ljeskanja? (1)

(neki moji zapisi iz kolovoza 2005. s bloga ljeskanje)

3.8.2005.

Po prastaroj grčkoj odredbi čovjek je zoon logon ehon, nešto živo što govori. To da govori ono je što ga omeđuje od drugih živih. Znamo priče o djeci koja su odrasla sa životinjama ne naučivši u djetinjstvu govoriti, i koja se nikad nisu uspjela uključiti u čovječanstvo; bez ljudskog društva su postala nalik životinjama. Znamo i priče o utihnulim mudracima koji ne govoreći, osamljujući se, postaju nalik bogu. Svoju ljudskost mi ozbiljujemo u komunikaciji s drugim ljudima. Komunikacija omogućuje da nam nešto bude in common, da nam bude zajedničko, omogućuje neki communism, zajedništvo ljudi. Čovjek koji ne govori približava se bilo životinji bilo bogu. Uostalom, baš tu nam je negdje i mjesto, u tome posredničkom između. Mada to naše mjesto nije neko čvrsto, postojano tlo, jer smo tijek. Coleridge kaže:

If man is not rising upward to be an angel, he is sinking downward to be a devil. He cannot stop at the beast.

Ne uspinje li se čovjek da bude nebesnik, tone da bi bio vrag. Ne može se zaustaviti na zvijeri. A Fink:

Filosofija je bitno posredovanje, u njoj postaje očitim svjetski položaj čovjeka u cjelini bića kao posrednika.

Mjesto čovjeka je između, po sredini. Platon kazuje o mjestu Erosa, koji predstavlja istinskog filozofa, a koji opet za njega predstavlja najvišu čovjekovu mogućnost:

Da tumači i prenosi bogovima ono što je u ljudi, i ljudima ono što je u bogova, te u sredini bivajući upotpunjuje oboje, tako da je cjelina svega čvrsto vezana.

ljeskanje


8.8.2005.

U osobitoj je mjeri filosofu svojstveno upravo to raspoloženje, naime začuđenost. Nema drugog početka filosofije do toga. (Platon, Teetet)

Grčki se početak kaže arche. Arche znači još i iskon, izvor. Nije to samo neki jednokratni početak, koji se dogodi jednom i više ga nema, nego ono što je uvijek iskon, stalno živi izvor filozofije. Latinski se taj arche kao stalni iskon filozofiranja prevodi kao principium, što se opet na hrvatski prevodi kao počelo.

Schelling kaže:

Naime princip je filosofije ono što nije princip samo na početku, a zatim to prestaje biti, nego ono što je posvuda i uvijek na jednaki način princip, na početku, na sredini i na kraju.

U svakodnevnom se govoru uvriježilo latinizme doživljavati kao prazne riječi, kao govor nekoga tko zapravo ništa nema za reći. U skladu s tim ovdje ću originalnost  razlikovati od izvornosti. Izvornost je bliskost onome izvoru, iskonu, početku, onom arche. Mada se inače najčešće prevodi s izvornost, latinizam originalno uzimam kao jednu onakvu praznu riječ, onu koja zavodi da ima nešto za reći a zapravo nema. Onu koja je lažna, koja se prikazuje kao bliska nekom iskonu iz kojeg izvire ono novo, a zapravo je šuplja i neukorijenjena. Bez temelja, bez tla.

Jasno je, sve što ovdje pišem potpuno je neoriginalno, ničeg novog ni nečuvenog tu nema, ničeg što već nije negdje pisalo. Osobito želim držati što dalje od sebe neku opsjednutost time da se bude u toku s onim što je najnovije i naj(post)modernije. Do toga mi je da budem u dodiru s onim što je iskon filosofije i nekad i danas.

Originalnost je zavođenje, maska, namještenost, poza. Izvornost je istjecanje iz izvora, samoiskazivanje onog što jest, samoprikazivanje bitka.

Ali gdje naći taj stalno živi izvor? Što ako čuđenje nestane a sve postane suviše poznato? U sredini čovjeka.

Prekobrojni opstanak mi izvire u srcu. (Rilke)

ljeskanje


23.8.2005.

Gnjev vuče dolje, težak je, taman. Duh težine, Indijci kažu tamas.

Light znači lako, znači i svijetlo. Svjetlost nije teška – foton nema masu. Lak i svijetao uzdižem se uvis, nebu, poput anđela. Težak padam, tonem u mrak.

