neuvjetovanost uvida? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and the Implicate Order)

Što je proces misli? Misao je, u biti, djelatni odgovor pamćenja u svakoj fazi života. U misao uključujemo umne, osjećajne, sjetilne, mišićne i tjelesne odgovore pamćenja. Svi su oni … jedan proces odgovora pamćenja na svaku pojedinu sada prisutnu situaciju, odgovor koji nadalje dovodi do daljnjih doprinosa pamćenju, uvjetujući tako sljedeću misao. (…)

Jasno je da je misao, smatramo li je takvim odgovorom pamćenja, po svojem redu djelovanja u osnovi mehanička. Ili je ponavljanje neke prethodno postojeće strukture izvučene iz pamćenja, ili je neki sklop, uređenje i ustroj tih sjećanja u daljnje strukture ideja i pojmova, kategorija, itd. Ti sklopovi, uslijed sretne međuigre elemenata pamćenja, mogu posjedovati određenu vrstu novosti, no jasno je da je ta novost u biti još uvijek mehanička (poput novih sklopova što se očituju na kaleidoskopu).

U tom mehaničkom procesu nema nekog svojstvenog razloga zašto bi misli koje izniču morale biti relevantne ili umjesne u sada prisutnoj situaciji koja ih priziva. Opažanje jesu li neke posebne misli relevantne ili umjesne zahtijeva djelovanje energije koja nije mehanička, energije koju ćemo zvati inteligencijom. Ona je sposobna shvatiti nov red ili novu strukturu, koji nisu samo preinaka nečega već poznatoga ili prisutnoga u pamćenju. Na primjer, netko može dugo vremena raditi na zapetljanom problemu. Iznenada, u bljesku razumijevanja, može uvidjeti irelevantnost svoga cijeloga načina mišljenja o tom problemu, zajedno s različitim pristupom u kome se svi elementi slažu u nov red i novu strukturu. Očito je takav bljesak u biti čin opažanja, prije nego li misaoni proces, mada se kasnije može izraziti mislima. Ono što taj čin uključuje jest opažanje umom apstraktnih redova i odnosa, poput istosti i različitosti, odvojenosti i spojenosti, nužnosti i slučajnosti, uzroka i posljedice, itd.

Tako smo sve u osnovi mehaničke i uvjetovane odgovore pamćenja okupili pod jednom riječju ili simbolom, naime “misao”, i nju razlučujemo od svježega, izvornoga i neuvjetovanoga odgovora inteligencije (ili inteligentnog opažanja) u kome može izniknuti nešto novo. No, na ovom je mjestu moguće upitati: “Kako se može znati da je takav neuvjetovan odgovor uopće moguć?” To je golemo pitanje, i ovdje ga nije moguće potpuno raspraviti. Ipak, možemo istaknuti da zapravo svatko, barem implicitno, prihvaća poimanje da inteligencija nije uvjetovana (i da to poimanje zapravo nije niti moguće dosljedno ne prihvaćati).

Razmotrimo, na primjer, pokušaj tvrdnje da su sva ljudska djela uvjetovana i mehanička. To gledište tipično poprima jedan od dvaju oblika: ili se kaže da je čovjek u osnovi proizvod svoga nasljednoga ustrojstva, ili da je potpuno određen čimbenicima okoline. No, čovjeka koji bi vjerovao u nasljednu predodređenost moglo bi se upitati nije li njegova vlastita izjava kojom ustvrđuje to vjerovanje ništa do proizvod njegova nasljeđa. Drugim riječima, je li svojom genetskom strukturom prinuđen to izreći? Slično, čovjeka koji bi vjerovao u predodređenost okolinom moglo bi se upitati nije li tvrdnja o tom vjerovanju ništa do istjecanje riječi u obrascima koje je uvjetovala njegova okolina. Očito bi u oba slučaja (a također i u slučaju nekoga tko bi tvrdio da je čovjek potpuno uvjetovan naslijeđem plus okolinom) odgovor trebao biti niječan, jer bi inače uskratili samu mogućnost da to što su rekli može imati smisla. Zapravo bilo koja izjava nužno podrazumijeva da je govornik sposoban govoriti iz inteligentnog opažanja, koje je nadalje sposobno za istinitost koja nije puki ishod mehanizma zasnovanog na značenjima ili umijećima pribavljenima u prošlosti. Dakle, vidimo da, svojim načinom komunikacije, nitko ne može izbjeći podrazumijevati prihvaćanje barem mogućnosti toga slobodnoga, neuvjetovanoga opažanja kojeg smo nazvali inteligencijom.

Mnogi dokazi ukazuju da je misao u osnovi tvarni proces. Na primjer, u širokom rasponu raznolikih konteksta primijećeno je da je misao neodvojiva od električnih i kemijskih djelovanja mozga i živčanoga sustava, i od popratnih mišićnih napinjanja i pokreta. Zar ne bismo stoga mogli reći da je inteligencija sličan proces, mada možda istančanije naravi?

