bitak kao odustajanje od utemeljenja? (ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike)

Heidegger stoji u slijedu velike novovjekovne metafizike, ali njegova je nakana misliti radikalnije od te metafizike. Uvod, pridodan kasnije tekstu Što je metafizika?, započinje sljedećim riječima:

Descartes piše Picotu, koji je Principia philosophiae preveo na francuski: “Tako je čitava filozofija poput stabla kojega su korijeni metafizika, deblo fizika, a grane su koje izrastaju sve ostale znanosti.”

Heidegger poseže unatrag za početkom novovjekovne metafizike. On rabi jednu Descartesovu sliku – filozofija je stablo – ali pita i dalje:

U kojem tlu korijenje stabla filozofije nalazi svoj smještaj?

To znači: Heidegger hoće, započinjući još radikalnije i dublje od Descartesa, propitati filozofiju i metafiziku, da bi se one same predstavile i mogle biti u cjelini pojmljene. …

Za poticanje filozofije same upućuje Heidegger na tri temeljne mogućnosti. Jednom se mora čovjek osloboditi za biće u cjelini, to znači ne smije ostajati pri ovom i onom biću i tražiti oslonac; mora, štoviše, težiti tome da ono što je biće iskusi u cjelini. Kako se to može zbiti, kazuje druga temeljna mogućnost: čovjek se mora otpustiti u ništa, to znači

osloboditi se od idola koje svatko ima i kojima običava pribjeći.

Ova rečenica znači jednoznačno i jasno odbacivanje svake dosadašnje metafizike. Ta metafizika, kako Heidegger uvijek iznova naglašava, nije znala metafizičko pitanje o biću u cjelini pitati drugačije do tako da postavi jedno određeno biće kao egzemplarno mjerilo sveg bića. Na tom su uzoritom biću trebale biti očitane značajke bitka uopće. Toj postavi pitanja odgovarala je, prema Heideggeru, određena namjera. U tom najvišem biću htio se onaj tko je o njemu pitao sam utemeljiti i od njega naovamo htio se razumjeti. Tradicionalna je metafizika dakle, prema Heideggeru, obilježena nečim dvostrukim, naime jednom time da kad pita o biću u cjelini smjesta postavlja i jedno najviše biće, kao nositelja bitka, te, kao drugo, time da metafizičar hoće sebe na tom najvišem biću utemeljiti i na nj se osloniti. Ono što svagda unutar te tradicionalne metafizike biva postavljeno kao najviše biće, različito je. Aristotel je kao najviše biće odredio Boga, moderna metafizika stavila je na mjesto Boga apsolutni duh te naposlijetku čovjeka. Te razlike mogu biti značajne, no prema njihovoj strukturi zbiva se u njima isto: traži se jedno biće koje je utemeljujuće za sva ostala. Upravo tu temeljnu značajku metafizike hoće Heidegger staviti u pitanje. No onaj tko nešto stavlja u pitanje, taj mora prijeći preko toga što će u pitanje staviti. Taj prelazak preko metafizike zbiva se time da tubitak iskusi ništa, jer se u iskustvu onog ništa tubitak ne može držati ni na Bogu ni na sebi samom. To temeljno iskustvo treba čovjek, prema Heideggeru, pripremiti time da ukine volju za pridržanjem, time što se oslobađa od svojih idola kojima običava pribjeći. Ovdje dospijeva čovjek u lebdenje, ali to lebdjenje za Heideggera nije, kao za Pascala, svjedočanstvo o bijednome bitkovnom položaju čovjeka, nego prava mogućnost da se pred oči dobije metafiziku samu, i u cjelini. Tamo gdje se to događa, budi se pravo metafizičko temeljno pitanje:

Zašto je uopće nešto, a ne radije ništa?

O tom pitanju, što ga filozofija od Leibniza uvijek iznova postavlja, veli Heidegger: ništa samo iznuđuje to pitanje, a to znači da je ono bitno neodgovorivo. Usprkos tome, nije ono besmisleno. Njegov smisao leži upravo u tome da tubitak [čovjek] iskusi bitak u svoj njegovoj začudnosti. …

