determinizam? (otvoreni dijalog)

Tvrtko: Sve što se zbiva potpuno je predodređeno prirodnim zakonima i početnim uvjetima. Ako bacim ovaj novčić u zrak ne znam doduše hoće li on pasti na lice ili naličje, ali pouzdano znam da je to potpuno predodređeno početnom brzinom i položajem novčića, te silama koje djeluju na njega. Čitav svemir, živa bića, ljudska svijest, sve to su tek vrlo složeni mehanizmi… Pa čak i ako ne znamo sve prirodne zakone – a znanost se približava tome da ih sve sazna – pa i ako možda ne možemo dovoljno točno saznati ”početne uvjete” za svaki sustav kojega bismo mogli proučavati, ipak znamo da je sve determinirano tim prirodnim zakonima i početnim uvjetima. Nema ničeg zapravo ”slučajnog”, i nema zapravo nikakve ”slobode odabira” – i jedno i drugo su tek prividi, odnosno, posljedice našeg nepoznavanja stanja stvari, a ne posljedice samog stanja stvari. Laplaceov genij možda jest neostvariv, ali je ispravna metafora za način na koji se sve u svemiru zapravo zbiva.

Dobriša: Što ti je taj Laplaceov genij?

Tvrtko: Iz Laplaceovih Ogleda:

Sadašnje stanje svemira možemo smatrati učinkom njegove prošlosti i uzrokom njegove budućnosti. Neki razum koji bi u određenom trenutku znao sve sile koje pokreću prirodu, i sve položaje svih stvari od kojih je priroda složena, i ako bi taj razum bio dovoljno velik da podvrgne te podatke analizi, obuhvatio bi u jednoj formuli gibanja od najvećih svemirskih tijela do najsićušnijih atoma; za takav razum ništa ne bi bilo neizvjesno i budućnost bi mu bila pred očima podjednako kao i prošlost.

Jasna: Odakle si samo tog Laplacea izvukao, to je bilo prije dva stoljeća, fizika se promijenila od tada. Kvantna fizika i teorija kaosa se suprotstavljaju determinizmu; i jedna i druga uvode neizbježnu slučajnost u teoriju.

Tvrtko: Je li ta ”slučajnost” posljedica samog stanja stvari ili našeg neznanja o stanju stvari, to ostaje upitno. Za mene jest slučajno to hoće li novčić pasti na lice ili naličje, ali samo zato jer ne znam pravo stanje stvari – početne uvjete i sve fizikalne sile koje djeluju na novčić u njegovom letu. Kad bih to točno znao, ne bi bilo nikakve slučajnosti. Moglo bi se iz početnog položaja i brzine, i poznavanja svih sila točno izračunati hoće li novčić pasti na lice ili na naličje. Tako je i s kvantnom i s kaosom: problem je to što ne znamo, a možda i ne možemo znati, točno stanje stvari, no to ne pobija determinizam. Mada mi možda ne znamo ishod, sve je ipak predodređeno; nema slučajnosti.

Jasna: U teoriji kaosa uglavnom nije sporno to da se radi o načelnoj nepreciznosti našeg znanja. Naravno, upitno je ima li ikakvog smisla govoriti o nečemu što uopće ne možemo empirijski provjeriti, ali to ostavimo za kasnije. No, u kvantnoj mehanici je slučajnost svojstvo samih kvantnih sustava. Nije tako da su tek za nas ti sustavi neodređeni, da su neodređeni zbog našeg neznanja. Oni su po sebi neodređeni.

Tvrtko: To je česta interpretacija kvantne teorije, ali nije jedina. Postoje znanstveno ozbiljne alternativne interpretacije kvantne teorije preko ”skrivenih varijabli” koje slučajnost ne smatraju nečim što je po sebi svojstveno kvantnim sustavima, nego tek posljedicom naše nemogućnosti dovoljno točnog znanja o tim sustavima. Dakle, ono što se nama čini slučajnim tek je neki deterministički mehanizam koji nam je skriven, kojeg za sad ne opažamo. No to što ga ne opažamo ne znači da on ne postoji, ili da ga svakako valja odbaciti i kao mogućnost, dok ne bude dokazan. Jer ako unaprijed odustanemo od traženja uzroka i kažemo ”to je slučajno i nema uzroka”, uzroke nećemo niti naći.

