Europa između Amerike i Rusije? (ulomci M. Heideggera, J. Derride, S. Žižeka i Ž. Paića)

Shvaćanje Europe kao sredine između geopolitičkih carstava moći prisutno je već u Heideggerovom Uvodu u metafiziku iz 1935. godine. Sredina znači metafizičko samouspostavljanje duha otvorenosti protiv razornih procesa nihilističkoga opustošenja Zemlje, omasovljenja čovjeka i njegove pretvorbe u organizacijski sklop tehničkoga funkcioniranja. Protiv u biti iste metafizičke vladavine logike širenja i broja (Amerike i Rusije), Heidegger Europu misli kao duhovni bitak svijeta iz nadolazeće vremenitosti koja ima karakter apokaliptičke otvorenosti svijeta uopće, ne i njegove pomrčine. Europa je u tom odlučnom spisu za promišljanje ideja metafizičkoga Zapada duhovni temelj i bezdan vlastite „sredine“, onog biti-između svjetsko-povijesnih carstava brutalne akumulacije moći, gubitka ranga svih stvari i nihilizma masovnoga društva i kulture.

ulomak iz Žarko Paić, Levijatan od porculana, 2011.


Ova Europa, u neizlječivoj zaslijepljenosti uvijek na korak do toga da probode samu sebe, leži danas [1935.] u velikim škarama između Rusije na jednoj i Amerike na drugoj strani. Rusija i Amerika su obje, metafizički gledano, isto; isto neutješno divljanje razuzdane tehnike i tla lišene organizacije normalnog čovjeka. Kad je najudaljeniji kutak Zemljine kugle postao tehnički osvojen i privredno iskoristiv, kad je svaki slučajni događaj na svakom slučajnom mjestu u svako slučajno vrijeme postao slučajno brzo dostupan, kad se atentat na kralja u Francuskoj i simfonijski koncert u Tokiju mogu „doživjeti” u isto vrijeme, kad je vrijeme još samo brzina, trenutačnost i istovremenost, a vrijeme kao povijest iščezlo iz svega opstanka svih naroda, kad boksač važi kao velik čovjek jednoga naroda, kad su milijunski brojevi masovnih okupljanja trijumf – onda, da, baš onda se još uvijek poput sablasti nad svom tom noćnom morom uzdiže pitanje: Čemu? – Kamo? – I što onda?

Duhovno propadanje Europe toliko je uznapredovalo da narodima prijeti gubitak i zadnje duhovne snage, koja omogućuje da se propadanje … još uopće i vidi i ocijeni kao takvo. Ova jednostavna tvrdnja nema nikakve veze s kulturnim pesimizmom, dakako ni s nekakvim optimizmom; jer pomračenje svijeta, bijeg bogova, razaranje Zemlje, omasovljenje čovjeka, mržnjom ispunjeno sumnjičenje svega stvaralačkog i slobodnog doseglo je na cijeloj Zemlji već takve razmjere da su djetinjaste kategorije poput pesimizma i optimizma odavno postale smiješnima. …

Rekli smo da se na Zemlji, uokolo nje zbiva pomračenje svijeta. Bitna zbivanja toga jesu bijeg bogova, razaranje Zemlje, omasovljenje čovjeka, prevlast prosječnosti.