U gnjevu, baš kad Ja najviše teži, ipak sam najdalje od sebe. Jer ono teško je ono masivno. A masa je bezoblična, bezlična. U masi nitko više nije svoj – masa udaljava od svojstvenosti, od vlastitosti, od sebe, u mrak gdje je sve podjednako crno.

Za vidjeti to što jest treba svjetla, lakoće. Schelling prihvaća riječ Meistera Eckharta, Lauterkeit: čistoća, bistrina, jasnost. Ono što omogućava vidjeti to što jest. ”Čista nagost”, kaže.

Možda je to jedina sloboda: ili prihvatiti ono što jest, voljeti to što jest, biti lak, u svjetlu… ili htjeti ono što nije, mrziti to što jest, biti težak, taman.

Nietzscheov Zaratustra pjeva:

Ali, tko hoće postati lak, postati ptica, taj mora voljeti sama sebe… Treba naučiti voljeti sama sebe ljubavlju čitavom i zdravom: da bi čovjek izdržao u društvu samoga sebe a ne tumarao uokolo.

ljeskanje


27.8.2005.

O kaosu Paul Klee kaže:

slikarski simbol za ovaj nepojam jest točka.

Elementarnost je suprotnost redu. Pojedinačnost, nepostojanje cjeline, smisla koji bi nadilazio pojedinačnost elementa. Elementarne čestice, svatko za sebe, neuređenost. Hrpa, bezoblična masa, mnoštvenost. Kantov mannigfaltigkeit. Kaos. U fizici se kaotično gibanje prikazuje kao hrpa čestica – točkastih masa – koje se nasumično gibaju, bez ikakva reda.

Točka je ono što Proklo naziva jestvujuće nebiće: nešto što doduše jest, ali što nema nikakvo određenje. Nema oblika, forme. Nešto što je upravo ništa. Zato je ona simbol kaosa – onoga o čemu se ne može ništa reći, ništa misliti, gdje se ništa stalno ne može opaziti jer niti nema nekog nečega za opaziti. Nešto što se ne može pojmiti, nepojam.

Nevidljiva harmonija jača je od vidljive. (Heraklit, fr.54)

Ipak u gibanju takve hrpe čestica postoji red, zakonitost, pravilnost, ali taj se red ne vidi na prvi pogled. On se raskriva pojmovnom naporu znanstvenika. Uza svu metodičnost tog pojmovnog napora, postoji li pouzdan put (methodos) ka novim otkrićima? Ili za nalazak onog što je doista novo zapravo nema garancije?

Je li otkriće znanstvenika stvaralačko? Ali red je postojao i prije, nije ga on stvorio – tek je raskrio skriveni red. Zar umjetnik radi nešto drugo? Raskriva skrivenost. Eksplicira implicitni red, onaj red koji je već u stvarima, mada teško vidljiv. Umjetnik umije gledati dublje i to što ugleda objaviti drugima.

Najljepši je red svijeta kao hrpa nasumce razbacanog smeća. (Heraklit, fr.124)

Jer izvan reda niti nema elemenata – odnosno, izvan tog reda oni su ništa, naime onaj nepojam, kaos. Nema elemenata za sebe – tek u povezanosti, sabiranju, redu, postaje nešto, tek tada biva ono što jest. Na našoj je sabranosti da taj red raskrijemo, dovedemo u neskrivenost, ili pak u ne-sabranosti prepustimo kaosu. Red nije negdje izvan svijeta nego posred kaosa, u sabiranju/sabranosti.

Svemirom upravlja grom, oganj umom obdaren. (Heraklit, fr.64)

Trenutak otkrića/raskrivanja/objave u kojem se skriveni red dotad kaotičnog svijeta objavljuje znanstveniku, postaje neskriven, opisuje fizičar David Bohm:

Takvo je opažanje bljesak vrlo prodornog uvida, i u osnovi je poetsko. Zapravo, korijen riječi poezija je grčki poiein, što znači činiti ili stvarati. Tako znanost u svojim najizvornijim vidovima poprima odliku poetskog priopćavanja stvaralačkog opažanja novog reda.

Tesla se prisjeća svoga otkrića rotirajućeg magnetnog polja:

Kad sam u inspiraciji izgovarao riječi, ideja mi se pojavila kao bljesak munje i u jednoj sekundi bila je otkrivena istina.

Platon u Sedmom pismu:

Nakon dugog bavljenja samom stvari, i nakon uživljavanja u nju iznenada se u duši pojavi svjetlo kao zapaljeno od iskre koja odskoči, te onda već samo sebe hrani.

ljeskanje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s