Jasna: Dakle, ti tvrdiš da početni uvjeti i nepromjenjivi fizikalni zakoni točno predodređuju sve što se kasnije ima dogoditi u svemiru do u najmanji detalj? I da je primjerice to kakve će boje biti kombajni u dvadeset drugom stoljeću predodređeno u trenutku Velikog praska? Zato što su tada brzine i položaji nekih čestica koje su se međusobno sudarale bile takve kakve su bile, kombajni će biti npr. žuti, a da su bile imalo drugačije bili bi npr. zeleni?

Tvrtko: Pa moguće je da neki drugi početni uvjeti ne bi uopće doveli do stvaranja Zemlje, ili života i sl. Ili da bi veliki raspon različitih početnih uvjeta doveo do toga, to ne znam. Ali u načelu da: sve, pa i boja kombajna u dvadeset drugom stoljeću predodređeno je već u trenutku Velikog praska, prirodnim zakonima koji već od tada vrijede i uvjetima koje je svemir imao tada, na početku. Sve se dalje odvijalo prema prirodnim zakonima i nije se moglo dogoditi nikako drugačije nego upravo tako kako se dogodilo.

Ognjen: Sad bismo mogli raspravljati o tome kako to prirodni zakoni stoje ”izvan” prostorvremena, kako to da oni prethode svemiru i slična pitanja o početku svemira, no to bi nas odvelo predaleko. Nego reci mi, zar ti ne prihvaćaš to da čovjek ima neku slobodu? Recimo, kad te netko u gužvi nagazi. Ako misliš da te slučajno nagazio – dakle ne svojom voljom, neslobodno – manje ćeš se naljutiti i nećeš ga smatrati odgovornim, osim možda zbog nepažnje; ali ako misliš da te namjerno nagazio – dakle svojom voljom, po svojoj slobodnoj odluci – više ćeš se naljutiti i smatrat ćeš ga odgovornim za to?

Tvrtko: Da, ali to ne poriče determiniranost. Jer sam i ja, poput svih drugih ljudi, predodređen tako reagirati i ponašati se kao da postoji neka sloboda odabira. Ali to je zapravo tek privid. Ja ne mogu odabrati, mada mi se čini da mogu. Odnosno, svaki je moj ”odabir” već unaprijed predodređen.

Dobriša: To znači da sve zakone smatraš načelno nepravednima? Jer oni kažnjavaju samo one koji su o svom nepravičnom postupku slobodno odlučili, pa su po toj svojoj odluci odgovorni. A one koji nisu slobodno odlučili nego su bili prisiljeni nešto učiniti zakoni ne kažnjavaju. I to svi prihvaćaju kao smisleno, jer da bi netko bio odgovoran mora imati slobodu odabira. Ali po tebi je to nepravedno jer smo svi jednako neslobodni, sve je determinirano?

Tvrtko: Pravednost je isto tako iluzorna, jer niti sudac nema izbora osuditi nekoga ili ne, nego je sve već predodređeno, uključujući tu sučevu ”odluku”. I to da će netko tu odluku smatrati pravednom, a netko drugi nepravednom.

Ognjen: Ali zašto mi onda uopće nastojiš nešto objasniti, kad to hoću li te shvatiti uopće ne ovisi o tvojim argumentima, nego je unaprijed predodređeno fizičkim uzrocima i to još u trenutku Velikog praska?

Tvrtko: Naravno, meni se čini da ja govorim s tobom s razlogom, i po svojoj slobodnoj odluci da ti odgovorim…ali to da se meni tako čini je zapravo isto tako determinirano. I to što ti odgovaram, i to da ti sad odgovaram upravo ovako kako govorim, i to da si ti pitao baš to što si pitao, i to kako će se ova rasprava nastaviti ili hoće li se uopće nastaviti. Sve je to predodređeno fizikalnim zakonima.

Ognjen: Ali onda je i to da ti vjeruješ u determiniranost, a ja u slobodnu odluku čovjeka isto tako determinirano. Kakvog onda uopće smisla ima govoriti o istinitosti ako nijedan od nas niti ne može misliti nešto drugo od onoga što misli?

Tvrtko: Ne vidim zašto ne bi imalo smisla. Zašto bi istinitost ovisila o slobodnom odabiru? Ti si determiniran da ne vidiš istinu a ja da je vidim. A možda si i ti determiniran da je uvidiš nakon ovog našeg razgovora. 😉

Dobriša: Da, prirodni determinizam može razbiti samo natprirodno biće – Bog je jedini jamac mogućnosti slobode. Bez Boga, determinizam je neizbježan.

Tvrtko: Odnosno, determinizam je neizbježan.

