europski matrijarhat? (ulomak iz Bela Hamvas, Kršćanstvo)

IV. 48.
… Očinska religija je u prvom redu hebrejska. Muškarcu, ocu-bogu pripada nezaobilazna i bezuvjetna svemoćna vlast nad svijetom. To je glavna struktura moći čije su analogije zajednica i obitelj. U Bizantu se živjelo u takvoj, iako već izblijedjeloj očinskoj religiji. Takva se religija ostvarila u Rusiji, gdje se bezuvjetna moć bez polova personificirala u ocu-caru. Takvo je i očište islama, koji poznaje samo jedan nebeski i jedan zemaljski autoritet: Boga i Proroka. To su apstraktne, netolerantne despotske moći sa svojim geometrijskim strukturama, strogom moralnošću, centraliziranom i zatvorenom praksom vlasti. Muškarci su u prednosti, osobito starci. Način života je neprijateljski prema prirodi, ne trpi individualizam, pogoduje pravu, ćudoređu, pravilima i tome što je službeno, što je apsolutno i što je zakon. To je religija jedne jedine knjige (Tora, Kuran, Biblija).

Majčinske religije žive najčešće u mitu, politeističke su, kod kuće su u prirodi, ne podnose centraliziranu vlast, ne vole državu, još manje prodorni razum, demokratskije su ali naradije žive u anarhiji. Hramovi u očinskim religijama su puritanski, majčinski su hramovi prepuni slika, kipova, ukrasa i plamtećih svijeća. Majčinske religije vole šareni i bogati društveni život, mnogo knjiga, glazbu, kazalište, epove, erotiku, osobnu slobodu i zanos osjetila.

IV. 49.
Nema dvojbe da od grčkih vremena, poslije Orfeja, Europa slijedi majčinsku religiju. Ta majčinska religija imala je tri zlatna doba, helenizam, renesansu te osamnaesto i devetnaesto stoljeće. Europski čovjek je sklon prihvaćati civilizaciju samo kao način života podrijetlom iz majčinske religije, gdje čovjek živi u šarenoj raznolikosti, gdje se religija rastapa u mitovima, gdje cvate umjetnost i gdje život čini natjecateljski duh, gdje je zajednica slojevita i raznoliko nijansirana. Nije hijerarhijska, nego demokratska. Postoji specijalizirana podjela rada. Grade se gradovi i udobni stanovi, cvatu industrija i trgovina. U državi nisu bitna načela nego konjuktura. Kazalište, modne revije, crkve, pogrebne svečanosti, balovi. Mnogo slika, mnogo pjesama, mnogo romana, cirkusi i banke. …

IV. 50.
Helenstvo je živjelo u znaku androgina, iako samo fragmentarno … i vjerojatno kratko vrijeme… Sve što potječe  iz toga doba ili se temelji u tom vremenu svjedoči da je Orfej način života svjesno gradio na apsolutnoj mjeri postojanja. Orfizam nije bio djetinjast, naivan i nerazvijen, a osobito ne primitivan duh, nego zrelo znanje o bitku s univerzalnom perspektivom. Iznad svega to dokazuju orfička teorija brojeva i geometrija koja se na njoj temelji. Ali ništa toliko koliko metafizika Jednoga. To dokazuju i mjere grčkog kiparstva, graditeljstva, pjesništva i kult igara (Olimpija, Istmos) te tragedija. Ono što upućuje na orfičko podrijetlo jest pročišćenost, artikuliranost, discipliniranost bez ikakvih tragova nasilja nad prirodom. Sve je na svom mjestu. … Kao što kaže Bachofen, arhajsko helenstvo nisu bili Dioniz i Apolon i ono nije bilo u znaku napetosti toga dvojstva, nego je stajalo u apsolutnom razmjeru u kojem su se izjednačili zanos i razum, život i bitak, muško i žensko, priroda i duh. Orfizam je ozbiljenje te mjere i to je ono što je bilo ”suprotno svemu što će se kasnije nazivati helenizmom”. …

hamvas-bela-lead

Bela Hamvas (1897.-1968.)

IV. 56.

… Gdje je patrijarhat, uvijek je i puritanstvo, poput reformacije, koja je bila pokušaj ponovne uspostave hebrejske očinske religije. Patrijarhat je uvijek moralan, suzdržan, škrt na riječima, didaktičan, jednostavna hrana i još jednostavnija odjeća. Život je zadatak. Gdje je matrijarhat, život je užitak, bogata odjeća, bogati oblici, mnogo brbljanja, sitničavost poput skolastike i ručnog rada, velika buka, gozbe, sjajne svečanosti i začinjena jela.

