svaki anđeo je strašan? (ulomci R. M. Rilkea, K. J. Campbell i H.-G. Gadamera)

Tko bi me, kad bih i vikao, čuo među četama

anđela! I sve kad bi me neki privio

odjednom na srce, uminuo bih od njegova

jačeg opstanka. Jer ljepota nije drugo

do početak užasa, početak koji još možemo podnijeti

i utoliko mu se divimo što spokojno prezire

da nas uništi. Svaki anđeo je strašan.

I stoga se susprežem i gutam zaziv

jecaja tamnog. Ah, tko nam može

tad biti od pomoći? Ni anđeli, ni ljudi,

pa i dovitljive životinje razabiru već

da nismo odveć pouzdano udomaćeni

u tom protumačenom svijetu. Ostaje nam možda

kojegod stablo na obronku da ga danomice

viđamo; ostaje nam ulica od jučer

i troma vjernost nekoj navici

kojoj se svidjelo kod nas, te osta i ne napusti nas.

O, i noć, noć kad vjetar pun prostora svemirskog

lice nam izjeda -, ta komu ne bi ostala, žuđena,

što blago razgoneć obmanu tegobno predstoji

samotnu srcu. Zar je zaljubljenima lakše?

Ah, oni tek jedno drugim sebi zastiru svoj usud.

Zar još to ne znaš? Odbaci iz ruku prazninu

prema prostorima koje dišemo; ptice će možda

oćutjet proširen zrak usrdnijim lijetom.

Da, proljećima ti si bio potreban. Neke zvijezde

očekivale su da ih osjetiš. Podigao bi se

u prošlosti val prema tebi, ili bi se

dok si prolazio kraj otvorena prozora

predavala violina. Sve to bijaše zadaća.

A jesi li je ispunjavao? Nisi li uvijek

još rastresen bio iščekivanjem, kao da ti sve

nagoviješta ljubljenu? (Ta gdje bi je htio skloniti

kad velike neznane misli k tebi ulaze

i odlaze, a počesto i noćivaju.)

ulomak iz Rainer Maria Rilke, Prva elegija, u Devinske elegije, Zagreb 1998., str. 7.-9., preveo: Zvonimir Mrkonjić, izvornik, Rainer Maria Rilke, Duineser Elegien (1923)

Od studenog 1911. Rilke je bio gost princeze Marie von Thur und Taxis u dvorcu Devin [Duino, kod Trsta] na Jadranu. Jednoga dana u siječnju, dok je s mora puhala jaka bura, izišao je vani da promisli o odgovoru nakon što je primio uznemirujuće poslovno pismo. U svojim memoarima princeza skoro sa strahopoštovanjem otkriva što se dogodilo:

Rilke se spustio do zidina koje su, stršeći na istok i zapad, bile povezane s podnožjem dvorca uskim putom duž stijena. Te stijene se strmo spuštaju prema moru, za šezdesetak metara. Rilke je koračao naprijed natrag, zadubljen u misli, zabrinut oko odgovora na ono pismo. Odjednom je, usred te zamišljenosti, iznenada stao jer mu se učinilo da ga je u tom bijesu oluje zazvao glas: „Tko bi me, kad bih i vikao, čuo među četama anđela!“

Izvadio je svoju bilježnicu koju je uvijek nosio sa sobom i zapisao te riječi, zajedno s još nekoliko redaka koji su se oblikovali bez njegovog miješanja…

Vrlo smireno uspeo se natrag u svoju sobu, ostavio bilježnicu po strani i odgovorio na ono teško pismo.

Te večeri je cijela elegija bila napisana.  

