čisto neposredno? (ulomci iz G. W. F. Hegel, Znanost logike, i E. Fink, Uvod u filozofiju)

[A]ko se ne smije učiniti nikakva pretpostavka, sam početak [treba] biti uzet neposredno… Tu se nalazi samo odluka, koju bi se moglo smatrati i samovoljom, naime ta da se hoće promatrati mišljenje kao takvo. Tako mora početak biti apsolutan ili, što je ovdje istoznačno, apstraktan početak; on tako ne smije ništa pretpostavljati… On stoga mora biti naprosto neko neposredno, ili štoviše samo ono neposredno sámo. Kao što ne može imati određenje spram drugoga, tako ne može ni u sebi sadržavati nikakvo određenje, nikakav sadržaj, jer takvo nešto bilo bi razlikovanje i međusobno odnošenje različitoga, a time i posredovanje. Početak je dakle čisti bitak.

Bitak, čisti bitak, – bez svakog daljnjeg određenja. U svojoj neodređenoj neposrednosti on je samo jednak sebi samom, i također ne nejednak spram drugog, nema različitosti ni unutar sebe ni prema vani. On ne bi bio zadržan u svojoj čistoći bilo kojim određenjem ili sadržajem koji bi se u njemu razlikovao, ili kojim bi ga se stavljalo kao različita od nečeg drugog. On je čista neodređenost i praznina. – U njemu nema nečega za zreti; ili ono je samo to, čisto prazno zrenje sámo. Jednako tako nema u njemu nečega za misliti, ili on je isto tako samo to čisto mišljenje. Bitak, ono neodređeno neposredno, ustvari je ništa, i ni više ni manje od ništa.

Ništa, čisto ništa; ono je jednostavna jednakost sa sobom samom, savršena praznina, lišenost određenja i sadržaja; nerazlikovanost u sebi samoj.  – Ukoliko se ovdje može navesti zrenje ili mišljenje (…) ono je, kao i čisti bitak, sámo prazno zrenje ili mišljenje. – Ništa je dakle isto određenje, ili štoviše lišenost određenja, a time uopće ono isto što je i čisti bitak. (…)

Mni se da je bitak pače ono naprosto drugo od ništa, i ništa nije jasnije od njihove apsolutne razlike, i ništa se ne čini lakšim do moći nju navesti. Ali jednako se tako lako uvjeriti da je to nemoguće, da je ona neizreciva. Oni koji hoće ustrajati na razlici bitka i ništa neka zahtijevaju od sebe da navedu u čemu se ona sastoji. Kad bi bitak i ništa imali bilo koju određenost kojom bi se razlikovali, tad bi bili, kako se već podsjetilo, određeni … a ne čisti bitak i čisto ništa, kako to ovdje još jesu. Njihova je razlika stoga potpuno prazna, svaki od obojeg na jednaki je način ono neodređeno…

Zahtjev da se navede razlika bitka i ništa uključuje u sebi i taj da se kaže što je onda bitak i što je ništa. Oni koji … ovo ili ono tvrde o bitku i ništa, ti neka navedu o čemu govore, tj. neka uspostave definiciju bitka i ništa te pokažu da je ona ispravna. … Ali bitak se doista predočuje – recimo pod slikom čistoga svjetla kao jasnoću nepomračena gledanja, a ono ništa pak kao čistu noć – te se njihovu razliku nadovezuje na tu dobro poznatu osjetilnu različitost. Ali ustvari predoči li se točnije i to gledanje, može se lako osvjedočiti o tomu da se u apsolutnoj jasnoći vidi tako mnogo i tako malo kao i u apsolutnoj tami, da jedno gledanje jednako kao i drugo jest čisto gledanje, gledanje ničega. Čisto svjetlo i čista tama dvije su praznine, koje su isto. Tek u određenom svjetlu – a svjetlo biva određeno tamom -, dakle u zamračenom svjetlu, a isto tako tek i u određenoj tami – a tama biva određena svjetlom -, u osvijetljenoj tami može se nešto razlikovati, jer tek zamračeno svjetlo i osvijetljena tama imaju razliku na sebi samima i time su određeni bitak, opstanak.

ulomak iz G. W. F. Hegel, Znanost logike, prijevod: Damir Barbarić, u Damir Barbarić, Filozofija njemačkog idealizma (Hrestomatija filozofije sv.6.), Zagreb 1998., str. 405., 414., 423., izvornik: Wissenschaft der Logik (1812.)