Što znači „svijet” kad govorimo o pomračivanju svijeta? Svijet je uvijek duhovni svijet. … Pomračenje svijeta u sebi uključuje onemoćalost duha, njegovo rastvaranje, iscrpljenje, potiskivanje i pogrešno tumačenje. … Rekli smo da je Europa u škarama između Rusije i Amerike, koje su metafizički isto, naime s obzirom na njihov svjetski značaj i odnos spram duha. Položaj Europe je to sudbonosniji što onemoćalost duha dolaze od nje same i što se – premda pripremljeno onim prijašnjim – konačno određuje iz njezina vlastitog duhovnog stanja u prvoj polovini 19. stoljeća. Kod nas se u to vrijeme zbivalo ono što se rado i ukratko označava „slomom njemačkog idealizma”. Ta je formula gotovo zaštitni znak iza kojeg se skrivaju i sklanjaju već nadiruća neduhovnost, rastvaranje duhovnih moći, odbijanje sveg izvornog pitanja za razlozima odnosno temeljima i vezivanja za njih. Jer njemački idealizam se nije slomio, nego razdoblje više nije bilo dovoljno snažno da bi ostalo doraslo veličini, širini i izvornosti toga duhovnog svijeta, to znači da bi ga zbiljski ostvarivalo, što uvijek znači nešto drugo nego samo primjenjivati stavove i uvide. Opstanak je počeo kliziti u jedan svijet koji je bio bez ikakve dubine, iz koje tek ono bitno čovjeku dolazi i vraća mu se, na taj način ga sili na nadmoćnost i daje mu da djeluje u nekom rangu. Sve stvari dospjele su na istu ravan, ravninu koja nalikuje slijepom zrcalu koje više ne zrcali, koje više ništa ne odbija unatrag. Prevladavajućom dimenzijom postala je dimenzija protegnutosti i broja. Moć više ne znači sposobnost i rasipanje iz uzvišena preobilja, već samo izvođenje rutine koju svatko može naučiti i koja je povezana sa stanovitim znojenjem i troškom. Sve se to onda u Americi i Rusiji uzdiglo do bezmjernog „i tako dalje” onog uvijek jednakog i ravnodušnog, sve dok se to kvantitativno nije preobratilo u vlastitu kvalitetu. Od tada ta prevlast prosjeka ravnodušnosti više nije nešto beznačajno i tek isprazno, već nadiranje nečeg takvog što napadajući razara svaki rang i svako svjetski duhovno te ih proglašava lažju. To je nasrtaj onoga što imenujemo demonskim [u smislu onoga razarajući zlog]. Postoje mnogi znakovi za nadolazak te demoničnosti, zajedno s rastućom bespomoćnošću Europe u odnosu spram nje i u sebi samoj.

ulomak iz Martin Heidegger, Uvođenje u metafiziku, Zagreb: AGM, 2012., str. 48.-49., 56.-57., preveo: Damir Barbarić, izvornik Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, Freiburger Vorlesung Sommer-semester 1935


Europa je uhvaćena u velike škare između Amerike, s jedne strane, i Kine, s druge. U metafizičkom smislu Amerika i Kina su jednake: ista beznadna grozničavost ničim sputavane tehnologije i ničim utemeljene ustrojenosti prosječnog čovjeka. Kad je i posljednji kutak planeta osvojen u tehničkom smislu i može se eksploatirati u gospodarskome, kad svaki događaj koji poželimo, na mjestu koje poželimo, u vrijeme koje poželimo, postaje svima dostupan koliko god brzo to požele, kada putem TV “žive pokrivenosti” možete istodobno “doživjeti” borbu u iračkoj pustinji i opernu izvedbu u Pekingu; kad u globalnoj digitalnoj mreži vrijeme više nije ništa izuzev brzine, trenutačnosti i istodobnosti, kad pobjednik u reality TV showu predstavlja narodnog velikana, tada, naravno, i dalje poput duha lebde ponad sveg tog meteža pitanja: čemu? – kamo? – i što zatim?

ulomak iz Slavoj Žižek, Što želi Europa?, u zborniku Europa, kontinent ispitivanog života, Zagreb 2019., prevela: Gordana B. Popović)


[Heidegger] predlaže svojevrsnu geopolitičku dijagnozu, čiji se svi izvori i sve reference vraćaju duhu, duhovnoj povijesnosti, s njenim već iskušanim i prokušanim pojmovima: pad ili propadanje (Verfall) su duhovni, stoga je i snaga duhovna. … Heidegger prokazuje, dakle, jedno „duhovno propadanje” (geistigen Verfall). Narodi su tako u zbivanju gubitka svojih posljednjih „duhovnih snaga”. … Ako se iskustvo duha pokazuje razmjernim „opasnosti”, njemački narod, „naš narod”, taj „metafizički narod” (das metaphysiche Volk) par exellence, jest istodobno najduhovniji (Heidegger to kasnije jasno određuje govoreći o jeziku), i najizloženiji opasnosti. Jer je zahvaćen u poroku, u sredini (in der Mitte) između svojih europskih susjeda, Rusije i Amerike. Njega je zapala „velika odluka” (die grosse Entscheidung) koja se bavi sudbinom Europe, uspostava „novih povijesno-duhovnih snaga iz te sredine” (neuer geschichtlich geistiger Krafte aus der Mitte). … Geopolitika je ništa drugo do neka Weltpolitik duha. Svijet nije Zemlja. Na Zemlji se stječe pomračenje svijeta (Weltverdüsterung): bijeg bogova, razaranje Zemlje, omasovljenje čovjeka, prevlast prosječnosti.

ulomak iz Jacques Derrida, De l’Spirit, 1987., preveo s engleskog prijevoda 😦 : ja, str. 44.-46.

