Bog kao gledanje? (ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike)

Pojam Boga u Kuzanskog načelno se razlikuje od srednjovjekovno-skolastičkog pojma Boga. Bit tog srednjovjekovnog pojma Boga istupa jasno u ontološkom dokazu za Boga Anselma od Canterburyja. Anselmo određuje Boga kao ono najveće, jer se iznad njega ne može misliti ništa veće. Taj je superlativ – ono najveće – mišljen komparativno, jer ostaje u sklopu uspoređivanja s manjim veličinama. … Najviši stupanj, Bog, jest doduše prema rangu različit od onih nižih bića, ali je tim nižim stupnjevima analogan. …

Od Eckharta ka Kuzanskom, vodi jedna crta mišljenja koja Boga izuzima iz usporedivog poretka bića. Bog nije pojmljiv jer pojmljivo je samo svjetsko biće, koje je odredivo kao to i to. Bog pak nije svjetsko biće; promatran polazeći od njega, on je neko ništa. Ali, uz tu negativnu odredbu, Bog biva određen i kao intelligere, te time kao subjekt…

To pozitivno određenje Boga kao čiste subjektivnosti pokazuje se na jasan način u Eckharta. On pita…: “je li u Bogu biti i razumjeti isto?” i odgovara:

Kazujem da nisam mnijenja da Bog razumijeva jer jest, nego jer razumijeva zato jest, tako da je Bog razum i razumijevanje, te je razumijevanja sama osnova njegova bitka.

To znači: Bog se više ne određuje kao postojeće biće, kojem se onda pririču neka svojstva, nego je  Bog radije izvršenje, i to izvršenje vlastita mišljenja.

Kuzanski preuzima taj pojam Boga. Da je Bog čista nebivstvujuća subjektivnost, to je postalo osnovnom odredbom njegova mišljenja. Za pojašnjenje toga prizivamo kratki dijalog O skrivenom Bogu iz godine 1445. Tamo poganin pita kršćanina kako kršćani imenuju Boga. U tijeku razgovora spominju se uvijek nova imena, ali nijedno, prema mnijenju kršćanina, Boga ne pogađa. Dajem jedan primjer: kršćanin izjavljuje da se Božja veličina ne da shvatiti, on ostaje neizreciv (ineffabilis). Poganin to smjesta prihvaća te pita:

Dakle, Bog je onaj neizrecivi?

Ali kršćanin kaže:

Ne, kako bi mogao Bog koji svem biću daje imena, sam biti bez imena.

Razgovor se čini kao da završava bez ishoda. Tad iznenada, na samome kraju, uspijeva odgovor: Theos (deus) dolazi od grčkoga theoreo, što znači vidim. To etimologijsko izvođenje nije novo. Tradicionalni pokušaji tumačenja izvode Boga od theo ili theoreo: Bog prožima sve, ili Bog vidi sve. I obrazloženje koje Kuzanski ovdje daje za izvođenje riječi theos od theoreo tradicionalno je. Kuzanski ponajprije poseže unatrag na jedan sklop kojega diskutira Aristotel u svojem spisu O duši. Tamo razvija Aristotel to da se svako osjetilo odnosi na jedno specifično područje; tako se osjetilo vida bavi onim vidljivo-obojenim. No da bi gledanje moglo dohvatiti boju, mora ono samo biti neobojeno. Kuzanski to preuzima i izjavljuje: visus se neće naći u oblasti boje. Snaga gledanja u okružju boje je, veli, mnogo više neko ništa no neko nešto. Taj odnos gledanja i obojenog Kuzanski sad prenosi, pa kaže: kao što se gledanje odnosi spram obojenog, tako se Bog odnosi spram sveg bića. On je izvan njega, da bi mogao sve biće činiti bivstvujućim i da bi ga mogao nazvati imenom. Dotično Aristotelovo mjesto nalazimo također, i to uz imenovanje Aristotela, u Eckharta… Smisleni sklop u obih mislilaca je isti: Bog nije biće, od bića naovamo gledan on je ništa, ali u sebi samom pozitivno određen, on je čista subjektivnost: videre i intelligere.

