Od pravilnosti koje odgovaraju zakonima promjena u vanjskom svijetu ja razlikujem one pravilnosti koje označavam kao strukturu duševnog sklopa. Ovaj sklop sadrži u sebi jedan čvrst sustav odnosa svojih članova. On se može usporediti s anatomskom građom tijela. Odnosi u tom sustavu su odnosi dijelova u cjelini i prema cjelini. Takvi strukturni odnosi postoje između doživljaja koji su međusobno vrlo udaljeni. Tako odluka u kojoj ja sebi predočavam neki plan života može biti povezana s dugim nizom djelovanja koja nastaju godinama i u velikim razmacima od njega. Ovo svojstvo strukture je od najvećeg značenja. Kako život protječe u vremenskim procesima, od kojih svaki pada u zaborav, u njemu su oblikovanje i razvoj mogući samo zato što kvarljivost svakog procesa biva prevladana jednim unutarnjim sklopom, koji ono što je vremenski odvojeno dovodi u unutarnju vezu i tako omogućava da se ono prošlo očuva i ono tekuće u jednom procesu učvrsti u sve održivijim formama. Cjelokupni tijek života je jedan strukturni sklop doživljaja vremenski vrlo udaljenih, iznutra raščlanjenih i u jedinstvo povezanih. …
Posvuda se pokazuje teleološki karakter strukturnog sklopa. Ta svrsishodnost ne ozbiljuje neki prirodom ili od Boga propisani cilj; niti strukturni sklop stvara neki određeni cilj – on sadrži samo stremljenje ka cilju. A ono nastaje kroz iskustvo. Iz dojmova o stvarnosti i razmišljanja o njoj nastaju bol, tjeskoba, nesviđanje, neododbravanje te izazivaju obranu, ili proširenje postojanja, radosti, simpatije određuju da se volja učvrsti, ojača. Tako je u povezanosti samih procesa sadržano stremljenje ka cilju koje, kao težnja ukotvljena u psihički sklop, potiče ozbiljenje nekog primjerenijeg stanja, i to primjerenijeg samo sa gledišta ovog individualnog psihičkog sklopa – a ne u objektivnom smislu. Psihička je struktura svrsishodna jer ima tendenciju životne vrijednosti stvarati, održavati i povećavati, a ono ravnodušno i neprijateljsko isključivati. Zadovoljenje neke strasti, proširenje egzistencije, mir i sigurnost duše, usavršavanje, dužnost – sve su to samo tipovi beskonačne raznolikosti individualne usmjerenosti. A istu ovu svrsishodnost vidimo kako djeluje u nizu formi shvaćanja usmjerenog ka sve primjerenijem shvaćanju, sve točnijem svrstavanju pojedinačnih predmeta u misaoni sklop.
Nadilazeći sadašnji sklop mi otud usmjeravamo pogled u sklop odnosa duha spram njegove prošlosti i u njegovu budućnost. Strukturni sklop nije usmjeren samo unazad na sjećanje i njegovu nepromjenjivost, on neprestano – i to je njegova najjača crta – nadire iz prošlosti i sadašnjosti u budućnost, računajući, igrajući se slikama, ali i težeći.
ulomak iz Vilhelm Diltaj, Zasnivanje duhovnih nauka, Beograd, 1980.
Wilhelm Dilthey (1833.-1911.)
Ovdje bih želio samo u sasvim sažetoj formi dozvati u sjećanje ono što je prema mome dojmu utemeljujuće kod Diltheya, naime pojam strukture, koji se, naravno, koristi u obuhvatnom smislu, a ne u specijalnom značenju današnjeg strukturalizma. Pozornosti je vrijedna činjenica Diltheyevo uvođenje pojma strukture u filozofsku diskusiju. Na strani znanosti o čovjeku to označava prvi otpor od strane znanosti o čovjeku prodiranju prirodoznanstvene metodologije. …
U ovim okvirima “struktura” znači da osim kauzalnog istraživanja postoji još jedan način razumijevanja istine. Struktura označava veze dijelova od kojih se nijednog ne poima tako da bi mu pripadala prednost. To odgovara teleološkom sudu treće Kantove kritike, gdje je u nepobitnoj formi prikazano nešto očigledno, naime da u živom organizmu nijedan dio ne dolazi na prvo mjesto i jedini obavlja zadaću vođenja, dok bi ostali bili drugog ranga. Naprotiv, svi su dijelovi u organizmu ujedinjeni i svi mu služe. Izraz “struktura” po sebi potječe iz arhitekture i prirodnih znanosti, no u značenju koje važi kod Diltheya je on mišljen uvelike metaforički. Struktura znači da ne postoji najprije neki uzrok, a onda neki učinak, nego da se radi o međusobnoj igri djelovanja.
Sukladno tome, Dilthey u igru uvodi jedan daljnji pojam, koji je za mene bio od još većeg značaja, naime pojam “djelatnog sklopa”, koji ne cilja na razlikovanje između uzroka i učinka, već na povezivanje djelovanja koja sva skupa stoje u odnosu jedna prema drugima. Dakle, onako kako je to kod živog organizma, ali i kod umjetničkog djela. Diltheyev omiljeni primjer je struktura melodije. Melodija nije puki uzastopni slijed tonova. Jer melodija ima svršetak i u tome svršetku ona nalazi svoje ispunjenje. Kao što je poznato, značajka koja odlikuje istančanog slušatelja glazbe – i to osobito slušatelja teže glazbe – okolnost je da on, za razliku od ostalih, sam primjećuje u kojem trenutku kompozicija dolazi do svršetka te istom počinje odobravajući pljeskati, budući da se djelo u svršetku ispunilo. Umjetničko djelo, poput organizma, tvori prostrukturirani djelatni sklop te je stoga bjelodano da nitko ne može dvojiti – dokle god se nalazimo u području estetskog – da objašnjenje umjetničkog djela ne može biti kauzalnog tipa, nego se mora zasnivati na pojmovima kao što su harmonija i međusobno djelovanje, dakle mora se bazirati na strukturi. Ovim načinom razmatranja Dilthey želi opravdati originalnost i autonomiju duhovnih znanosti. U njima doista postoji jedna vrsta evidencije o strukturnim sklopovima i jedan način razumijevanja koji je posve različit od načina postupanja s kojima barataju ondašnje prirodne znanosti s njihovim mehanicističkim razumijevanjem.
ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Početak filozofije, Zagreb 2000., str. 22.-23., preveli: Tomislav Bracanović, Željko Pavić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Der Anfang der Philosophie, 1996
nagovor na filosofiju 