Logika može započeti samo apsolutno; ali ne stoga jer već započinje na tlu apsolutnog znanja, nego također u jednome osebujnom čovjekovu skoku. Mada Hegel još u predgovoru »Fenomenologiji« izlijeva svoju sarkastičnu porugu na onaj postupak da se započne s apsolutnim »kao da je ispaljeno iz pištolja«, kao da je ono nešto neposredno dano, čini se ipak da sad i on sam započinje apsolutno. Međutim upravo karakteristikom koju pripisuje tom apsolutnom započinjanju dostiže on filosofijski najzbijeniji izraz za naivnost, a time i njezin najdublji pojam. To dakako nije lako vidjeti. »Apsolutni« početak logike je, kako Hegel izričito kaže, apstraktni početak. I u tome leži ono odlučujuće. Početak filosofije nije apstraktan zato što započinje s nekim apstraktnim pojmom, nego jer počinje apstrakcijom, totalnom apstrakcijom, napuštanjem svega određenoga, žrtvovanjem svega sadržaja, odvraćanjem pogleda od svega pojedinačnog i razlikovanog. To je najveće naprezanje mišljenja, isprazniti se i držati se praznine te shvatiti prazninu kao temelj svakog sadržaja po sebi samome.

Postoji samo odluka, koju se može smatrati i nekom proizvoljnošću, da se naime hoće promatrati mišljenje kao takvo.

Što je promatranje mišljenja kao takvog? Možda refleksija na misaone doživljaje, psihologijsko istraživanje čina mišljenja? Nipošto. To što inače činimo uvijek je mišljenje o određenom, mišljenje nečega, mišljenje ovog i onog. Sad pak trebamo odvratiti pogled od svakog sadržaja što ga mišljenje ovdje i ondje ima te trebamo jedino misleći promatrati mišljenje. I sad se pokazuje da je u svakom mišljenju — neovisno o onom određenom koje se u njemu misli — ono mišljeno ponajprije ono neposredno naprosto; ne neko neposredno, nego naprosto neposredno: čisti bitak.

Tim se ispuštanjem i napuštanjem upravo naivnost, koja nema tu snagu za apstrakciju, ocrtava dakle kao vezanost na određeno, svagda sadržajno,svagda posebno: — kao raspršenost u mnoštvo. Dok naivnost vjeruje da u jednom pojedinačnom ima ono neposredno ona stalno i nužno previđa upravo ono noseće neposredno naprosto: bitak. Tek u ispražnjenju, u odvraćanju pogleda mijenja se čovjek tako da se obraća k neposrednosti onog neposrednog: bitku.

Kako pak Hegel određuje taj »bitak«? Citiram glavno mjesto, kako bih posredovao utisak o strašnoj snazi apstrakcije koja prožima Hegelovo započinjanje:

Bitak, čisti bitak — bez svakog daljnjeg određenja. U svojoj neodređenoj neposrednosti on je jednak samo sebi samome, a također nije nejednak spram drugoga, nema nikakve različitosti unutar sebe, niti prema vani. Bilo kojim određenjem ili sadržajem koji bi u njemu bio razlikovan, ili kojim bi on bio postavljen kao različit od nečega drugog, ne bi bio zadržan u svojoj čistoći.On je čista neodređenost i praznina. — U njemu nema ništa za zreti, ako se ovdje može govoriti o zrenju, ili on je samo to, čisto prazno zrenje samo. Isto tako malo ima u njemu nešto za misliti, ili on je pak isto tako samo to prazno mišljenje. Bitak, ono neodređeno neposredno ustvari je ništa, i ni više ni manje nego ništa.

Apstraktnost i ledena hladnoća te formulacije znači vrhunac zapadnjačke filosofije. Živjeti u ledu i u visokim planinama nije za svakoga. Naivni život rasut je u šareno mnoštvo osjetilno toploga svijeta, obuzet mnoštvom i onim raznolikim. Filosofija počinje kao ispražnjenje, kao totalna apstrakcija i kao okret prema skrivenoj neposrednosti svega neposrednog: prema bitku.

ulomak iz: Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 95.-99., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)


(na prvom izdanju bloga: čisto neposredno Jest)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s