3 misli o “Europa između Amerike i Rusije? (ulomci M. Heideggera, J. Derride, S. Žižeka i Ž. Paića)

  1. Teško je pričati o Evropi, ako ne znamo o kojoj Evropi govorimo. Ja sam živeo i u vreme kada je postojao samo Varšavski pakt i Atlantski pakt. Postojala je na jednoj strani Zapadna Nemačka a na drugoj Istočna Nemačka. Danas govorimo o nekoj Evropi, sa velikom Britanijom ili bez Velike Britanije, sa Hrvatskom i Slovenijom, ali bez Zapadnog Balkana (šta god mu to značilo), a ambicije Evrope se protežu na Ukrajinu, Gruziju, Moldaviju, pa čak i na Tursku i još neke druge države bišeg SSSR-a, možda čak i na Rusiju (makar do Urala)! Ne znam o čemu pričaju, Heidegger, J. Derride, S. Žižek i Ž. Paić? Možda će mi pomoći neko sa ovog sajta, jer je teško pričati na takav način.

    Na Mejl Platformi-Biserčići često se prikazuju tekstovi Terry Boardmana, danas jednog od najvećih poznavalaca današnjih događanja u Svetu s antropozofskog stanovišta. Trenutno je aktuelan tekst pod nazivom „Anglo-ruski antagonizam“ u kome se kaže:

    „Da bismo izlečili bolest, moramo prvo da je ispravno dijagnostikujemo; moramo razumeti šta je uzrokuje. Šta su onda koreni anglo-ruskog antagonizma koji se dešava u vezi sa sukobom u Ukrajini? Jer dok se čini da lokalni sukob između Rusa i Ukrajinaca koji ima svoju istoriju u decenijama i vekovima nemirnih odnosa između ta dva slovenska naroda, on je takođe deo mnogo većeg sukoba između kulture engleskog govornog područja – ili bolje rečeno između elita koje su vekovima vodile kulturu engleskog govornog područja – i slovenske kulture, posebno one njene najveće konstitutivne populacije, Rusa. S druge strane, ova veća borba između dve kulture, Anglosfere (Anglo-Amerike) i Slovena, odraz je još starije borbe: između naroda „Zapada“ i naroda „Istoka“.
    Ali, Evropa se prostire i od samog severa, Nordijskih zemalja, Grenlanda pa do juga gde se čak govori i o priključenju Severnoafričkih zemalja Mediteranskog područja (zar ne postoje i Mediteranske igre u kojima su sve te zemlje zajedno).

    Sve to može da se posmatra i istorijski od Heroda (oko 465 g.p.n.e. preko Grčkog i Rimskog doba i Hrišćanstva), ali ja bih se osvrnuo na jednu ličnost, sada pokojnog Mihaila Gorbačova, koga narodi Zapada nazivaju „izuzetnim istorijskim fenomenom“ i dodeljuju mu Nobelovu nagradu jer je zaslužan za raspad SSSR-a.

    On je imao svoju viziju, svoju nadu, novi način razmišljanja i želeo ja da narode Zapada i narode Istoka spoji, da sruši „Berlinski zid“ između njih, da zaustavi „Hladni rat“ i trku u naoružavanju, pogotovu u atomskom naoružavanju, apelovao je za mir i slobodu, kao za „razvijanje međunarodnih odnosa na humaniji način“, da otkloni ratnu opasnost, da tako ukine Varšavski i Atlanski pakt i da time stvori novu Evropu.