Tako početni redci Devinskih elegija sa sobom nose više od uobičajene malčice dramatične povijesti postanka. … [P]jesnikov savjet njegovom poljskom prevodiocu u pismu iz 1925.:

‘Anđeo’ Elegija nema ništa s anđelom kršćanskog neba (prije s anđeoskim likovima Islama).

ulomak iz K. J. Campbell, Rilke’s Duino Angels and the Angels of Islam (2003), preveo: ja

Poput svih elegija i Rilkeove Devinske elegije su tužbalice. Ono za čime se tuguje jest nedohvatljivost istinske sreće za ljubavnike, ili bolje: nesposobnost ljubavnika, a prvenstveno muškaraca, da vole tako da istinsko ispunjenje bude moguće. Ali time se tema Elegija proširuje u ono općenitije. One kruže oko slabosti ljudskog srca, njegovog iznevjeravanja zadaće da se potpuno preda svom osjećanju. … [Ž]ale se i na to da su žene koje vole u tome ispred muškaraca. …

Na vrhu stoji pitanje što znači anđeo Elegija. … Anđeo je, doduše, jedno nadljudsko biće i prizvano je kao biće koja nas beskrajno nadmašuje u osjećanju, ali se ni na koji način ne pojavljuje kao božji glasnik ili zastupnik, niti uopće svjedoči o transcendenciji u religijskom smislu. Ako ga je Rilke jednom nazvao jamcem nevidljivog, ipak je ta oznaka sve drugo nego teološka. Nevidljivo je ono što se ne da vidjeti ili dohvatiti, a ipak ima zbiljnost. U ljudskom je srcu to zbiljnost njegovog osjećanja koje ustvrđuje jednu takvu neospornu izvjesnost koju je nemoguće dokazati. Ono se stoga mora potvrditi nasuprot utilitarističke skepse masivnog realizma koji prezire luksuz čuvstva. Ako je sad u zbiljnosti od anđela potvrđeno postojanje onoga što osjećamo, to znači da je uvjetovanost i polovičnost našega osjećanja, koja bi mogla pobuditi dvojbu u njegovu zbiljnost, u anđelu uzdignuta nad svaku sumnju. Njegovo je osjećanje tako bezuvjetno i nedvosmisleno kako to ljudsko srce uzmaže iskusiti samo u rijetkim trenutcima.

To što je ovdje prizvano kao anđeo jest dakle najviša mogućnost samog ljudskog srca – jedna mogućnost pred kojom ono zakazuje i koju ne uspijeva pružiti jer je čovjek mnogo čime uvjetovan te u svom osjećanju nesposoban za jednoznačnost i potpunu predanost. Pjesničke situacije u kojima se radi o nama i anđelu to potvrđuju: „uminuo bih od njegova jačeg opstanka“, „usprenutim otkucajima vlastito bi nas srce utuklo“, „jer kad osjećamo mi hlapimo“, a anđeo Četvrte elegije “vrh nas, gore, igra”… Moć i nemoć ljudskog osjećanja uvijek je ono što dopušta misliti anđela kao onoga čije osjećanje nije ograničeno osjećanjem drugog, nego ga naprotiv toliko obuzima da je njegovo osjećanje potpuno identično s njim. Jedno čuvstvo koje ne iščezava nego ostaje u sebi, to Rilkeu znači „anđeo“, jer takvo osjećanje čovjeka nadilazi. Žene … pjesniku važe kao anđelu malčice bliže.

ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Mythopoetische Umkehrung in Rilkes Duineser Elegien, u Gesammelte Werke 9 (Ästhetik und Poetik II), 1993., str. 291.-293., preveo: ja

2 misli o “svaki anđeo je strašan? (ulomci R. M. Rilkea, K. J. Campbell i H.-G. Gadamera)

  1. Ćao Davore,

    hvala ti najlepše,

    Možda je R.M. Rilkeu njegov anđeo izgledao strašan, ko zna, ali postoje Anđeli onako kao ih je prikazao Dionizije Areopagita, a postoje i pali Anđeli, a svaki čovek ima svog Anđela. U antropozofiji se govori o anđelima i ne samo Rudolš Štajner nego i mnogi savremenici.

    Da li je Rilkeov Anđeo, anđeo Elegija, anđeoski lik islama, ne znam a ako imaš nešto o takvom liku islama, pošalji mi.

    U Prilogu ti Å¡aljem i jedno predavanje Rudolfa Å tajnera, ne znam da li ga imaÅ¡ ili nemaÅ¡., u kom je konkretno dato Å¡ta to naÅ¡ Anđeo čini u nama….to konkretno jeste antropozofija.

    Srdačan pozdrav Djordje Savic

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s