Za vrijeme sv. Augustina bilo je više od osamdeset filozofskih odgovora na pitanje u čemu se sastoji čovjekova sreća. Što biste rekli kad bi bilo više od osamdeset različitih odgovora na isti matematički zadatak? Je li filozofija uopće znanost? Lako je reći da nije egzaktna znanost.
ulomak iz Rudolf Brajičić, Filozofija i filozofije, Zagreb 1999., str. 41.
Surađivati na tome da se filozofija približi formi znanosti – cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje – jest ono što sam ja sebi postavio. Unutrašnja nužnost da znanje bude znanost leži u njegovoj prirodi, a zadovoljavajuće objašnjenje toga je jedino prikaz same filozofije.
ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, u Vladimir Filipović, Klasični njemački idealizam (Filozofska hrestomatija, svezak 4.), Zagreb 1982., str. 243., preveo: V. D. Sonnenfeld, izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Phänomenologie des Geistes (1807.)
Filozofija je od prvih početaka zahtijevala da bude stroga znanost, i to znanost koja bi udovoljila najvišim teoretskim potrebama i u etičko-religioznom pogledu omogućila život koji je uređen čistim umskim normama. Taj zahtjev je istican čas s većom, čas s manjom energijom, ali nikada nije sasvim napušten… Ni u jednoj epohi svoga razvitka filozofija nije uzmogla udovoljiti zahtjevu da bude stroga znanost. Doduše, upravo je to vladajući ethos novovjekovne filozofije da ona, umjesto da se prepusti naivno filozofskom nagonu, hoće se, štoviše konstituirati kao stroga znanost pomoću medija kritičke refleksije u sve dublje prodirućim istraživanjima o metodi. Međutim, jedini zreli plod tih nastojanja bio je utemeljenje i osamostaljenje strogih prirodnih i duhovnih znanosti, te novih čisto matematičkih disciplina… Filozofija, dakle, prema svojoj hijerarhijskoj namjeri najviša i najstroža od svih znanosti, ona koja zastupa neizgubljivi zahtjev čovječanstva za čistom i apsolutnom spoznajom (i što je s tim nerazdvojno jedno: za čistim i apsolutnim vrednovanjem i htijenjem), ne uzmaže sebe olikovati u zbiljsku znanost. Kant je volio reći da se ne može učiti filozofija nego samo filozofiranje. Što je to drugo nego priznanje neznanstvenosti filozofije. Dokle seže znanost, zbiljska znanost, dotle se može podučavati i učiti, te svuda u istom smislu. Zacijelo, znanstveno učenje nigdje nije pasivno primanje duhu tuđih materija, ono svuda počiva na samodjelatnosti, na unutarnjoj reprodukciji umnih uvida do kojih su došli stvaralački duhovi. Filozofija se ne može učiti jer ovdje nema takvih objektivno pojmljenih i utemeljenih uvida i, što znači isto, jer ovdje nedostaju pojmovno čvrsto ograničeni i prema svojem smislu potpuno objašnjeni problemi, metode i teorije. Nitko uman neće sumnjati u objektivnu istinu, odnosno utemeljenu vrijednost čudesnih teorija matematike i prirodnih znanosti. Ovdje – općenito – nema mjesta za privatna ”mnijenja”, ”nazore”, ”stajališta”. S oštrim isticanjem neznanstvenosti svekolike dosadašnje filozofije odmah se postavlja pitanje da li filozofija i nadalje želi zadržati cilj da bude stroga znanost, da li ona to može i mora htjeti.
ulomak iz Edmund Husserl, Filozofija kao stroga znanost, Zagreb 2003., str. 9. -12., preveo: Ante Pažanin, izvornik: Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft (1911.)
Ne postoji filozofija kao sustav vlastitih stajališta uz stajališta znanosti. Filozofija ne izučava drugo doli razjašnjenje stajališta i pojmova znanosti logičkom analizom.
navod Rudolfa Carnapa u Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Zagreb 1997., str. 43., preveo: Milan Galović, izvornik: Rudolf Carnap, Erkenntnis (1931.)
