svjetonazor? (ulomci M. Heideggera, H.-G. Gadamera, D. Barbarića i H. Vettera)

Prije nego na osnovi prosudbe o tomu što uopće možemo spoznati zauzmemo bilo koji teoretski stav, uvijek smo već na predznanstven, predsvjesan i tako reći preduman način prihvatili temeljne egzistencijalne stavove koji vode naš život i upravljaju njime. Egzistencija čovjeka pojedinca nemoguća je bez unaprijed prihvaćenih, premda najčešće neosviještenih temeljnih stavova o cjelini života i o njegovu smislu.

Osviješten i više manje koherentan, cjelovito zaokružen sustav tih temeljnih stavova naziva se ”nazorom na svijet” ili ”svjetonazorom”. Husserl u njemu prepoznaje tek primamljiv i zavodljiv pokušaj da se sveukupna zadaća filozofije ograniči ili svede na stajalište jedne osobe, ili pak na vidokrug samo jedne povijesne epohe. …

Svjetonazorna filozofija poučava upravo onako kako poučava mudrost: osobnost se obraća osobnosti.

Filozofiju kao znanost Husserl će najoštrije razlikovati od tako shvaćene mudrosti:

Znanost je neosobna. Onaj tko na njoj surađuje ne treba mudrost nego teorijsku nadarenost. …

Prema Husserlu, prava se filozofija kao stroga znanost od nazora na svijet i njegove pretenzije na mudrost u potpunosti razlikuje svojom bezuvjetnom usmjerenošću na vječnost. Svjetonazorna mudrost svagda ostaje … tako reći zarobljena vremenom u kojem i iz kojeg nastaje, te stoga nužno podliježe neuklonjivom relativizmu, kako onom različitih teorijskih stajališta tako i onom uvjetovanom različitošću povijesnih epoha. Nazor na svijet uvijek je samo jedan među mogućima, te se stoga nužno suprotstavlja drugima…

Svjetonazori se mogu sporiti, no odlučiti može samo znanost, a njezina odluka nosi pečat vječnosti…

Filozofija kao episteme, dakle kao stroga znanost, moguća je samo na temelju odlučnog i bezuvjetnog prevladavanja dokse, te urođene uklopljenosti u ono svagda dano i zatečeno.

ulomak iz Damir Barbarić, K budućem mišljenju, Zagreb 2005., str.242.-244., 246.


Razlikovanje ‘‘znanstvene filozofije” i ‘‘svjetonazorske filozofije” posljednji je odjek filozofske bespomoćnosti 19. stoljeća, tijekom kojega je ‘‘znanost” došla do osebujnog tehničkog kulturalnog značenja, a s druge je strane ‘‘svjetonazor” pojedinca kao nadomjestak za nestalo tlo, nedovoljno snažan, još trebao održavati vezu ‘‘vrijednosti” i ‘‘ideala”. Filozofiji već nedostaje nužnost i to što ju se ‘‘njeguje” ona zahvaljuje svojem karakteru ‘‘kulturalnog dobra”. (…)

U naumu ‘‘znanstvene” filozofije još živi poriv same filozofije da spasi svoju najvlastitiju stvar od proizvoljnosti svjetonazorskog mnijenja koje postaje samovoljno i nužno ograničavajućeg i zapovjednog stila svjetonazora uopće.

ulomak iz Martin Heidegger, Prilozi filozofiji (iz dogođaja), Zagreb 2008., str. 45.-46., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) (1936–1938, objavljeno 1989.), Gesamtausgabe vol. 65


Devetnaesto stoljeće je bilo doba svjetonazora, što je izraz koji je u svom izvornom značenju obnovio obećanje tumačenja cjeline za koje znanost više nije bila sposobna. Oni koji su odredili devetnaesto stoljeće bili su veliki autsajderi poput Schopenhauera i Nietzschea. U to doba je ušla u modu riječ Weltanschauung, koja već kao riječ izražava relativnost onih pogleda na svijet koji su se, doduše, pozivali na znanost ali zapravo nisu omogućavali nikakvu punu znanstvenu legitimaciju… Wilhelm Dilthey vidio je filozofski zadatak baš u tome da se mnoštvenost svjetonazora utemelji u ”misaono-tvoračkom [‘ideacijskom’] radu života”. Ali je za cjelinu tumačenja svijeta … to značilo da filozofija više uopće nije shvaćana ozbiljno u svojoj spoznajnoj pretenziji, nego da je, poput ostalih kulturnih tvorevina čovječanstva (umjetnosti, prava, religije, itd.), važila za izraz života; on je doduše kao fenomen izražavanja morao postati predmet znanstvene spoznaje, ali ne i predstavljati samo znanje. Tako se došlo u situaciju iz koje izvire otuđenje filozofije od znanosti u dvadesetom stoljeću. Samo u obrani od tog svjetonazorskog mišljenja filozofija je, zadržavajući svoj zadatak da ostane znanstvena, sve više postajala filozofijom znanosti, njenih logičkih i spoznajnoteorijskih osnova.

Nasuprot tome, na stranu svjetonazorskog mišljenja stupila je umjetnost. (…) 

Filozofijom se često smatraju stvari subjektivne i privatne poput vlastitog pogleda na svijet koji umišlja da je iznad svih zahtjeva znanstvenosti. Naprotiv, ona … i pored sve razlike u odnosu na pozitivne znanosti ostaje ipak s njima u jednoj obvezujućoj bliskosti koja je odjeljuje od područja svjetonazora zasnovanog na subjektivnim uvidima. 

navodi prema: Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., str. 7., 75., 87., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)


Doduše, Heidegger ne poriče shvaćanje da filozofija ima posla sa svjetonazorom, ali odbija njihovo poistovjećenje. Svjetonazor posjeduje čvrstoću od koje filozofija naprosto mora poći, ali samo da bi ga odmah potom pretvorila u problem. U kontekstu takva problematiziranja na vidjelo izlazi onaj ”u pravom smislu nefilozofski karakter svjetonazora uopće”… Heidegger kaže da filozofija nikad ne pruža svjetonazor i da ni nema taj zadatak, ali da se ”kreće u njegovim mogućnostima”. Filozofija se zbiva polazeći od nekog svjetonazora, ali tako da ga stavlja u pitanje.

ulomak iz Helmuth Vetter, Texta in contextibus, Zagreb 2005., str. 75., preveo: Marinko Mišković, izvornik: Helmuth Vetter, Hermeneutische Phänomenologie und Dialektische Theologie. Heidegger und Bultmann (2000)

3 misli o “svjetonazor? (ulomci M. Heideggera, H.-G. Gadamera, D. Barbarića i H. Vettera)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s