Iz te odredbe Boga kao čiste subjektivnosti nadaje se sad jedna posve nova koncepcija stvaranja… Kuzanski polazi nanovo od toga da je Bog po sebi samom gledanje, i to u trostrukosti onoga gledajućeg, gledanog i, oboje povezujućeg, zbivanja gledanja. Ta je trostrukost neko jedinstvo: niti gledajući, kao gledajući, jest bez gledanog, niti gledano, kao gledano, jest bez gledajućeg, nego su oboje sjedinjeni u gledanju. Bog je izvorno tro-jedinstvo tog gledanja. To znači da tek Bog tvori cjelovito zbivanje gledanja. Bog stvara time što u-gleda biće… Kako to Bog – kao snaga tvorenja bitka – u-gleda, to se otima, veli Kuzanski, ljudskome znanju. Odnos Boga spram bića možemo dokučiti samo enigmatski (u zagonetki), konjekturalno (u naslućivanjima), to znači uopće samo slikovito. …

Uzme li se ozbiljno ta dijalektička sveza Boga i bića, tad se pokazuje: Bog Kuzanskoga nije bez svijeta. Kuzanski ne poznaje za-sebe-bitak Boga, od svijeta odvojenog. Bog bez bića postoji jednako tako malo kao i ono gledajuće bez gledanoga, a biće je bez Boga jednako tako malo kao kao ono gledano bez gledajućeg. Biće je Bog koji je postao vidljivim. Ali oboje, Bog, kao onaj koji na nevidljiv način ugleda, i biće, kao na vidljiv način ugledajući Bog, sjedinjeni su Bogom kao gledanjem, to znači samim zbivanjem koje svezuje u jedinstvo. Zato Kuzanski tvrdi da Bog uvijek stvara. To znači: Bog je u svemu biću i sve biće je u njemu. …  Svijet bića je, ako smijemo upotrebiti jedan Fichteov izraz, zgusnuta, očitom postala Božja djelatnost.

Čovjek je također, tvrdi Kuzanski, uobličeni odraz Boga. Ali naspram ostalih bića ima čovjek prvenstvo. On nije samo od Boga ugledano, nego je – a u tome i je Bogu srodan – i oblikujuće gledanje. Čovjek također može eksplicirati biće, ali, dodaje Kuzanski, ne na način božanskog gledanja, koje bitak stvara. … On se mora prispodobiti, učiniti sličnim onome ranije od Boga ugledanom biću, jer samo tako izlazi na djelo njegova vlastita oblikovateljska sila. …

walter schulz

Walter Schulz (1912.-2000.)

Kuzanski uvodi u tu dijalektiku uz pomoć jedne usporedbe. Postoje, veli on, portreti na kojima se onaj naslikani čini kao da neprestano promatra onoga tko sliku motri, čak i onda kad taj mijenja svoje mjesto. … Kuzanski moli braću … da se jednom okušaju s jednom takvom slikom, kao što je to on sam učinio. Provedu li takav pokus spoznat će da pogled naslikanoga obuhvaća sve promatrače, i to također baš onda kad mijenjaju mjesto s kojega promatraju. Prevođenje izgleda sad jednostavno: kao što naslikani ima sve u pogledu, tako se Božja briga odnosi i na najmanje i na najveće stvorenje.

Značajno je, međutim, da Kuzanski tu usporedbu Boga s onim tko me na slici promatra sad promišlja i izlaže u njenoj cjelokupnoj problematici. Ponajprije: i sam je promatrač slike gledajući, on gleda naslikanoga, i samo u tom svojem gledanju vidi da naslikani gleda njega. Kuzanski iz te činjenice izvlači konsekvenciju te izjavljuje:

Što je drugo, Gospodine, Tvoje gledanje, kad me pogledavaš okom sklonosti, do to da Ti bivaš od mene gledan?

Zatim: da li će me, moramo se pitati, naslikani pogledavati još i tada kad svoj pogled odvratim od njega? Kuzanski si postavlja i to pitanje, te kaže:

Da ti ne pogledavaš na me, to je upravo to da ja ne pogledavam k Tebi, već Te omalovažavam i prezirem.

I još treće: promatrač slike je ipak onaj zapravo aktivni, on i mijenja smjer promatranja, i ta je mjena ono što mu daje iskusiti da pogled naslikanoga ide s njim zajedno. …

Kao koga ili kao što vidi onda čovjek Boga? Odgovor Kuzanskoga glasi: čovjek koji hoće gledati Boga ne vidi zapravo ništa, jer Bog nije nikakvo biće, nego je po samom sebi gledanje. … To znači: ja mogu sve gledati, jedino ne mogu gledanje po sebi samom. … Bog, kao gledanje, je moć koja me u meni tek omoćuje za moje gledanje. Bog, kao gledanje, je medij, posredovanje, to znači posredujuća sredina, u kojoj i kroz koju ja uopće tek mogu svoj pogled na nešto usmjeriti.

ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Zagreb 1996., str. 9.-17., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Walter Schulz, Der Gott der neuzeitlichen Metaphysik (1957)

(najprije objavljeno na forum.hr: Nikola Kuzanski o Bogu)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s