Filozofija se, drži Quine, u načelu ne razlikuje od znanosti; filozofska su pitanja samo općenitija znanstvena pitanja. Isto tako, u stvarnom filozofskom poslu apstraktno razmišljanje treba se stalno isprepletati s pozivanjem na znanost. Pogledajmo kao primjer jednu granu filozofije, spoznajnu teoriju. ”U novom okviru”, kaže on, ”epistemologija je sadržana u prirodnim znanostima, kao jedno poglavlje psihologije.” Kognitivna psihologija proučava ljudske spoznajne sposobnosti i procese, a pridružuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. Zajedno s područjem umjetne inteligencije one tvore ”kognitivne znanosti”. Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod životinja (i u perspektivi teži tome da obuhvati kognitivnu psihologiju). Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i način nastanka i razvitka tih mehanizama. Ovo potonje stvar je teorije evolucije. Konačno, među znanosti o spoznaji počinje se uvrštavati sociologija spoznaje i znanosti. Što znanosti o spoznaji mogu reći epistemologu? U prvi mah može se činiti da će posrijedi biti razgovor gluhih – ako je epistemologija normativna disciplina, a znanosti o spoznaji jesu opisne ili činjenične onda je moguće samo dvoje: ili epistemologija nema što tražiti od znanosti o spoznaji ili se sama mora odreći svoje normativne naravi i postati sama opisna ili činjenična, zapravo utopiti se u znanost o spoznaji. Quine, čini se, zagovara ovu potonju alternativu, tj. napuštanje normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji.
Nenad Miščević, Quineova filozofska revolucija, u Willard Van Orman Quine, Riječ i predmet, Zagreb 1999., str. XXIII.
Filozofija ne obrađuje niti samo istinu, niti samo moralnost, niti samo ljepotu, nego ono što je svima njima zajedničko i izvodi ih iz jednog praizvora. Ako bismo htjeli postaviti pitanje otkud to da filozofija, premda lebdi iznad istine baš kao i dobrote i ljepote ipak ima karakter znanosti i da je istina ono što je za nju najviše, trebalo bi primijetiti da je određenje filozofije kao znanosti samo njeno formalno određenje. Ona jest znanost, ali znanost takve vrste u kojoj se prožimaju istina, dobrota i ljepota, dakle znanje, vrlina i umjetnost; zato dakle ona i nije znanost, nego ono što je zajedničko znanosti, vrlini i umjetnosti. U tome je njena velika razlika od svih drugih znanosti.
navod prema F. V. J. Šeling, Filozofija umetnosti, Beograd 1989., str. 95., preveli: Danilo N. Basta, Olga Kostrešević , izvornik: F. W. J. Schelling, Philosophie der Kunst (1802.)
Očito da ono što zovemo filozofijom nije znanost u istom smislu u kojem su to takozvane pozitivne znanosti. U njenom slučaju sasvim izvjesno nema nečeg pozitivnog, danog što bi istraživala i čemu bi se onda našlo mjesto uz postojeće oblasti istraživanja ostalih znanosti. Ona ima posla sa cjelinom. Ali ta cjelina nije samo sveukupnost svih svojih dijelova. Kao cjelina, ona je ideja koja nadilazi sve konačne mogućnosti znanja, pa shodno tome nije ništa što bismo mogli saznati na znanstveni način.
