skepticizam? (ulomci iz J. Dancy, Uvod u suvremenu epistemologiju i J. L. Pollock/J. Cruz, Contemporary Theories of Knowledge)

Mozgovi u bačvama

Ti ne znaš da nisi mozak potopljen u bačvu punu tekućine u nekom laboratoriju i priključen na računalo koje te hrani tvojim iskustvima pod kontrolom nekog ingenioznog tehničara/znanstvenika (dobronamjernog ili zlonamjernog, prema ukusu). Jer ako bi bio takav mozak, onda, pod uvjetom da je taj znanstvenik uspješan, ništa u tvom iskustvu ne bi uopće moglo otkriti da to jesi; jer tvoje je iskustvo ex hypothesi istovjetno iskustvu nečega što nije mozak u bačvi. Budući da imaš samo vlastito iskustvo na koje se možeš povati, a to je iskustvo isto u objema situacijama, ništa ti ne može otkriti koja je situacija zbiljska. …

Argument iz zablude

Ponekad si činio greške čak i u područjima u kojima si se osjećao najsamopouzdanijim; jednostavne pogreške u aritmetici, primjerice. No ništa na što možeš pokazati u svojoj sadašnjoj situaciji ne govori da ta situacija nije ona u kojoj griješiš. Usprkos svemu što možeš reći, ona je relevantno slična situacijama u kojima si činio pogreške. Budući da očito onda nisi znao, kako možeš reći da sada znaš? Usprkos svemu što možeš reći, ova nova situacija nije bolja od one stare. …

3846551956_d35ebe2786_z

Jonathan Dancy (1946)

Opravdanje argumenta iz iskustva

Imamo li ikakvo znanje o događajima o kojima nismo imali iskustvo ili o kojima sada nemamo iskustvo? Normalno pretpostavljamo da je naše iskustvo pouzdan vodič do onih dijelova svijeta koje ne opažamo, te da nam ono u povoljnim slučajevima daje znanje. Tako ja mogu znati ono što je u donjoj ladici moga stola ili ono što ću sutra doručkovati pomoću neke forme induktivnog zaključivanja iz onoga što sam opazio ili što sada opažam. David Hume (1711.-76.), škotski povjesničar i filosof, na poseban je način potaknuo pitanje o tome je li to stvarno tako. On je argumentirao da ne mogu znati da je moj dnevnik u (zatvorenoj) donjoj ladici moga stola ako nemam razloga vjerovati da moje iskustvo čini taj sud vjerojatnim; možda možemo pretpostaviti da je moje relevantno iskustvo to što se sjećam da sam ondje stavio dnevnik prije pet minuta i što se ne sjećam da sam otada taknuo ladicu, zajedno s mojim općim znanjem o konsistentnom ponašanju svijeta o kome imam iskustvo. No ja samo onda imam razlog vjerovati da moje iskustvo čini taj sud vjerojatnim ako imam razlog posve općenito vjerovati da su događaji koje nisam opazio slični događajima koje sam opazio. Humeov je pak stav da je nemoguće imati ikoji razlog za to posljednje vjerovanje. Jer to vjerovanje nije analitički ili nužno istinito; pretpostaviti da je ono neistinito ne implicira nikakvo proturječje. A ne mogu pretpostaviti da mi je samo iskustvo dalo razlog vjerovati da će ono neopaženo nalikovati onome opaženome, budući da pozivanje na iskustvo pretpostavlja ono što dokazuje; ono argumentira ne u prilog, nego iz presudnog vjerovanja da je naše iskustvo pouzdan vodič ili da će ono neopaženo nalikovati onome opaženome. Stoga ne mogu imati nikakav razlog za vjerovanje da je moje iskustvo pouzdan vodič, te stoga nemam razlog ni za jedno vjerovanje o događajima s one strane mog iskustva, pa tako ne mogu imati ni znanje o njima.

