građansko društvo kao beskonačno potenciranje sebičnosti? (ulomak iz Damir Barbarić, Zasebičnost)

Čini se … da bit i osnovni princip građanskog društva predstavlja ono središnje i sveodlučujuće u cjelini [Hegelove] filosofije prava. … Obitelj i njeno izvorno supstancijalno ćudoredno jedinstvo … u građanskom je društvu neizbježno izložena rasulu:

Ćudoređe je ovdje izgubljeno u svoje krajnosti i neposredno jedinstvo obitelji raspršeno je u mnoštvenost. …

Ili drugim riječima, svedeno na bitno:

U građanskom društvu je … odvajanje ono određujuće.

Izvorno jedinstvo raspršuje se u odvojene posebne osobe, čijom odlučujućom odredbom sad postaju kako prirodno-nužne tako i proizvoljne potrebe i užitci:

U građanskom društvu svatko je sebi svrha, sve drugo mu je ništa.

Dubljem poimanju ove izuzetno značajne konstelacije mogli bi od pomoći biti sljedeći navodi nekoliko odlučujućih mjesta iz Osnovnih crta filosofije prava:

Posebnost za sebe – koja je u građanskom društvu ‘beskonačno razdražena’ -, kao na sve strane raspušteno zadovoljavanje svojih potreba, slučajne samovolje i subjektivnog hira, u svojim užitcima razara sebe samu.

Posebnost za sebe je ono razvratno i bezmjerno, a i same su forme tog razvrata bezmjerne. Čovjek putem svojih predodžbi i refleksija proširuje svoje potrebe, koje nisu nikakav zatvoreni krug kao što je to instinkt životinje, te ih vodi u ono loše beskonačno.

hegel-sketch

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.)

Ono što Englezi zovu comfortable nešto je potpuno neiscrpivo i napredujuće u beskonačno, jer svaka udobnost pokazuje opet svoju neudobnost te takvi iznalasci nemaju kraja. Neka se potreba stoga proizvodi jednako tako od strane onih koji je imaju na neposredan način kao i – i to još više – od strane takvih koji njenim nastankom teže postići dobit. Usmjerenje društvenog stanja na neodređeno umnogostručivanje i specificiranje potreba, sredstava i užitaka, koje, kao i razlika između prirodnih i umišljenih potreba, nema granicu.

Saberimo: ono bezmjerno, posve neiscrpivo i u beskonačnost napredujuće glavne su značajke kojima Hegel zaključuje propitivanje biti građanskog društva. Ta se beskonačnost međutim ne smije shvatiti puko ekstenzivno, recimo u tom smislu da građansko društvo biva samo tjerano nad sebe sama da bi osvajalo kolonije i zaplitalo se u mnogostruka odnošenja saobraćaja, nego ponajprije intenzivno, dakle kao takvo umnogostručavanje koje je ujedno i razlaganje, pri čemu sve i svako konkretno biće biva u svojoj prirodnoj neposrednosti razdrobljeno sve do u posve partikularizirane, a time i apstraktne pojedinačne dijelove i strane, odnosno aspekte. Ono u našem stoljeću toliko diskutirano mehaniziranje rada putem njegove progresivne diobe, kao i izazovna činjenica proizvodnje uvijek novijih i uvijek sve suptilnijih potreba – pri čemu ”na koncu nije više potreba ono što mora biti zadovoljeno, već mnijenje” – samo su površinske i još uvijek tek izvanjske manifestacije te više nego čudesne intenzivne beskonačnosti.

Hegel međutim … tu beskonačnost posebnosti, ili kako je još zove ”beskonačnost zasebičnosti (Fürsichsein)” unatoč svemu ipak treba razumjeti kao u sebi bitno ograničenu. Smatra je naime tek jednim od principa građanskog društva. Drugi bi pak princip bio forma općenitosti, tj. nužnosti sveze i uzajamnog odnošenja konkretnih osoba:

Posebna svrha odnošenjem na druge daje sebi formu općenitosti te sebe zadovoljava time što ujedno zadovoljava i dobro drugoga. …

No ta općenitost, kojom bi princip posebnosti u građanskom društvu trebao ipak biti na neki način zauzdan, stegnut i ograničen, samo je forma općenitosti, što znači da je to tek izvanjska, formalna, apstraktna, puko razumska općenitost. …

Mnogo toga govori u prilog tomu da upravo duboka i oštro razotkrivajuća Hegelova analiza građanskog društva i njegova vladajućeg načela mora voditi uvidu da je formalna općenitost razuma – daleko od toga da bi bila ograničenje beskonačne zasebičnosti i posebnosti – uistinu baš naprotiv omoćenje i sebepotenciranje iste te zasebičnosti. Doduše uz važnu razliku da sad u razvijenom građanskom društvu, u toj svestranoj međuovisnosti svih, samo njegovo načelo, tj. beskonačna zasebičnost posebnosti, više nije vezano uz konkretnu individualnu osobu kao svoj subjekt, nego je od nje konačno oslobođeno, čime ona ujedno biva srozana do puko prolaznog i sasvim beznačajnog momenta beskonačnog procesa sebepotenciranja zasebičnosti.

ulomak iz Damir Barbarić, Zasebičnost, u Približavanja, Zagreb 2001., str. 3.-7.

(najprije objavljeno na forum.hr: Individualizam vs Totalitarizam)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s