navod prema Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., str. 7., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)
Filozofija nije znanost. Ona stoga nema ni isti stil poučavanja ni učenja kao znanosti. Filozofija ne napreduje, ona nema neko sadašnje stanje kao jedinstvo objektivne ukupne teorije. Na području filozofije podjela rada i anonimnost su nebitne…
Znanost poput matematike uvijek ima sadašnje stanje – ono je ukupnost valjanih teorema i stanja otvorenih problema. Aktualno stanje je sistematska povezanost svih pojedinih teorema, povezanost utemeljenja. Teorije se jedna prema drugoj nalaze u odnosu dopune naspram sveukupne teorije. Matematičko istraživanje završava rezultatima i uvijek novim rezultatima. Stanje je tako u stalnoj preobrazbi koja ima karakter napretka. Nova se dostignuća nadograđuju na valjanosti dosadašnjih, ona su utemeljena na njima. Stara važeća dostignuća spoznaju se možda kao nepotpune, jednostrane teorije, ali ona ostaju, dopunjena i usavršena uz nova. Prijašnji stupnjevi su predstupnjevi (ili pak izlučene zablude) koji mogu biti tek od sekundarnog historijskog interesa. Duhovna tvorba ”matematika” jest kontinuirana sinteza svih dostignuća koja čine ukupnost znanosti u njenom sadašnjem stanju, koje je samo opet pretpostavka za buduća sticanja. Ta temeljna karakteristika unapredivosti matematike najuže je povezana s njezinom objektivnom naučivošću i poučivošću, s mogućom podjelom rada i s zamjenjivošću svakoga tko spoznaje. To su crte koje su u različitoj mjeri svojstvene svim znanostima. Takav je racionalni proces spoznaje u izvjesnom smislu anoniman: on ne znači faktično mišljenje nekog određenog pojedinačno postojećeg nezamjenjivog čovjeka.
ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 9. – 11., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
Za čovjeka koji vjeruje u znanost najgore je to što filozofija uopće nema neke općevažeće rezultate, nešto što se može znati a time i posjedovati. Dok su znanosti na svojim područjima izborila nužno izvjesna i općepriznata znanja, filozofija to nije postigla unatoč naporima tijekom tisuća godina. Nema sumnje: u filozofiji nema jednodušnosti u tome što se definitivno saznalo. Ono što svatko nužno priznaje, to je samim tim postalo znanstveno znanje i nije više filozofija, nego se odnosi na neko posebno područje onoga što se može znati. U naravi same filozofije mora biti to da je svaki njen oblik, za razliku od znanosti, lišen jednodušnog priznanja. Vrsta izvjesnosti koja se u njoj može steći nije znanstvena, naime nije ista za svaki razum, nego je to osvjedočenje u kome sudjeluje cjelokupno čovjekovo biće. Dok se znanstvena znanja tiču pojedinih predmeta za koje ni u kojem slučaju ne mora svatko znati, u filozofiji je uvijek u pitanju cjelina bića koja se tiče čovjeka kao čovjeka, istina koja, tamo gdje zasvijetli, potresa dublje nego bilo koje znanstveno znanje.
ulomak iz Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., str. 125. – 126., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju
Usporedi: tradicija filosofije kao znanosti? (ulomak iz Srećko Kovač, Logičko-filozofijski ogledi)
nagovor na filosofiju 
Možda niti jedno znanje ne bi trebalo biti označeno kao nužno istinito? Ono što je dovoljno vjerojatno (ili se smatra čak nužnim, barem u okviru neke znanosti) se može klasificirati kao znanstveno ispravno; a filosofija je bilo kakvo promišljanje, ne nužno po uvjetima koje postavlja znanost.
Mislim da bi nazivanje filosofije znanošću bilo umanjivanje njene vrijednosti – jer ona obuhvaća mnogo više od znanosti. Time ne mislim da je znanost nešto negativno (kao niti to da je ono što je neznanstveno, a filosofko, nešto pozitivno), već samo da znanost nije nužno jedini izvor spoznaje. 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Slažem se potpuno, rodione. Još bih dodao da se u nekim se razdobljima tijekom povijesti filosofije od filosofa očekivalo čak i ne samo promišljanje i spoznaja, nego i primjerice stanovito etičko držanje, budnost percepcije, pa i estetska istančanost, i tko zna što još sve ne. Uostalom, možda te različite vidove ”mudrosti” (ili barem ”nastojanja ka mudrosti”) i nije moguće posve odvojiti jedne od drugih. Zapamtio sam jedan naslov (mada nisam čitao knjigu) jer mi se čini da bi to mogla biti neloša odredba filosofije: ”odgoj ljudskog roda”.
Sviđa mi seSviđa mi se
Dio ulomaka najprije objavljen na prvom izdanju bloga: znanost?
Sviđa mi seSviđa mi se