kao u neki ocean bez obala?

Predočba o svijetu građenom od elementarnih građevnih opeka, te njemu pripadnom društvu sklopljenom od pojedinaca/”elementarnih čestica” urušava se zbog dva razloga. Najprije, ni s-tvari ni ljudi nisu doista odvojeni od svega ostaloga. Drugo, ništa zapravo nije kruto i postojano – svijet je tijek u kome je čvrsto tlo kratkotrajna iznimka. Odluka da se filosofira znači suočavanje čovjeka s tim nedostatkom čvrstog tla, zapućivanje daleko od (prividne) pouzdanosti i postojanosti obale, na ocean.

Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati. (G. W. F. Hegel)

Dakle i Boga samog mora ostaviti onaj tko se hoće postaviti u početak istinski slobodne filosofije. Ovdje to znači: tko to hoće zadržati, taj će to izgubiti, a tko to ukine, taj će to naći. Samo onaj tko je dospio do temelja sebe samoga i samo je onaj spoznao svu dubinu života tko je jednom sve napustio i bio od svega napušten, kome je sve potonulo i tko se ugledao s beskonačnim nasamo: veliki korak kojega je Platon usporedio sa smrću. Ono što je Dante dao da bude napisano na ulazu u inferno, to treba u jednom drugom smislu napisati i pred ulaskom u filosofiju: ”Ostavite svaku nadu vi koji ulazite.” Tko hoće istinski filosofirati mora se osloboditi svake nade, sveg zahtijevanja, sve čežnje, ne smije ništa htjeti, ništa znati, mora se osjećati posve golim i siromašnim, mora sve žrtvovati da bi sve stekao. Težak je taj korak, teško je, tako reći, otisnuti se i od zadnje obale. (F. W. J. Schelling)

Dva primjera pokazuju da se ne radi o metafori svojstvenoj tek idealizmu ranog XIX. stoljeća. Najprije jedan fizičar, koji takvo otiskivanje na neizvjesnost pučine smatra neizbježnim za svaku doista novu spoznaju, ne samo filosofsku.

Ako postavimo pitanje u čemu se stvarno sastojao veliki poduhvat Kristofa Kolumba kada je otkrio Ameriku, odgovor će morati glasiti: to nije bila zamisao da se kuglasti oblik Zemlje iskoristi za putovanje u Indiju zapadnim pravcem; i drugi su ljudi razmatrali tu zamisao. Pa ni brižljivo pripremanje ekspedicije, ni stručna oprema brodova, što bi sve i drugi mogli uraditi. Najteže u tom otkrivačkom putovanju bila je upravo odluka da se napusti sva dotad poznata zemlja i otplovi na zapad tako daleko da sa postojećim zalihama vraćanje natrag više nije bilo moguće.

Na sličan se način i u znanju može osvojiti nova zemlja: samo ako je čovjek spreman da na nekoj presudnoj točki napusti podlogu na kojoj počiva dotadašnje znanje i, takoreći, skoči u prazninu. (Werner Heisenberg)

Ni pojmovna strogost analitičke filosofije nije izmaknula toj metafori. Neurath je u danas slavnoj usporedbi naše racionalno znanje vidio kao bez-temeljno, kao nešto čija je čvrstoća usporediva s malom splavi na oceanu. Ta je usporedba potom postala razlikovnom oznakom za ladicu jednog od bezbrojnih ”–izama” kojima su skloni analitički filosofi: ”koherentizam” ne vidi ljudsko znanje kao dobro utemeljeno u pouzdanim prvim principima na kojima dalje gradimo piramidu znanstvenog znanja (kako vjeruju ”fundacionalisti”) nego prije kao isprepletenu splav koju stalno nadograđujemo dok plovimo na tekućem bez-dnu, gdje nijedan dio nije temeljan, nego svaka daska su-održava onu drugu s kojom je povezana. Obje usporedbe znanje shvaćaju kao dovoljno čvrstu konstrukciju da možemo na njoj stajati, ali, koja istodobno upućuje na beskraj. ”Piramida” ga doduše gura daleko od nas u visinu, dok ga ”splav” vidi svugdje oko nas, čak i pod našim nogama; u oba se slučaja ipak radi o kretanju u beskraj. (Opširnije: fundacionalizam vs. koherentizam: piramida i splav?)