    Zapadna i Istočna Nemačka su se ujedinile u jednu Nemačku, Varšavski pakt se ugasio, a Atlanski pakt se razvio u NATO sa Amerikom na čelu, stvorila se Evropska unija (prvo bez Velike Britanije pa sa njom, pa bez nje). Evropska unija je počela sa 6. zemalja, sada ih je valjda 27. Današnja Evropa. Ali ta Evropa je pod šakom Amerike- SAD, i sad opet imamo rat. Užasan rat, koji preti da se pretvori u 3. Svetski rat. Imamo sukob Zapad-Istok, Amerike s Evropom protiv Rusije (i to do poslednjeg Ukrajinca).

    Zašto, pa nema SREDINE? One sredine koja bi bila tampon zona između Zapada-Istoka. To bi trebala da bude Evropa. A nije!

    Gorbačov je imao najbolje namere, veliku viziju, dobru, ali potcenio je ZLO. Zlo kao imanentnog svojstva u antagonizmu Zapada i Istoka. Nije očelkivao laž i prevaru, čak je verovao na reč, nije sačinio nikakav ugovor, verovao je da će se i Atlanski pakt ugasiti, a on se pretvorio u NATO i došao na granice Rusije. Narod bi rekao dobar ko lud!

    Martin Heidegger, Paić, Žižek, Derrid govore metafizički o duhovnom svetu. Ali o duhovnom svetu treba da se govori duhovno, antropozofski jer taj svet nije s one strane postojećeg, već je on ovde u nama i među nama. A taj svet nije teološki ni teozofski, taj duhovni svet je realan svet u kom je realno dobro i zlo i čiji smo mi nerazdvojni deo.
    U tom duhovnom svetu, bića zla Lucifera, Ahrimana, Asura i druga, svojski se trude da direkno suoče Zapad i Rusiju, i da evoluciju čovečanstva usmere u drugom pravcu.

    EVROPA se mora odlučiti kome će se prokloniti, Zapadu ili Istoku, ili će se izboriti za svoju neitralnost, za sredinu između Zapada i Istoka, a od toga zavisi pravac evolucije čovečanstva.

    Mr Đorđe Savić, 2022

    Sviđa mi se

  2. Središnji je ulomak Heideggerov, izgovoren 1935., dok Paić i Derrida komentiraju taj ulomak, a Žižek ga parafrazira pokazujući njegovu suvremenost još i 2019. Dakle Europa o kojoj Heidegger govori jest ona koja umire tih godina, moglo bi se reći počevši od 1914. s krajem 1945. Nakon toga je slijedio “hladni rat” između Amerike i Rusije/Sovjetskog saveza, a Europa i europske zemlje su postale puke figure u tome ratu, čije poteze vuku drugi. Heidegger je taj ishod vidio deset godina ranije, ali još važnije: dok je politički to samoubojstvo Europe započelo “Velikim ratom”, Heidegger njegov duhovni početak vidi u četrdesetim godinama 19. stoljeća, kad je materijalizam nadvladao nad onim što se naziva “njemačkim idealizmom”, a odnosi se zapravo na cijelo to razdoblje od Kanta i Goethea pa negdje do nakon Hegelove smrti (Schelling je poživio predugo pa je uživo svjedočio toj promjeni ozračja), a osim navedenih uključuje i Novalisa, Hölderlina, Fichtea, Schillera, Schleiermachera, Winckelmanna itd. (tadašnju muziku da ne spominjem)… Materijalizam (i u svojoj “liberalnoj”/američkoj i u svojoj “komunističkoj”/ruskoj varijanti) pokazao se potpuno nesposobnim dati bilo kakve ciljeve tehnologiji koja upravo tada doživljava neviđen uzlet. To je stanje koje Heidegger vidi 1935., a vidimo ga i danas: “neutješno divljanje razuzdane tehnike”. To divljanje, po Heideggeru, ne mogu (niti žele) ukrotiti ni Amerika ni Rusija; jedino što je davalo imalo nade da ljudski život ne bude naprosto izručen tehnologiji i njenom daljnjem razvoju bilo bi nastavljanje (ili, kako Heidegger kaže, “ponavljanje” u sasvim drugačijim okolnostima) onoga puta koji je napušten četrdesetih godina 19. stoljeća. U tome pogledu je Heidegger suglasan da sadašnjost duha jest ili u srednjoj Europi, ili nije nigdje (naime kao neke cjelokupne kulture, mada svakako duh “puše gdje hoće” (Iv. 3,8) i kroz mnoge pojedince na najrazličitijim dijelovima svijeta).

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s