ideje? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Nipošto nije slučajno, nego je nastavak onoga što je nužno povezano s ozbiljnim prihvatanjem upravo duševnih fenomena, da je u razvoju dubinske psihologije, a tu posebno u školi C. G. Junga, postala vidljiva i svjesna bliskost sa velikim tradicionalnim likovima religije i velikim tradicionalnim mislima klasične filosofije. Čini mi se da se ovdje masiv za trenutak pomolio iza oblaka, da tu stvarno stoji. … Mene je veoma frapiralo što je C. G. Jung upotrijebio riječ arhetipovi. Tu riječ on nije sam pronašao, nego se može tačno ustanoviti odakle ju je uzeo. On je uzima iz Platonove filosofije a u Platonovoj filosofiji je arhetip jedna od oznaka za ono što Platon naziva pravom stvarnošću, iz koje je sve drugo razumljivo. Ili da kažemo jednu drugu, manje uobičajenu formulu (koju bih u dužoj polemici bio spreman izvesti): platonovska ideja, kada se Platonova filosofija promisli u njenoj strogosti, jest naprosto ime za ono što se jedino može razumjeti. Ono što se može razumjeti jest ideja.

Jedan primjer: kada se danas bavimo naukom, onda je prirodni zakon ono što mi jedino možemo razumjeti, a to znači da je prirodni zakon u prirodi reprezentant onoga što Platon naziva idejom.  …

Ako danas fizičara pitate šta je materija, onda on kaže: “Pa, to su atomi, dakle, ovo ovdje je materija (udara rukom po pultu), i vazduh je materija, i moja glava, moj mozak je materija i zvijezde su materija, sve je to materija.” To je način da se nešto definira kojega je još Sokrat svojim partnerima u razgovoru uvijek zabranjivao; on je rekao da nabrajanje primjera nije definicija. Pa šta je ono zajedničko u svemu tome? Kako je sve to materija, šta se misli kad se to nazove materijom? Ovdje neću ulaziti u veoma zanimljiv i kompleksan put nastajanja termina materije, to bi nas odvelo duboko u povijest filosofije, pa želim samo reći kako bi današnji fizičar, današnji atomski fizičar rekao: sve što sam u primjerima naveo kao materiju, ipak se može svesti na nešto iz čega se sve sastoji, što nazivamo atomima. Recimo dakle: atomi su materija, ili polja su materija, u čijem obliku se također pojavljuju atomi. To znači da u pitanju nije prostorna rasprostrtost, to nisu male bilijarske kugle, to je nešto što je shvatljivo mnogo apstraktnije. Kada se postavi pitanje na koji način to zapravo shvatamo, onda kažemo: prirodnim zakonima. Dakle, materija je ono što zadovoljava prirodne zakone. Dok su u ranijim načinima mišljenja, u onome što se tradicionalno zove materijalizam, prirodni zakoni pravila koja zadovoljava upravo materija, gdje je materija ono što je razumljivo a prirodni zakon ono što je naknadno uvedeno, danas to izgleda tako da materija nipošto ne može biti definirana drugačije nego upravo tako što se kaže da je ona ono što zadovoljava prirodne zakone. Ali, šta su prirodni zakoni? ….

Još od Aristotelove polemike sa Platonom … Platonu se podmetnulo da je ideje, kako on to naziva, hipostazirao, to znači da je iz ideja napravio stvari tako kao da bi ideja stola bila obrazac svih stolova, da bi to bio jedan stol koji stoji negdje u svijetu ideja. Pri tom se doslovno uzela Platonova ironična izjava, i Platon bi sa smiješkom gledao sve sve one koji ovdje nisu primijetili ironiju, a posebno su se previdjeli svi migovi koje je Platon sam dao, naime da to postvarenje znači centralno nerazumijevanje njegovog učenja o idejama. … [M]ogu ukazati na to da Jung sa svojom terminologijom, u arhetipovima koji imaju korijen u duševnom, ipak nipošto nije bio naročito dobar platoničar, ali je svakako bio bolji platoničar od onih koji su Platona razumjeli naprosto hipostazirajući. On je vidio upravo ono što je Platonu bilo veoma važno, naime to da su ideje one moći bez kojih mi uopšte ne bismo mogli ništa razumjeti, i pomoću kojih možemo nešto razumjeti; ali pomoću njih ne možemo razumjeti tako što ćemo njima ovladati, jer za to nipošto nismo u stanju, nego tako što se na adekvatan način prema njima otvaramo i postavljamo.

Sama nauka počiva na arhetipovima. Arhetipovi koji su vladajući u modernoj nauci, posebno u novovjekovnoj, jesu oni koje Platon naziva matematičkim. Ono matematičko u Platonovoj filosofiji igra veoma važnu ulogu ali nikako dominantnu. ”Niko ko nije učio geometriju ne smije ovdje ući”, pisalo je iznad Platonove Akademije, a to je istina, i to isto tako vrijedi za svijet istine koju zastupa današnja nauka. Umjesto geometrije mi danas kažemo apstraktna matematika, ali to je u intenciji isto. Ali ono što nam je dato kao a priori matematike, ono što spada u uslove mogućnosti razlikovanja objekata koji se međusobno razlikuju i koji kroz vrijeme ostaju identični sa sobom, to nikako nije cjelina platonovskih ideja, naime onoga što je Platon nazivao upravo Idejom samom. Izvan toga postoji mnogo više, i u ovom području mi se čini da je Jung postigao uvid, makar to bio samo brzi pogled na konture koje se pomaljaju između dvaju oblaka.

ulomak iz Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 238.-239., 236., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)

(najprije dijelom objavljeno na prvom izdanju bloga: idea?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s