Vid: Ostavimo pitanja ljudske slobode i Boga za neku kasniju raspravu, predaleko će nas odvesti. Nego bih pokušao ispitati to tvoje uvjerenje na onome na čemu ga ti zasnivaš, na ponašanju fizikalnih objekata.

Recimo, pustimo kamen i papirić da padaju s iste visine. Po zakonu gravitacije, trebali bi pasti istodobno. No papirić pada kasnije. Onda ti, naravno s pravom, kažeš: postoji dodatni utjecaj uz gravitaciju, otpor zraka, zbog kojeg se stvari odvijaju tako kako se odvijaju. Dakle, postojala je neka ”skrivena varijabla”, i tvoja teza ostaje neoborena.

Tvrtko: Tako je, već sam spomenuo mogućnost takvih skrivenih varijabli u kvantnoj fizici.

Vid: E sad, da se taj kamenčić započne iznenada ponašati sasvim čudno, npr. da počne izvoditi neke piruete i slično, ti bi opet pretpostavio da postoje neke dodatne fizikalne sile koje uvjetuju takvo ponašanje, zar ne bi? Ne bi pretpostavio da se kamen ponaša po svojoj volji.

Tvrtko: Naravno, malo je vjerojatno da bi se obični kamenčić tako ponašao, ali, da, ako bi se tako započeo ponašati, svakako bih potražio fizikalne uzorke takvog ponašanja.

Vid: A ako ne bi mogao pronaći fizikalne uzroke, ne bi odustajao? Odnosno, tražio bi ih dalje i dalje, jer ne bi odustajao od pretpostavke da oni ipak postoje?

Tvrtko: Pa da, ako bi se taj kamen tako i dalje ponašao.

Vid: Ako bi se prestao tako ponašati? Dao bi se uvjeriti da se radilo o halucinaciji?

Tvrtko: Ali ne bi bilo moguće da se taj kamen tako neobično ponaša, osim pod nekim fizikalnim utjecajem. Ili da se doista radi o nekoj vrsti halucinacije, hipnoze… 

Vid: Dakle, zapravo je nemoguće da ti zbog bilo kojeg ishoda nekog pokusa odustaneš od svoje teze o determinizmu. Što znači da ona nije zasnovana na iskustvu, nego je neka a priori teza u koju ti uklapaš sve što se dogodi.

Tvrtko: Hm… Čak i ako to jest neki apriorni stav ipak nije tek neki moj umišljaj. Jer da ne odgovara realnosti, same pojave bi ga opovrgnule. A fizika je tom determinističkom pretpostavkom objasnila ogroman broj pojava.

Vid: To nije sporno. Ali ti tvrdiš da se sve mora podvrgavati toj hipotezi. Koristiš je čak i onda kad joj je tvoje iskustvo suprotno. I sam kažeš da ti se čini da imaš slobodu odabira, ali to proglašavaš prividom, jer je u suprotnosti s tom hipotezom. Dakle, ne možeš reći da je iskustvom potvrđeno da ona važi uvijek. Ona je potvrđena iskustvom s određenom vrstom predmeta: npr. kamenčićima, tekućinama, plinovima… Ali nije potvrđeno da ona uvijek vrijedi i za elektrone, i za svjetlost, i za klimu u cjelini, i za životinje, i za ljude…

Tvrtko: Ako je determinizam potvrđen za kamenčiće, a jest, zar nije razumno pretpostaviti da vrijedi i za ono od čega se kamenčić sastoji? Da vrijedi i za atome, elektrone, itd.? A onda opet, ako vrijedi za atome, zar nije razumno pretpostaviti da vrijedi i za ljude koji se sastoje od takvih atoma? Ako je ponašanje svih atoma determinirano, zar može biti nedeterminirano ponašanje jedne skupine atoma?

Jasna: Neka svojstva koja ima cjelina ne moraju imati njeni elementi. Npr. jedna molekula vode nema ništa što bi je činilo tekućom, dok je voda na makrorazini tekuća. Dakle, mnoštvo molekula ima jedno novo svojstvo koje pojedinačne molekule nemaju. Iz eventualne determiniranosti pojedinačnih atoma ne slijedi nužno determiniranost skupine atoma – skupina može imati emergentno svojstvo nedeterminiranosti.

Ognjen: Da, uopće mi se ne čini smisleno izvoditi zaključke o ljudskom ponašanju na temelju ponašanja atoma, ili neživih predmeta. To je brkanje različitih razina. O slobodi ima smisla govoriti među ljudima, eventualno među nekim životinjama.