Jedan od onih psihonauta koji su bili bolno svjesni nepostojanja čvrstih temelja našemu znanju, i koji su se odvažili daleko (možda i predaleko) od svake obale bijaše Friedrich Nietzsche, koji je u tome slijedio svog učitelja iz mladosti:

Kao što na pobješnjelu moru koje, na sve strane bez granica, urlajući diže i spušta vodene bregove, u barci sjedi mornar i uzda se u tu krhku korablju, tako posred svijeta … mirno sjedi pojedinac… (Arthur Schopenhauer)

Na istom nam je mjestu Schopenhauer opisao onu silnu grozu što spopadne čovjeka kad se iznenada ne može snaći u spoznajnim formama pojave… Dodamo li toj grozi milje ushićenja koje … [pritom] niče iz najdublje čovjekove nutrine, iz same prirode, zavirili smo u bit dionizijskoga, koje ćemo još najlakše naslutiti kroz analogiju opoja. Pod utjecajem narkotičkog napitka, o kojemu svi iskonski ljudi i narodi govore u himnama, ili pod silinom nadolazećeg proljeća što sladostrasno prožima cijelu prirodu, bude se ti dionizijski porivi… Pod činima dionizijskoga ne veže se samo čovjek s čovjekom; i otuđena, neprijateljska ili podjarmljena priroda ponovo svetkuje pomirbu sa svojim zabludjelim sinom, čovjekom. … Dok pjeva i pleše, čovjek se očituje članom jednog višeg zajedništva; zaboravio je hodati i govoriti i tek što se nije, plešući, vinuo u zračne visine. Iz njegovih kretnji govori opčinjenost… Čovjek više nije umjetnik, postao je umjetničkim djelom; na najpunije zadovoljenje čuvstva slasti onog Pra-Jednog, tu se uz srsi opojnosti objavljuje umjetnička silina cijele prirode. (Friedrich Nietzsche 1872.)

Usred oceana bivanja budimo se na otočiću koji nije veći od čamca, mi pustolovi i ptice selice, i osvrćemo se načas oko sebe: žurno i znatiželjno koliko je god moguće, jer kako li nas brzo može neki vjetar zamesti ili kakav val otplaviti s otočića, tako da više ništa od nas ne ostane! Ali, tu, na tom malenom prostoru susrećemo druge ptice selice i slušamo o onima otprije, – i tako živimo dragocjenu minutu spoznaje i odgonetanja usred radosnih zamaha krilima i sveopćeg cvrkutanja i pustolovimo u duhu ponad oceana ne manje ponosni nego što je on sam! (Friedrich Nietzsche, ulomak)

Literatura:

  1. navod iz: Damir Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma (Filozofska hrestomatija, sv. 6.), Zagreb 1998., str. 11., preveo: Damir Barbarić, izvornik: G. W. F. Hegel, ?
  2. navod iz: Damir Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma (Filozofska hrestomatija, sv. 6.), Zagreb 1998., str. 562., preveo: Damir Barbarić, izvornik: F. W. J. Schelling, Initia philosophiae universae. Erlangen Vorlesung WS 1820/21. (1969.)
  3. Verner Hajzenberg, Fizika i metafizika, Beograd 1972., str. 120., prevela: Vera Stojić, izvornik: Werner Heisenberg, Der Teil und das Ganze (1969.)
  4. navod iz: Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, Zagreb 1997., str. 29., prevela: Vera Čičin-Šain, izvornik: Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung (1814.)
  5. Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, Zagreb 1997., str. 30.-31., prevela: Vera Čičin-Šain, izvornik: Friedrich Nietzsche, Die Geburt der Tragödie (1872.)
  6. navod iz Petar Šegedin, “More” u filozofiranju Fiedricha Nietzschea, u zborniku Filozofiranje i more: s ove strane beskonačnosti, priredili Petar Šegedin i Ozren Žunec, Zagreb 2008., str. 211-221.

2 misli o “kao u neki ocean bez obala?

  1. Da, teško je otisnuti se i od zadnje obale, sve dok ima nade koja nas još uvijek vezuje uz nju… Uporediti taj korak sa smrću – pravo je poređenje koje je upotrijebio Platon, jer ugledati se s beskonačnim nasamo doista može samo onaj tko je ” jednom sve napustio i bio od svega napušten ” ostajući tako i bez nade kojom se hrani ljudsko srce, i što se posljednje napušta… posljednje usudi napustiti jer tad ostajemo doista sami – samo mi… To je možda ona jeza o kojoj govori Barbarić što se otvara između ne više… i ne još… nečega što je iščezlo i nečega što još sebe nije uspostavilo… taj prostor. To je predvorje za beskrajnost.

    Neovisno o filosofiji i razgovoru o njoj… mogu samo reći da je nada kojom se poji ljudsko srce, najtvrđi vez koji nas drži uz obalu na kojoj stojimo. I bilo je dana kada sam govorila u sebi samo: ” Bože, 🙂 ne daj samo da se nadam, samo mi ne ostavljaj nadu… ” Jer nada je uistinu nešto čega se najvažnije osloboditi da bi čovjek bio istinski slobodan.

    Sviđa mi se

Odgovori na davor Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s