promatrati mišljenje? (ulomak iz Eugen Fink, Uvod u filozofiju)

U djelu koje predstavlja sistematski vrhunac Hegelove filosofije, u »Znanosti logike« koja je izašla 1812., nalazimo najprincipijelnije određenje neposrednosti u svezi s problemom početka filosofije. Pritom se dakako čini kao da je naivnost, prirodni predfilosofijski život, potpuno iščezla iz obzora. … U predgovoru prvome izdanju Hegel kratko ukazuje na odnos tog djela prema»Fenomenologiji duha«. Ova sadrži put svijesti od naivnosti, kao znanja koje je obuzeto izvanjskošću, prema apsolutnom znanju, u kome duh sebe zna, da »je on sva realnost«, sadrži dakle uvod u filosofiju. … Logika dakle počinje tamo gdje prestaje »Fenomenologija duha«. … Pitanje je sad kako »Logika« sa svoje strane, kao razvijanje znanosti, može započeti? Čudnovato je da Hegel doduše uvijek nanovo kaže da su »Fenomenologija duha« i u njoj postignuto znanje pretpostavljeni, a s druge strane i »Logiku« započinje takoreći počevši od predfilosofijske prirodnosti, dakle bez eksplicitnog pretpostavljala »Fenomenologije«; i to u onome što naziva apsolutnim početkom.

Logika može započeti samo apsolutno; ali ne stoga jer već započinje na tlu apsolutnog znanja, nego također u jednome osebujnom čovjekovu skoku. Mada Hegel još u predgovoru »Fenomenologiji« izlijeva svoju sarkastičnu porugu na onaj postupak da se započne s apsolutnim »kao da je ispaljeno iz pištolja«, kao da je ono nešto neposredno dano, čini se ipak da sad i on sam započinje apsolutno. Međutim upravo karakteristikom koju pripisuje tom apsolutnom započinjanju dostiže on filosofijski najzbijeniji izraz za naivnost, a time i njezin najdublji pojam. To dakako nije lako vidjeti. »Apsolutni« početak logike je, kako Hegel izričito kaže, apstraktni početak. I u tome leži ono odlučujuće. Početak filosofije nije apstraktan zato što započinje s nekim apstraktnim pojmom, nego jer počinje apstrakcijom, totalnom apstrakcijom, napuštanjem svega određenoga, žrtvovanjem svega sadržaja, odvraćanjem pogleda od svega pojedinačnog i razlikovanog. To je najveće naprezanje mišljenja, isprazniti se i držati se praznine te shvatiti prazninu kao temelj svakog sadržaja po sebi samome.

Postoji samo odluka, koju se može smatrati i nekom proizvoljnošću, da se naime hoće promatrati mišljenje kao takvo.

Što je promatranje mišljenja kao takvog? Možda refleksija na misaone doživljaje, psihologijsko istraživanje čina mišljenja? Nipošto. To što inače činimo uvijek je mišljenje o određenom, mišljenje nečega, mišljenje ovogi onog. Sad pak trebamo odvratiti pogled od svakog sadržaja što ga mišljenje ovdje i ondje ima te trebamo jedino misleći promatrati mišljenje. I sad se pokazuje da je usvakom mišljenju — neovisno o onom određenom koje seu njemu misli — ono mišljeno ponajprije ono neposredno naprosto; ne neko neposredno, nego naprosto neposredno: čisti bitak.

Tim se ispuštanjem i napuštanjem upravo naivnost, koja nema tu snagu za apstrakciju, ocrtava dakle kao vezanost na određeno, svagda sadržajno,svagda posebno: — kao raspršenost u mnoštvo. Dok naivnost vjeruje da u jednom pojedinačnom ima ono neposredno ona stalno i nužno previđa upravo ono noseće neposredno naprosto: bitak. Tek u ispražnjenju, u odvraćanju pogleda mijenja se čovjek tako da se obraća k neposrednosti onog neposrednog: bitku.

Kako pak Hegel određuje taj »bitak«? Citiram glavno mjesto, kako bih posredovao utisak o strašnoj snazi apstrakcije koja prožima Hegelovo započinjanje:

Bitak, čisti bitak — bez svakog daljnjeg određenja. U svojoj neodređenoj neposrednosti on je jednak samo sebi samome, a također nije nejednak spram drugoga, nema nikakve različitosti unutar sebe, nitiprema vani. Bilo kojim određenjem ili sadržajem koji bi u njemu bio razlikovan, ili kojim bi on bio postavljen kao različit od nečega drugog, ne bi bio zadržan u svojoj čistoći.On je čista neodređenost i praznina. — U njemu nema ništa za zreti, ako se ovdje može govoriti o zrenju, ili on je samo to, čisto prazno zrenje samo. Isto tako malo ima u njemu nešto za misliti, ili on je pak isto tako samo to prazno mišljenje. Bitak, ono neodređeno neposredno ustvari je ništa, i ni više ni manje nego ništa. (ulomak ovdje)

Apstraktnost i ledena hladnoća te formulacije znači vrhunac zapadnjačke filosofije. Živjeti u ledu i u visokim planinama nije za svakoga. Naivni život rasut je u šareno mnoštvo osjetilno toploga svijeta, obuzet mnoštvom i onim raznolikim. Filosofija počinje kao ispražnjenje, kao totalna apstrakcija i kao okret prema skrivenoj neposrednosti svega neposrednog: prema bitku.

ulomak iz: Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 95.-99., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: čisto neposredno?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s