Tvrtko: Nije mi uvjerljiv taj primjer. Emergentno svojstvo skupine može biti nešto što nije moguće naći na jedinki, ali ne vjerujem da može biti nešto suprotno svojstvu jedinke. Ako su na fundamentalnoj razini sve jedinke determinirane, one mogu imati emergentna svojstva koja su neovisna o determiniranosti (poput boje, likvidnosti, i sl.), ali ne mogu imati emergentno svojstvo ne-determiniranosti.

Ognjen: Što je ”fundamentalna razina”? Zašto bi neka od razina bila fundamentalna?

Tvrtko: Pretpostavljam da se, ugrubo, psihologija može svesti na biologiju, biologija na kemiju, kemija na fiziku. Fizika je fundamentalna.

Ognjen: Dobro kažeš, pretpostavljaš. Ne znači da tu ima neke hijerarhije, da je jedno fundamentalnije od drugoga. Pa i ako ima, upitno je na kojoj strani leži taj fundament.

Tvrtko: Dosadašnji razvoj znanosti čini tu tezu o fizici kao temeljnoj vrlo uvjerljivom. A ako je na razini kojom se bavi fizika (odnosno, fundamentalno) sve determinirano, onda ne vidim kako bi se na složenijim razinama moglo pojaviti neko emergentno svojstvo koje bi bilo suprotno tome.

Jasna: Upitnija je ona prva pretpostavka, naime, ”ako je kamenčić determiniran, onda je determinirano i ono od čega se sastoji”. Na primjer, neko osiguravajuće društvo sasvim dobro može predvidjeti broj ljudi koji će umrijeti od srčanog udara u EU sljedeće godine. No, to ne znači da ima ikakvog znanja o tome hoće li ili neće stanoviti Janez iz Maribora imati srčani udar. Dakle, na razini skupine imamo determinizam, dok na razini određenog pojedinačnog elementa nemamo. Tako da determinističko ponašanje kamenčića ne podrazumijeva i determinističko ponašanje atoma, elektrona, itd.

Osim toga, kad fiziku uzimaš za fundamentalnu, zašto onda ne prihvatiš standardnu interpretaciju njene fundamentalne teorije, kvantne mehanike po kojoj je na mikroskopskoj razini ponašanje pojedinačnih čestica neodređeno?

Tvrtko: Zato što je moguća i deterministička kvantna mehanika. Budući da je moguća, onda mi se čini ispravnije determinizam iz klasične fizike zadržati i u kvantnoj, nego imati taj neprirodni rascjep između ”mikroskopskog” slučajnog i ”makroskopskog” determiniranog. Isti fundamentalni princip treba vrijediti na obje razine.

Vid: Kažeš ”taj princip treba vrijediti” – to tvoje ”treba” samo potvrđuje da se radi o jednoj apriornoj pretpostavci, koja iskustvom uopće ne može biti opovrgnuta. Čak i onda kad iskustvo nije takvo, to za tebe ipak ”treba” vrijediti. Ti možeš takvu pretpostavku smatrati razboritom, ili uvjerljivijom od drugih, ali to ipak znači da je početna tvrdnja: ”sve što se zbiva potpuno je predodređeno…” jedno uvjerenje, određena polazna radna pretpostavka kojom pokušavaš objasniti stvari.

To uvjerenje, da je sve točno određena posljedica točno određenih uzroka je, doduše, u ljudima najčešće vrlo duboko usađeno, ali ništa manje duboko nije ni uvjerenje o mogućnosti ne-unaprijed-predodređenog čovjekovog odabira.

Tvrtko: Kako kod koga. Kod mene je uvjerenje u to da posljedica potpuno i jednoznačno slijedi iz uzroka daleko čvršće nego uvjerenje u realnu mogućnost nepredodređenog odabira. 

Dobriša: Na kraju se sve ipak svodi na vjeru.

Vid: Takvo polazno uvjerenje ipak nije vjera u smislu koji tebe zanima. Dapače, pokazalo se da se determinizam može pobijati i bez pozivanja na natprirodno biće. A to da je odgovor podložan jednom uvjerenju znači tek to da nam je pitanje na kraju ipak ostalo otvoreno: nije dokazano ni jedno od stajališta. Što je ipak neki dobitak u odnosu na početno stanje kad je Tvrtko tvrdio neizbježnost determinističkog shvaćanja.

(najprije objavljeno na Differentia specifica, a kasnije i na forum.hr Otvoreni dijalog: o determinizmu)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s