neograničenost ljubavnog jedinstva? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

Ovo ”jedinstvo” ne znači završenost. Mi smo svjesni toga da nijedan od njegovih konačnih dijelova, koji su nam dani, ne može iscrpiti njegovu puninu i njegovu rasprostrtost. Jesmo li i samo jednom iskusili kako pored neke ljubljenjadostojnosti izranja neka druga, na istome predmetu ili na nekom drugom, ili kako iznad neke, koja nam je dotada u određenoj vrijednosnoj regiji bila ”najviša”, izranja neka još viša, onda smo upoznali bit jednog napredovanja ili prodiranja u ovo carstvo, za koje uviđamo da ne može imati neku određenu granicu. Samo zato je i razumljivo da u biti zadovoljenja ma kojeg ljubavnog uzbuđenja putem njegova ispunjenja pomoću nekog njemu adekvatnog predmeta leži da ono ne može nikada biti konačno. Točno onako kao što u biti izvjesnih operacija mišljenja (npr. zaključka od n na n+1) leži da se njihovoj primjeni ne može postaviti nikakva granica, tako to leži i u biti ljubavnoga akta da on može napredovati od vrijednosti do vrijednosti, od visine do još veće visine. ”Naše srce je preprostrano” – kaže Pascal. …

scheler

Max Scheler (1874.-1928.)

Ljubav ljubi i u ljubljenju gleda uvijek nešto dalje a ne samo na ono što ima u rukama i posjeduje. Nagonski impuls, koji nju pokreće, može se zamoriti – ona sama se ne zamara. … Sve brže opadajuće zadovoljavanje užitka na njegovim objektima prijatnosti pri jednakom, pa čak i opadajućem  nagonskom impulsu, tjera pukog pohotnika u sve bržem slijedu od objekta do objekta. Jerbo ovo piće čini žednijim što se više pije. Obrnuto, ono – po svojoj prirodi – sve brže rastuće i sve dublje ispunjavajuće zadovoljenje ljubitelja duhovnih objekata, bile to stvari, bile to ljubljene osobe, daje pri jednakom ili opadajućem  … nagonskom impulsu tako reći uvijek nova obećanja; ono pušta poglednu zraku ljubavnog gibanja da vreba uvijek malo dalje van preko onog datog. Gibanje – u najvišem slučaju osobne ljubavi – razvija baš uslijed toga osobu u njoj svojstvenom smjeru idealnosti i savršenstva principijelno neograničeno.

Ali ipak je to u oba slučaja, u zgoljnome zadovoljenju užitaka kao i u najvišoj osobnoj ljubavi, isti bitnobeskonačni proces … koji u oba slučaja uskraćuje karakter skončanosti, makar i sa suprotnoga razloga – ondje s opadajućeg, ovdje s rastućeg zadovoljstva.  Nikakvo predbacivanje ne može toliko boljeti i tako jako djelovati kao podstrek na jezgru osobe da napreduje u smjeru nekog savršenstva kao što to može svijest ljubljenoga da idealnoj slici ljubavi … ne udovoljava ili njoj samo dijelom udovoljava. Odmah u jezgri duše nastaje moćni trzaj da u ovu sliku uraste: ”Tako dajte da se priviđam dok ne postanem.” Što je ondje pojačana mijena objekata kao izraz ove bitne beskonačnosti procesa to je ovdje pojačano udubljivanje u rastuću puninu jednoga. I ako se ondje ova beskonačnost osjeća kao sebe uvećavajući nemir, neumornost, žurba i muka ovih stanja, tj. kao modus težnje, pri kojemu uvijek novo odbijanje biva izvorom uvijek novom obraćanju, što se kao obesviješćeno osvrće, onda je ovdje blaženo napredovanje od vrijednosti do vrijednosti u predmetu praćeno rastućim mirom, ispunjenošću i odvija se u onoj pozitivnoj formi težnje, budući da uvijek novo privlačenje neke slućene vrijednosti ima za posljedicu stalno ostavljanje-iza-sebe neke vazda date vrijednosti. Uvijek novo nadanje i naslućivanje prati ga.

ulomak iz Max Scheler, Ideja čovjeka i antropologija, Zagreb 1996., str. 17.-18, preveo: Branko Despot, izvornik: Max Scheler, Ordo amoris

(dijelom objavljeno na prvome izdanju bloga: neograničenost ljubavi)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s