staza sa srcem?

Promotri svaku stazu pomno i izbliza, iskušaj je kolikogod puta smatraš da je potrebno. Tad postavi sebi i samo sebi presudno pitanje: ima li ta staza srca? Ako ima, ta staza je dobra. Ako nema, nije ni za što. (Carlos Castaneda)


Ono što slikoviti izraz ”srce” označava, to nije – kao što vi filistri s jedne i vi romantici s druge strane mislite – sjedište zbrkanih stanja, nejasnih i neodređenih uzbuđenja koje čovjeka bacaju ovamo ili onamo. Tko vam kaže da tu, gdje vi vidite tek haos izmiješanih stanja, ne leži neki ponajprije skriveni, ali otkrivanju pristupačni poredak činjenica: l’ordre du coeur? Jedan svijet tako prostran, tako bogat, tako harmoničan, tako blještavo jasan kao što je to onaj matematičke astronomije – samo pristupačan nadarenostima mnogo manjeg broja ljudi…

Ja se nalazim u neizmjernome svijetu osjetilnih i duhovnih objekata, koji stavljaju moje srce i moje strasti u neprestano gibanje. Znam da predmeti koji mi dospijevaju do spoznaje zamjedbom ili mišljenjem, baš kao i sve ono što hoću, biram, činim, radim, postižem, ovise o igri ovoga gibanja moga srca. Iz toga slijedi da će svaka vrsta bilo pravosti bilo krivosti i izopačenosti moga življenja i djelovanja biti određena time ima li nekog objektivno pravoga poretka ovih pokreta moje ljubavi i moje mržnje, moga nagnuća i moje odbojnosti, mojega raznovrsnoga interesa za stvari ovoga svijeta, i time je li meni moguće ovaj ordo amoris utisnuti u moju duševnost…

Kao što nama ideja pravoga i istinskoga poretka ljubavi (ordo amoris) jest ideja jednoga strogo objektivnoga i o čovjeku neovisnoga carstva sređenih ljubljenjadostojnosti svih stvari – nešto što mi možemo samo spoznati, ne ”postaviti”, stvoriti, načiniti – tako je i individualno određenje jednog subjekta nešto što doduše cilja samo na njega, ali ipak nešto ne manje objektivno: nešto što nije za postaviti, nego je isključivo za spoznati. Ovo ”određenje” izražava mjesto koje u planu spasa svijeta pripada baš ovome subjektu, izražava time i njegovu naročitu zadaću, njegov ”poziv” u starome smislu riječi. Subjekt se može u pogledu njega varati, može ga uz to (slobodno) promašiti – i on ga može spoznati i ozbiljiti. Kušamo li neki subjekt ikako moralno potpuno spoznati i prosuditi i odmjeriti, onda moramo, pored općevaljanih mjerila, stalno imati pred duhom i onu njemu – ne nama ili nekom drugom subjektu – pripadajuću ideju njegovoga individualnoga određenja. (Max Scheler)


Postoji filosofija koja se ne da ni misliti ako se u skladu s njom ne živi. (Čedomil Veljačić)


Istina je da samo živo filozofiranje stoji pod drugim zakonima i obitava u drugom elementu no što je to onaj pukog znanja i poznavanja postojećega. Ono što je recimo Platon nazivao „božanskom mahnitošću”, ili pak Bruno „herojskim zanosima” hrani se očito iz drugog izvora i ne da se samim znanjem nadomjestiti. (Damir Barbarić)


Svi mi imamo unutarnji osjećaj za određeno vlastito opredjeljenje ili poziv ili zadatak. Taj osjećaj dolazi iz dubine našeg bića koja je iznad  savjesti. Biti s tim u skladu, znači imati svoj mir. Tko se ogriješi o ovaj unutarnji nagon, npr. ako odbije neki zadatak za koji je netko predodređen, jer mu se čini previše teškim, onda se u duši nešto slama. Ako ga preuzme, osjeća se usklađeno, bez obzira na teškoće.
 To onda nema nikakve veze s ljudima koji nas okružuju.
 Ne. Onaj tko postupa u skladu sa svojim unutarnjim nagonom, osjeća se dobro, makar i radio suprotno od onoga što drugi od njega očekuju. To je neovisno tome jesu li drugi suglasni s tim ili ne.
 Mnogi … čeznu upravo za tim: biti u skladu sa samim sobom, pronaći sebe…
 To … proizlazi iz našeg životnog puta. Ne može se trenirati niti mu se može težiti. Niti se do toga može doći meditacijom. To je iznad svega toga. Ali to se osjeća i svatko od nas ima priliku biti u kontaktu s tim osjećajem.
 Nesvjesno ili svjesno?
 Uzmite primjer majke i djeteta. Kada se majka posveti djetetu, to je razina na kojoj joj je potpuno jasno da je u skladu s nečim višim. Više ne vidi samo dijete. Tu dolazi do miješanja razina: u prvom planu su srčanost i ljubav, a u pozadini nešto poput potpune spremnosti. To je nešto što se ne odnosi samo na dijete već i na vlastitu osobnost. (Bert Hellinger)

Literatura:

  1. navod iz: Fritjof Capra, The Tao of Physics, New York 1983., str. 2., preveo: ja, izvornik: Carlos Castaneda, The Teachings of Don Juan: A Yaqui Way of Knowledge (1968.)
  2. Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 5., 9 – 10., preveo: Branko Despot, izvornik: Max Scheler, Ordo amoris (1923.)
  3. Čedomil Veljačić, Philosophia perennis, Zagreb 2003., str. 83.
  4. Damir Barbarić, Predgovor, u Grčka filozofija – Svezak 1 (Hrestomatija filozofije), str. 7. 
  5. Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 59.-60., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Anerkennen Was Ist (2000.)

(dijelom ranije na prvom izdanju bloga ordo amoris)

Jedna misao o “staza sa srcem?

Odgovori na Gledišta Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s