, da se nekim teškim formulacijama vraćamo stalno, da zastanemo u tijeku misli i ponovo pročitamo prethodni pasus, da ga usporedimo s onim prije tri stranice – sve to je bilo teško pri usmenom izlaganju. Time je pismo pomoglo filosofiji (vidi G. Reale, ulomak)

Ipak, prava filosofija je bila u živom razgovoru. Sokrat je bio taj koji je odbacio odnos učitelja i učenika i postao univerzalni učenik – onaj koji pita svakoga. Onaj koji će od svakoga primiti znanje ako ga taj ima – ali bi se svaki put pokazalo da taj pitani zna manje nego je mislio da zna. Živi sokratovski razgovor ostaje od tada uzorom filosofiranja. I u nekim drugim tradicijama najvažniji učitelji nisu ništa pisali, Buddha ili Isus, na primjer. Bili su svjesni kako riječi imaju mogućnost prenijeti istinu u živom razgovoru, ali i zavarati kad ih se čita s papira. Zbog takve varljivosti pisane riječi i najtalentiraniji pisac među filosofima, Platon, u Sedmom pismu kaže da svoje glavno učenje nije i neće zapisati, nego ga samo usmeno izlaže u Akademiji, tako da ga može razvijati i objašnjavati u razgovoru. (O tom učenju ipak imamo posrednih svjedočanstva preko Aristotela i drugih akademičara.) Zato on svoje zapise pokušava učiniti što življima, pišući ih kao dijaloge, i uvodeći kao likove stvarne svoje sugrađane, i njihova razmišljanja. No ipak, u Fedru Platon sve zapisano (pa implicitno i svoje dijaloge) naziva tek šalom, igrom, u usporedbi s onim što se pokazuje u živom dijalogu.

Dakle, pravo filosofiranje je bilo Sokratovo: na trgu (grč. agora, lat. forum) u razgovoru sa svakim tko misli da nešto zna. No, takvo se filosofiranje pokazalo politički opasnim, i vlast ga je dokinula osudivši Sokrata na smrt. Njegovim učenicima preostala su dva rješenja, a oba su značila povlačenje s filosofiranja na atenskoj Agori. Ili kao Diogen, povući se u ekscentričnost, i biti ‘‘dvorska luda’‘, i pokazati gestom ono što je opasno razgovorom. Ili, poput Platona, povući se u ograđeni prostor, u Akademiju, i tamo filosofirati, daleko od svakodnevne ludnice. Filosofi preko dvije tisuće godina slijede to Platonovo iznuđeno rješenje, i filosofiraju po samostanima, kasnije po sveučilištima, u knjigama dovoljno komplicirano napisanima da se bude siguran da će ih malo ljudi čitati…

Stanje je i danas takvo, kao u Platonovo doba. Filosofira se u knjigama i filosofskim časopisima, i nešto malo uživo na sveučilištima. Otkad me spopala ta ‘‘žeđ za filosofijom’‘ i ja sam počeo čitati mnoge takve knjige i poneki časopis. I doista po njima ima razbacanih tekstova nevjerojatno inteligentnih ljudi, koji misle vrlo duboko, i očito je da su iznimno predani tome što rade. Ali, ako pogledam koliko pečata neka od tih knjiga koje posudim u knjižnici ima na sebi, vidim da sam često prvi ili drugi koji je ikad posudio. Časopisi su najčešće neotvoreni. Toliko bismo mogli naučiti iz tih tekstova – ali teško je te napisane riječi oživljavati u žive misli. Ti su tekstovi, koliko god duboki, ipak tek sporedni put filosofiranja – glavni put je razgovor.

Ali s kim pričati? Svi koji filosofiramo znamo koliko su rijetki ljudi s kojima se može zaći u filosofski razgovor. Osobito mi koji nismo imali to iskustvo studija filosofije (ali, koliko čujem, ni tu broj istinski zainteresiranih sugovornika nije ogroman). Pa se ipak u nevolji obraćamo knjigama, čitamo što je imao za reći Spinoza ili Kierkegaard, šaramo nešto po nekim papirićima, marginama, čitamo komentare…’‘Razgovaramo’‘ s knjigama, kao da nismo čitali Platona, koji o pisanim knjigama kaže “Učini ti se da govore kao da razumiju, no ako ih upitaš vazda kazuju samo jedno te isto.”

I onda, forum na netu. Eto mjesta za živi razgovor. Čak i bolje od razgovora uživo: ne moraš odgovoriti odmah, možeš kad promisliš. Možeš zadržati preciznost formulacije koja je ostvariva u pismu, a istodobno imati živost govora. Opet je moguće filosofirati dijaloški, razgovarajući sa živim ljudima. Hvala Bogu, za razliku od onog atenskog prije dvije i po tisuće godina, na ovom forumu zbog takvog razgovora nitko nije osuđen na smrt. Filosofi se više ne moraju skrivati po Akademijama, niti moraju igrati lude. Dijalog je moguć ovdje.

(izvorno objavljeno na forum.hr: Filozofiranje? Dijalog!)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s