Ovdje predloženo gledište podrazumijeva da nije tako. Ako inteligencija ima biti neuvjetovan čin opažanja, ne može se temeljiti u strukturama poput stanica, molekula, atoma, elementarnih čestica, itd. Naposljetku, bilo što predodređeno zakonima tih struktura mora biti u polju onoga što može biti poznato, tj. pohranjeno u pamćenju, pa stoga mora imati mehaničku strukturu nečega što misaoni proces, čija su obilježja u osnovi mehanička, može usvojiti. Zbiljsko djelovanje inteligencije dakle nadilazi mogućnost predodređenosti ili uvjetovanosti čimbenicima koji bi mogli biti uključeni u bilo kakav spoznatljiv zakon. (…) Inteligencija dakle nije izvediva iz, niti objašnjiva na osnovi bilo koje grane znanja (npr. fizike ili biologije). Njen je izvor dublji i unutarnjiji od bilo kojeg spoznatljivog reda koji bi je mogao opisati. (Doista, ona mora shvatiti sam red odredivih oblika tvari kroz kojeg bismo se nadali shvaćanju inteligencije.)

Kakav je, dakle, odnos inteligencije i misli? Ukratko se može reći da je misao, djeluje li sama po sebi, mehanička i neinteligentna, jer nameće svoj vlastiti općenito irelevantan i neprikladan red kojeg izvlači iz pamćenja. No, misao je sposobna odgovarati ne samo iz pamćenja, već i na neuvjetovano opažanje inteligencije koja može vidjeti je li određeni pravac mišljenja relevantan i prikladan za pojedini slučaj.

Možda je ovdje korisno razmotriti predodžbu radio prijamnika. Ako izlaz prijamnika “povratno djeluje” (feedback) na ulaz, prijamnik radi sam po sebi, pa proizvodi uglavnom irelevantnu i besmislenu buku. No, ako je osjetljiv na signal radio vala, tad je njegov vlastiti red unutarnjeg gibanja električnih struja (preobličen u zvučne valove) usporedan redu signala, pa tako prijamnik služi donošenju na razinu svoje vlastite strukture smislenog reda čiji je izvor iznad razine njegove vlastite strukture.

ulomak iz David Bohm, Wholeness and the Implicate Order, London 1980., str. 50.-53. preveo: ja

(najprije objavljeno na forum.hr)

Oglasi

2 misli o “neuvjetovanost uvida? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and the Implicate Order)

  1. Nisam shvatio zašto ovo tvrdi: “No, čovjeka koji bi vjerovao u nasljednu predodređenost moglo bi se upitati nije li njegova vlastita izjava kojom ustvrđuje to vjerovanje ništa do proizvod njegova nasljeđa … odgovor trebao biti niječan, jer bi inače uskratili samu mogućnost da to što su rekli može imati smisla.”, tj. zašto bi potvrdan odgovor učinio tvrdnju o predodređenosti besmislenom?

    Nije mi jasno ni ovo (vjerojatno više tehnički problem): “neuvjetovan čin opažanja, ne može se temeljiti u strukturama poput stanica, molekula, atoma, elementarnih čestica, itd.”. Koliko sam prethodno shvatio pod uvjetovanošću on otprilike misli na determinističnost prijelaza s trenutnog sadržaja pamćenja na novu misao. Ako da, taj zahtjev mi se čini jačim od zahtjeva za ovisnošću nove misli o fizičkom stanju mozga. Stoga mi se čini da mu je pretjerano tvrditi da se neuvjetovan čin opažanja ne može temeljeiti u fizičkom stanju. To mi izgleda i nepotrebno ako je to dao samo kao argument za: “Inteligencija dakle nije izvediva iz, niti objašnjiva na osnovi bilo koje grane znanja (npr. fizike ili biologije). Njen je izvor dublji i unutarnjiji od bilo kojeg spoznatljivog reda koji bi je mogao opisati.”, jer može (bar meni vrlo prihvatljivo) reći da “biti objašnjivo s …” općenito ne vrijedi za iste situacije kao “biti temeljeno u …”.

    Usput, baš sam jučer počeo čitati cijelu knjigu. 🙂

    Sviđa mi se

  2. U vezi ovog prvog: ako uvidiš da je nešto istinito, npr. neko matematičko rješenje, to ujedno implicira da bi svako razumno biće, bez obzira na svoje „početne uvjete“, koje razmotri taj problem došlo do istog rješenja (dok je razumno u dovoljnoj mjeri). Drugačija je fizička nužnost: tu konačni ishod ovisi o početnim uvjetima, i najnormalnije je da će ishodi različitih sustava biti različiti. U tom smislu, ako je to što govorim naprosto proizvod fizičkih utjecaja a ne posljedica uvida u istinitost, onda se radi o mom kontingentnom mnijenju koje se može samo slučajno slagati s tvojim mnijenjem; obrnuto, ako je to što govorim posljedica uvida u istinitost, onda bi i ti (u onoj mjeri koliko si razuman 😀 ) trebao složiti se sa mnom. 😉

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s