Bitak sam: poznato je i mnogo spominjano da je pojam “ništa” kasniji Heidegger “zamijenio” pojmom “bitak”. Tako se, da dademo tek jedan primjer, u kasnijim spisima nalazi stav: “Ništa je bitak sam”… Pojasnimo si to time da još jednom posegnemo unatrag za zaključnim stavkom spisa Što je metafizika? Heidegger tamo kaže da se čovjek treba osloboditi od idola kojima običava pribjeći. Taj stav, vidjeli smo, znači da čovjek treba ukinuti volju za samoutemeljenjem u nekom najvišem biću. No ta je volja za samo-utemeljenjem, prema Heideggeru, skroz dvoznačna. S jedne strane, ona je neko sebe-izdizanje nad ono predležeće dano, ali – i to je ono drugo – u tom je sebe-izdizanju uvijek već uključeno neko htijenje da se domogne onoga o što se sebe vezuje i na čemu se sebe utemeljuje. Sama je povijest metafizike dokazom unutrašnjeg jedinstva obih tih tendencija. Ta povijest pokazuje da je čovjek, ukoliko svaki put deklarira neko najviše biće o koje se vezuje, ujedno ovladan voljom da misleći pojmi to vezivanje i ono “o što” tog vezivanja. … Kao primjer: Aristotel je utemeljio prirodno biće i čovjeka na Bogu, kasnija je metafizika težila tome da misleći dokuči to utemeljenje i njegovo “na što”. Time je ona najviše biće napravila objektom, koji je unijela u krug svojeg razmatranja. Tvrdi li se da povijest metafizike pokazuje premještanje središta od Boga na apsolutni duh i naposlijetku na čovjeka, upravo se ovdje pokazuje razlog tog premještanja: time što čovjek teži tome da učini pojmovnim vezivanje i njegovo “o što”, obezvređuje on oboje te poima, u tom svojem činjenju, sebe kao činitelja. To pak znači: taj, vezivanje poimajući čovjek na koncu se sam etablira kao onaj koji, zasnivajući i temeljeći vezanost, jest najviše biće.

Odavde započinje Heidegger. On se pita: kako je uopće bilo moguće da se ono na najviši način božansko preokrene u ono na najviši način ljudsko? I odgovara: to se moglo zbiti samo zato jer je to na najviši način božansko bilo bićem, a bića se čovjek može misleći domoći… Novovjekovna filozofija je … prožeta čudesnom voljom mišljenja, koja se ne zaustavlja ni pred čim od svega bića te se ne smiruje prije no što nestane ičega što bi mogla sebi oslobađajući prisvojiti, u sebe uključiti i na sebi samoj utemeljiti.

Ta točka – gdje se ne može više ništa na sebi utemeljiti – upravo je ta točka dostignuta tamo gdje čovjek biva priveden uvidu da je time sam dospio u ništa i postao ništavnim. Na njoj stojeći čovjek treba povući konsekvenciju. Mora ukinuti volju za utemeljivanjem. …

Sad pridonosimo još jedan stav iz jednoga kasnijeg spisa, koji kazuje isto, ali na zaoštreniji način. Stav glasi:

Ništa je bitak sam, čija istina biva čovjeku tad predana kad je prevladao samog sebe kao subjekt, a to znači, kad biće više ne predstavlja kao objekt.

Razriješimo taj stavak započinjući od njegova kraja. Biće ne treba više predstavljati kao objekt, to znači da čovjek treba, licem u lice s ništa, ukinuti ovladavajuću volju. Učini li to, tad prevladava sebe sama kao subjekt, to znači: tad se više ne etablira kao nosivi temelj bića. Time pak što sebe ukida kao subjekt – i upravo time prestaje, kao subjekt, biće lišavati moći – poima čovjek da je ništa bitak sam, to znači iskušava u poništenju volje za poimanjem – iznuđenim samim onim ništa – to da je, još nepojmovno, uvijek već nošen od onoga što više nije biće, nego, dalje nenaznačivi, temelj sveg bića, to znači bitak sam. Bitak nije više nikakvo biće. Bitak je to da se prigađa čudo svih čuda, da biće jest.

Heidegger je taj korak od ništa k bitku označio kao “okret”. Mi smo upravo htjeli taj korak stvarno pojmiti, time što smo kazali da se čovjek svoje volje za utemeljivanje te baš u tom odricanju iskušava da je sam uvijek već nepredmislivo nošen. …

Heideggerov bitak ostaje ono skriveno, iz čega proistječući je sva egzistencija omoćena, a da se taj bitak po sebi samom nikada ne objavljuje. … Pokušat ćemo tu svojevrsnu daljinu i neshvatljivost … pojasniti zaključnom uputom na jedan stav Heideggerov. Taj stav glasi:

Mi smo – u strogom smislu riječi – oni u-vjetovani. Mi smo preuzetnost svega bezuvjetnog ostavili za sobom.

Tubitak koji je nadišao metafiziku odrekao se volje za bezuvjetnim, pa bio to Bog ili čovjek. On sebe zna uvjetovanim, to znači uklopljenim u cjelinu bića. …

Bitak nije sam nigdje susretljiv, on nije ništa drugo do to da jest biće, u svojoj mnogostrukosti uigrano jedno drugome. … [P]o sebi samome on nije dostupan. Tko hoće dohvatiti bitak po njemu samom, taj će iskusiti da je on skriven i ostaje takvim.

ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Zagreb 1996., str. 42. – 49., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Walter Schulz, Der Gott der neuzeitlichen Metaphysik (1957)


Knjigu se može nabaviti u knjižarama ili kod nakladnika: Matica hrvatska

bog_novovjekovne_metafizike_V4098

Jedna misao o “bitak kao odustajanje od utemeljenja? (ulomak iz Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s