IV. 57.
… U renesansi se … matrijarhat pokazao u punoj otvorenosti. Slikarstvo, glazba, pjesništvo, novčarsko gospodarstvo, gradska civilizacija, obrt i trgovina. …

IV. 60.
U renesansi se u kratkom vremenu promijenio ideal besmrtnosti. Čovjek više nije živio u blaženstvu temeljenom na vječnosti, nego u radosti trenutka. Umjetnost se, kao u helenizmu, pretvorila u slavljenje maye, jer renesansa nije preuzela helenstvo sophosa i herosa nego razuzdanog varalice ”graecula”, i ne Platona nego Lukijana. Taj je utjecaj očit čak i na Leonarda i Michelangela, a osobito na Rafaela. Uživanje u opsjeni nadomješćuje duh. Ne ljepota dubina, nego površina. Nikada i nigdje nije više bio na djelu feminini karakter života. Svijetom nisu upravljali zakoni nego intrige, šaputanja u spavaćim sobama, nisu vladali papa i knezovi, nego haremske dame; u patrijarhatu je, naime, struktura zajednice brutalno otvorena, a u matrijarhatu puna zavjesa i spletki. …

IV. 65.
… Patrijarhat opravdava svoja krvoprolića kršenjem (božanskog) zakona, a matrijarhat čini to isto u ime zaštite života. …

IV. 67.
… Ne razumije se ni to kako je u novije doba u oštroumnih ljudi (poput Nietzschea, Strindberga) moglo nastati bezumno ženomrstvo  …, što naravno nije bilo drugo nego užasavanje od nezakonitog, mekanog, već poluludog ulagivanja, zastrtog, bezobličnog, sladunjavog, u svojoj seksualnosti sladostrasnog, samodopadnog, zavidnog, osvetoljubivog, sentimentalnog, ograničenog, naduto, šarenog i opscenog matrijarhata. …

IV. 73.
U dvadesetom stoljeću ruski narod još uvijek živi u strogoj očinskoj religiji kao i prije više stotina godina, dapače diktatori su bezuvjetniji očevi od careva. Karakter se naroda, čak i za velikih potresa, rijetko mijenja. … Rusija se bojala Europe, ali ju je i prezirala, pred njom se zatvorila, ali ju je i mrzila. Mislioci ruske tradicije (Florenski, Trubeckoj, Leontjev, Solovjov, Berdjajev, Mereškovski, Bulgakov) u više su navrata i jakim argumentima opravdavali suzdržanost i animozitet prema Europi i pisali da je ona iznevjerila spiritualnu predaju te da pravo kršćanstvo živi samo u Rusiji. … Zbog toga su se mišlju o androginu osim Paracelsusa i Böhmea u modernoj Europi duboko i uporno bavili samo Rusi. Autentična ljudska egzistencija je androgin. Jedini znak u kojem najveća napetost života dobiva konačno i mirno izjednačenje. Ruska misao nije prihvatila carski patrijarhat, ali ga je još uvijek držala boljim od šarene i raskalašene majčinske religije Europe. Ta je spiritualna tradicija ruske misli revolucijom prekinuta u jednom danu.

IV. 74.
Nakon revolucije nije se uzdrmao temelj očinske religije, dapače, ova je postala isključivija. … Patrijarhalni red je uvijek konzervativan. Nakon revolucije taj se konzervativizam umnogostručio. Pod maskom internacionalizma, ruski je ljubomorni i podivljali nacionalizam bezumna reakcija. Ostale su sve patrijarhalne karakteristike. Diktatorska apsolutna vlast. Ali i više od toga: u javnom životu građani su se oslovljavali svojim i očevim imenom. Rus nije majčin, nego očev sin. …

IV. 75.
Centralizirana vlast traži i u Judeji i u Islamu i pod carevima bezuvjetno priznanje ovisnosti i vjernost pretpostavljenom. Jer patrijarhata nema bez strogih moralnih zapovijedi i bezuvjetne poslušnosti isključivo u svrhu ograničavanja bezmjernog širenja feminine snage. To je smisao patrijarhalnog načina života, a to je i koncepcija izvorne hebrejske očinske religije. … Majčinska vlast … želi rasti i teško podnosi ograničenja. Nije razum nego instinkt.

ulomak iz Bela Hamvas, Kršćanstvo: scientia sacra II, Zagreb 2003., str. 187.-204., prevela: Jadranka Damjanov, izvornik: Bela Hamvas, A keresztenyseg

(najprije dijelom objavljeno na forum.hr)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s