Vrijedi naglasiti da Humeov argument ne pokušava izvesti skeptičku konkluziju iz činjenice da bih mogao biti u krivu (onako kako to čini prvi argument) niti iz činjenice da sam bio u krivu (kao što čini drugi argument). Umjesto toga on tvrdi da se naše opće vjerovanje da je iskustvo pouzdan vodič ne može opravdati, budući da sva obećavajuća opravdanja uzimaju kao istinito ono što je sporno time što pretpostavljaju da iskustvo može otkriti da je naše iskustvo pouzdan vodič. Očita je slabost sadržana u tom pokušaju upotreba argumenata iz iskustva za opravdanje svih argumenata iz iskustva.

ulomak iz John Dancy, Uvod u suvremenu epistemologiju, 2001., str. 21.-23., 26.-27, preveo: Zvonimir Čuljak, izvornik: John Dancy, An Introduction to Contemporary Epistemology (1985), (dijelom najprije objavljeno na forum.hr)


Svaki argument mora krenuti iz nekih premisa, a ako skeptik istodobno dovede u sumnju sve relevantne premise, tada se s njim ne može raspravljati. Cijeli poduhvat opovrgavanja skeptika je neutemeljen, jer nam on neće dopustiti ništa čime možemo započeti.

Primjeren pristup skeptičkim argumenatima zahtijeva da ih sagledamo u jednom drugom svjetlu. U filosofiju dospijevamo s velikim brojem vjerovanja. U početku ih sva smatramo znanjem, ali onda otkrivamo da se međusobno sukobljavaju. Ne mogu sva biti istinita jer neka nisu u skladu s drugima. Jedan primjer ove općenitije pojave predstavljaju i skeptički argumenti. Polazeći od premisa u koje smo prvotno uvjereni, skeptički argument nas vodi do zaključka da ne možemo imati određene vrste znanja. …

Kad otkrijemo da je naš sustav uvjerenja nedosljedan, početna bi reakcija mogla biti da ih sve odbacimo i započnemo ponovno. Descartes je slijedio tu strategiju na početku svojih Meditacija. Ali to neće riješiti problem. Skeptik ne propituje samo naša uvjerenja. On propituje i spoznajne procese pomoću kojih dolazimo do naših uvjerenja, a ako krenemo iznova i dalje ćemo primjenjivati ​​iste spoznajne procese. … Kao što je Otto Neurath (1932.) rekao u često navođenom odlomku:

Mi smo poput mornara koji moraju obnoviti svoj brod na otvorenom moru.

Moramo započeti s vjerovanjima i spoznajnim procesima koje imamo i popravljati ih “iznutra” što je najbolje moguće. …

Razmislimo li o našim uvjerenjima, naći ćemo da smo sigurniji u neka nego u druga. Razumno je da se više oslanjamo na ta uvjerenja u koja imamo veće pouzdanje, a kada se uvjerenja međusobno sukobe, da odlučimo koja odbaciti s obzirom na to u koja smo najmanje sigurni. Ako moramo odbaciti nešto, razumno je odbaciti ona uvjerenja koja smatramo najdvojbenijima. …

Ono što čini skeptične argumente važnima nije to da bi njihovi zaključci mogli biti istiniti. … [N]ije potrebno opovrgnuti skeptika – već znamo da je u krivu. Ipak, iz istraživanja skeptičkih argumenata mogu se prikupiti važni zaključci o naravi znanja i epistemičkog opravdanja. To je zato što takav argument predstavlja reductio ad absurdum svojih premisa, a njegove se premise sastoje od stvari koje u početku vjerujemo o znanju i opravdanju. Stoga, pri odlučivanju koja je od tih premisa pogrešna, učimo nešto novo o znanju i ispravljamo pogrešna uvjerenja s kojima smo započeli.

ulomak iz John L. Pollock, Joseph Cruz, Contemporary Theories of Knowledge, 1999., str. 5.-7., 10., preveo: ja

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s