pitagorovska metafizika? (ulomak iz Damir Barbarić, Vježbe u filozofiji)

Nicanje u svijetu sklopilo se iz otvorenih i zatvarajućih, kako sav svijet tako i sva ona u njemu.

Ovim je riječima izgleda započinjala Filolajeva knjiga, baveći se razmatranjima u okružju nicanja (peri fysis). Anaksimandrovo ono otvoreno (to apeiron) je, da bi se iz njega uopće mogla roditi sva ova neba i ovi svjetovi u njima, već oduvijek nekako zatvoreno; jer sama ona otvorena ne bi uopće ni bila. A jestost stvari je vječna, i ona je samo božansko nicanje. Čovječja spoznaja ni ne može doprijeti dalje od [uvida] da nijedno od onih koja jesu ne bi moglo ni biti ni postati od nas razabrano kad ne bi pribivala ta jestost stvari iz kojih se sustavio svijet i [kad ne bi pribivala] ona otvorena i ona zatvarajuća. A jer ta počela pribivaju tako da nisu ni jednaka ni jednorodna, bilo bi svakako nemoguće da budu u svijet sređena da se k tomu nije prirodio sklad, pa na koji god način da se rodio.

Dakle svijet i sve ono što je u njemu jest tek po prethodećem zatvaranju onog otvorenog, sklopom onih otvorenih i onih zatvarajućih. Taj sklop (harmonia) ujedno je neki sklad i ustroj, naime ustroj stalnog zatvaranja … kojim nicanje tek u svijet prispijeva i u njemu se zadržava. Sklad, sklop i ustroj onog otvorenog Pitagorovci zovu još i brojem (arithmos). Sve otvoreno se u zatvaranju zbira, te je ta zbranost ono što tek omogućuje svako razabiranje (to gignoskein): kad bi sve bilo otvoreno, ne bi bilo ničega razabranog-razabirućeg. I sve ono što je razabrano ima broj; jer bez njega ništa ne može biti ni umom oprisutnjeno ni razabiranjem upoznato. Cjelokupno nebo je dakle sklad i zbranost.

Taj zatvaranjem otvorenog rođeni sklad, sklop i ustroj (harmonia) koji tek daje da zasvijetli svijet, to zbiranje i zbranost otvorenog (arithmos) kojim se bilo koje nešto tek dade kao upravo to razabrati, ujedno je i mjera (metron), sumjereni broj, koji čvrsto drži ono u mjeru uhvaćeno i ne dopušta mu prebačaj ni na više ni na manje, nevidljiva mjera koja drži zatvore-granice svega. Ujedno je to i zbor (logos), prema kojemu se sve rađa-postaje i kojega se nužno držati da bi se uopće u su-idenju susrelo bilo koje nešto. Ujedno je to i međa, ograda (horos, horismos) koja čvrsto drži i u granice zatvara bivstvo, otimajući ga tako rađanju-postajanju.

harmonia, arithmos, metron, logos, horismos – svako od toga samo je drugačije kazivanje jednog i istog u grčkom iskustvu, naime one u najvišem naponu života zgođene, strašne, zaprepašćujuće i zadivljujuće patnje opasne, neiskazive blizine samog onog otvorenog. I samo iz iskustva te blizine dade se uopće doživjeti sva dubina ozbiljnosti onoga što je Platon jednom (Rep. 600b) bio nazvao pitagorovskim načinom života.

Prvo zatvaranje onog otvorenog, ono prvo sklopljeno-usklađeno je ono jedno. Rađanje jednog, tog prvog sklopa i ustroja, ostaje čovjeku vazda nedokučivo i besputno. No čim je jedno rođeno, odmah ono najbliže od onog otvorenog biva udahnuto te time zatvorom zatvoreno. Time sad jedno biva sjemenom iz kojega sve buja i izrasta, te ostaje u sredini iz sebe izrasle kugle, kao njezino ognjište, vatra i straža života. Iz jednog, iz tog pupka-sredine, kao mjesta prvotnog korijenjenja i iznicanja, započinje rađanje svijeta iz sredine. Naime, time što je ono jedno udahnulo, biva ono otvoreno zatvoreno u granice, ali time ujedno iz otvorenog u nebo ulazi ono prazno, koje tako razmeđuje nicanje da ono sad započinje rast i dospijeva u drugi prebačaj, a iz njega u onaj sljedeći, te, dospijevši do trećeg, završava rađanje svega, davši osjet  onima osjetilnima.

Taj  rast, prvo korijenjenje, izrastanje, bujanje i iznicanje, samo rađanje kao prijestup jednog u dva, pa onda dalje u tri, leži, kao njegova sredina i pupak, u dnu svijeta i svega u svijetu. Udahnuvši, prestupivši u dva, sjeme-sredina-jedno gubi sebe i razmeđuje se prodorom onog praznog, prispjelog udisanjem onog otvorenog. Dva je tako ono pravo, parni broj (artios), ono razmeđeno koje, poput onog ženskog, između ima prazan rastvor, i njime je od sredine odriješeno te zato slobodno. Zatvori li ga jedno opet, dva biva sredinom čvrsto uhvaćeno i uz nju vezano. Tri, ono suvišno i prepuno (perissos), neparni broj, poput onog muškog, jer mu uvijek jedan dio odviše preostaje, ograđuje i zatvara sve, držeći sredinom čvrsto početak i kraj na okupu. Jedno, koje kao sredina u neparnom zatvara i vezuje, ognjište je i ujedno stražar, čuvar života: ne može li se više sredinom vezivati početak s krajem, umire se.

No sama ta vezujuća i zatvarajuća sredina, ono jedno prvo sklopljeno, nije u sebi ni otvoreno ni zatvoreno, ni parno ni neparno, ni muško ni žensko. Samo nedokučivog postanka, a sav svijet porađajuće, upravo je to ono svjetlo, neočekivano prvorođeno, kojim bijahu zabljesnuti Orfici, zagledani u bezdane dubine Erosom obuzete duše.

ulomak iz Damir Barbarić, Vježbe u filozofiji, drugo izdanje Zagreb 2007., str. 124.-129.

(najprije objavljeno na forum.hr: Pitagorejci…)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s