staza sa srcem? (ulomci C. Castanede, J. Campbella, B. Hellingera i D. Barbarića)

Promotri svaku stazu pomno i izbliza, iskušaj je kolikogod puta smatraš da je potrebno. Tad postavi sebi i samo sebi presudno pitanje: ima li ta staza srca? Ako ima, ta staza je dobra. Ako nema, nije ni za što.

Carlos Castaneda, navod iz: Fritjof Capra, The Tao of Physics, New York 1983., str. 2., preveo: ja, izvornik: Carlos Castaneda, The Teachings of Don Juan: A Yaqui Way of Knowledge (1968.)

---

MOYERS: Pišete o središtu preobrazbe, o zamisli jednog svetog mjesta gdje se zidovi vremena mogu urušiti da bi raskrili nešto čudesno. Što to znači, imati neko sveto mjesto?

CAMPBELL: To je apsolutno nužno bilo kome danas. Trebate imati neku sobu, ili određeni sat u danu, gdje nećete znati što je u novinama toga jutra, niti tko su vam prijatelji, niti što dugujete kome i što tko duguje vama. To je mjesto gdje možete naprosto iskusiti i izvesti na vidjelo što jeste i što možete biti. To je mjesto stvaralačke inkubacije. Najprije možete naći da se tu ništa ne zbiva. Ali ako imate neko sveto mjesto i koristite ga, naposljetku će se nešto dogoditi. …

Život nam je postao usmjeren tako ekonomično i praktično da su, kako starite, zahtjevi trenutka spram vas tako veliki da jedva znate tko ste, ili što ste namjeravali. Uvijek činite nešto što se od vas zahtijeva. Gdje vam je postaja blaženstva? Morate je naći. Stavite muziku koju stvarno volite, čak i ako je to otrcana muzika koju nitko ne cijeni. Ili uzmite knjigu koju rado čitate. U svom svetom mjestu zadobit ćete ono osjećanje života koje su ti ljudi [drevni lovci] imali spram cijelog svijeta u kome su živjeli. …

MOYERS: Jesu li svi ljudi u svim vremenima osjećali neku isključenost od krajnje stvarnosti, od blaženstva, savršenstva, Boga?

CAMPBELL: Da, ali također imate trenutke ekstaze. Razlika između svakodnevnog življenja i življenja tih trenutaka ekstaze je razlika između bivanja izvan i unutar Vrta. …

MOYERS: Što je potkopalo to iskustvo danas?

CAMPBELL: Značajka je demokracije da se vladavinu većine razumije kao učinkovitu ne samo u politici nego i u mišljenju. U mišljenju je, svakako, većina uvijek u krivu.

MOYERS: Uvijek u krivu?

CAMPBELL: U stvarima ovakve vrste, da. Funkcija većine u odnosu na duh jest da pokuša čuti i otvoriti se nekome tko je imao neko iskustvo koje nadilazi hranjenje, smještaj, razmnožavanje i bogatstvo.

Jeste li ikad čitali Babbitta Sinclaira Lewisa?

MOYERS: Nisam odavno.

CAMPBELL: Sjećate li se zadnje rečenice? „Nikad nisam učinio ono što hoću u cijelom svom životu.“ To je čovjek koji nikad nije slijedio svoje blaženstvo. … Jedne večeri u mom omiljenom restoranu za stolom pored bili su otac, majka i mršav dječak oko dvanaest godina. Otac reče dječaku „Popij svoj sok od rajčice.“ A dječak će „Ne želim“. Potom otac, glasnije „Popij svoj sok od rajčice.“ A majka reče „Ne tjeraj ga ako ne želi.“ Otac je pogleda i kaže „Ne može ići kroz život čineći što hoće. Bude li činio samo ono što hoće, umrijet će. Pogledaj mene. Nisam učinio ništa što hoću u cijelom svom životu.“ Pomislio sam „Bože, to je utjelovljeni Babbit.“ To je čovjek koji nikad nije slijedio svoje blaženstvo. …

MOYERS: Što se događa kad slijedite svoje blaženstvo?

CAMPBELL: … U srednjem vijeku je omiljen motiv koji se pojavljuje u mnogim kontekstima bio kotač sudbine. … Ako ste prikovani za kotač sudbine bit ćete ili gore i ići dolje, ili dolje i ići gore. Ali ako ste u sredini kotača, stalno ste na istom mjestu. To je smisao bračnog zavjeta – uzimam te u zdravlju i bolesti, u bogatstvu ili siromaštvu: i kad idemo gore i kad idemo dolje. Uzimam te kao svoje središte, i ti si moje blaženstvo, a ne bogatstvo koje mi možeš donijeti, ne društveni prestiž, nego ti. To znači slijediti svoje blaženstvo.

MOYERS: Kako biste savjetovali nekoga da se spoji na taj izvor vječnog života, to blaženstvo koje je tu?

CAMPBELL: Svo vrijeme imamo iskustva koja mogu povremeno pružiti neki okus toga, malu intuiciju gdje je tvoje blaženstvo. Zgrabite to. Nitko vam ne može reći što će to biti. Morate naučiti prepoznati svoju vlastitu dubinu.

Joseph Campbell, The Power of Myth, 1988, preveo: ja

---

– Svi mi imamo unutarnji osjećaj za određeno vlastito opredjeljenje ili poziv ili zadatak. Taj osjećaj dolazi iz dubine našeg bića koja je iznad  savjesti. Biti s tim u skladu, znači imati svoj mir. Tko se ogriješi o ovaj unutarnji nagon, npr. ako odbije neki zadatak za koji je netko predodređen, jer mu se čini previše teškim, onda se u duši nešto slama. Ako ga preuzme, osjeća se usklađeno, bez obzira na teškoće.

– To onda nema nikakve veze s ljudima koji nas okružuju.
– Ne. Onaj tko postupa u skladu sa svojim unutarnjim nagonom, osjeća se dobro, makar i radio suprotno od onoga što drugi od njega očekuju. To je neovisno tome jesu li drugi suglasni s tim ili ne.

– Mnogi … čeznu upravo za tim: biti u skladu sa samim sobom, pronaći sebe…
– To … proizlazi iz našeg životnog puta. Ne može se trenirati niti mu se može težiti. Niti se do toga može doći meditacijom. To je iznad svega toga. Ali to se osjeća i svatko od nas ima priliku biti u kontaktu s tim osjećajem.

– Nesvjesno ili svjesno?
– Uzmite primjer majke i djeteta. Kada se majka posveti djetetu, to je razina na kojoj joj je potpuno jasno da je u skladu s nečim višim. Više ne vidi samo dijete. Tu dolazi do miješanja razina: u prvom planu su srčanost i ljubav, a u pozadini nešto poput potpune spremnosti. To je nešto što se ne odnosi samo na dijete već i na vlastitu osobnost.

Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 59.-60., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Anerkennen Was Ist (2000.)

---

Istina je da samo živo filozofiranje stoji pod drugim zakonima i obitava u drugom elementu no što je to onaj pukog znanja i poznavanja postojećega. Ono što je recimo Platon nazivao „božanskom mahnitošću”, ili pak Bruno „herojskim zanosima” hrani se očito iz drugog izvora i ne da se samim znanjem nadomjestiti. 

Damir Barbarić, Predgovor, u Grčka filozofija – Svezak 1 (Hrestomatija filozofije), str. 7.