ljeskanja? (2)

(neki moji zapisi  s bloga ljeskanje)

ljeto 2004.

između Neptuna i Afrodite

stajao sam ogoljen na obali a preda mnom se smijao strašni bog.
no ono me zvalo: mirisom, dahom, slutnjom beskraja.
podigao sam svoj jarbol i navukao jedro
al’ nisam mogao naprijed – bio sam malen i lomljiv pred njegovim licem.

more me ujutro ponovo zazvalo, i ja sam ušao.
uronio sam, spremno me primilo.
strašni bog je nestao – tek ljuljanje valova učilo me plesu.
potom mirna blagost
iz pjene rođena ljepota.

ljeskanje


ljeto 2004.

čarobna kutija

poput sna, ili neke priče za djecu:
uđi u čarobnu kutiju
vrata za sobom zatvori, ali nemoj ih zaključati
i pričekaj.
imaš krevet, možeš malo odspavati, čitati kakvu knjigu – ako se uspiješ usredotočiti
raditi neke vježbe, što god hoćeš.
i onda, kad utoneš u misli ili snove vrata se otvore
iznenada
(i kako to uvijek iznenada, mada očekujem?)
i, vidi, želja je ispunjena.
kao u snu
ili u priči za djecu.

ljeskanje


15.9.2005.

Sa svečanom pažnjom otvaram tek kupljenu knjigu mog omiljenog pisca. Već me prve njegove rečenice uvode u taj poznati osjećaj: istodobna bliskost i uzbuđenje. Nakon pet stranica sretan sam kao malo dijete, i najradije bih izljubio sve svoje ukućane.

Kad se stopiš s radošću pjesme ili nečeg drugog, tada proširi svoj duh i postigni jedinstvo s tom radošću.

U gradskoj gužvi među mnogim indiferentnim licima odjednom ugledam poznato lice prijatelja. Osmjeh mi se sam od sebe širi licem a u mislima se već rađa neka šala.

U času velike radosti izazvane susretom s prijateljem poslije dugo vremena, usredotoči se na to blaženstvo i stopi se s njim.

Stari se ljuti na mene: prepirali smo se oko neke svakodnevne sitnice. Ali zaboravio se, pa me nešto priupitao. Ja se nasmijem, i on se tad sjeti da je ”ljut”. Pošalje me k vragu, neuspješno se pokušavajući ne nasmijati.

U zoru se vraćam s noćne smjene. Mada je ljeto, jučerašnja je iznenadna bura pročistila zrak. Putem do kuće prolazim pored stabla višnje. Uberem plod, na njemu kap rose.

Ljubav namiguje odsvuda.

Ali ponajviše u samoj ljubavi.

U času sjedinjenja sa ženom stapanje s njom izazvano je uzbuđenjem, a ushićenje je poput blaženstva brahmana: to ushićenje je ono najvlastitije.

(Navodi su Vasuguptini, kašmirskog tantrika (ili, po Platonu, erotičkog filosofa) iz 9. stoljeća)

ljeskanje


17.9.2005.

Svakodnevno vrijeme je ono za koje se kaže da dani teku sporo a godine brzo. Ono protječe kontinuirano na isti način, sat po sat, dan po dan. To je vrijeme kojim raspolažemo, ”vrijeme za nešto”: za obaviti posao, za sjesti na kavicu, za pročitati novine. Mi imamo to vrijeme, ili često smatramo da ga nemamo – kao kad kažemo ”nemam vremena”. Sâmo po sebi ono je prazno – tek ga valja ispuniti nečim. Osobito se to jasno očituje u dosadi, kad nam sâmo vrijeme u svojoj praznosti postaje mučno i nepodnošljivo. Nasuprot praznini dosade – a možda i u strahu od te praznine – stoji podjednako isprazna stalna zaposlenost. To znači nikada nemati vremena a uvijek nešto namjeravati. Obje ove krajnosti, a i njihova međusobna izmjena, doživljavaju vrijeme kao nešto što valja potratiti.

Iskustvo ispunjenog vremena, vlastitog vremena sasvim je drugačije. To vrijeme ne teče jednoliko, kontinuirano. Promislimo o tome: netko je odjednom ostario ili odjednom opazimo da to više nije dijete. Obično pomislimo: pa kad se to dogodilo? Dogodilo se odjednom, iznenada.

To vrijeme izmiče nekom kontinuiranom satnom mehanizmu – poput trenutka u kojem Ahil prestiže onu Zenonovu kornjaču. Taj se neuhvatljivi diskontinuitet vremena kod Platona javlja kao neko ”iznenada”, “u trenutku”, ”odjednom” i redovito označava neizbježno napuštanje čisto racionalnog postupnog izvođenja i prelazak, ili bolje reći skok, u mitski i pjesnički govor. To vrijeme je Kairos, neuhvatljivi srećonoša, a ne Kronos, koji stupa korak po korak i mrvi sve pred sobom.

I ovdje se opet radi o nekom ”imati ili biti”: ono prvo vrijeme imamo (ili ga češće nemamo), ovo drugo vrijeme prije ima nas. Ili, to vrijeme jest upravo ono što mi jesmo. Živimo svoje vlastito vrijeme.

Što nas to može iz onog praznog svakidašnjeg vremena vratiti – a to uvijek osjetimo kao neki povratak sebi – u naše vlastito, ispunjeno? Među ostalim, i umjetnost. Na primjer knjiga: ”Knjiga je za nas uvijek uzdizanje iznad svakidašnjeg života” (Bachelard). Ali prije svega svetkovina, slavlje. Ono što nije tek praznik, neka praznina u rasporedu, lišenost obaveze, nego naprotiv: blagdan, dan koji je blago, ono naše navrjednije vrijeme. Svetkovina, posvećeno vrijeme, vrijeme posvećeno baš onome čemu smo životom posvećeni. Slavlje.

ljeskanje


12.10.2005.

U korejskom zen filmu Proljeće, ljeto, jesen, zima… i proljeće prostorija u kojoj žive stari monah i njegov učenik nema zidova, omeđena je tek nekakvom crtom. Ali, makar bez zidova, ta ”prostorija” ima vrata. Prava pravcata drvena vrata na nepostojećem zidu. Vrata nemaju ključanicu, kroz njih se uvijek može ući i izići. Uostalom, kako bi nekoga brava spriječila, kad nema nikakvih zidova. Na prvi pogled se učini da su besmislena – vrata bi valjda trebala biti prolaz u nešto ili iz nečeg omeđenog zidovima. Ipak, vjerujem da razumijem smisao tih vrata. Ona podsjećaju čovjeka: sad ulazim, sad izlazim.

Jer zidovi su iluzorni – koliko god čvrsto bili izgrađeni ipak su podjednako porozni kao i ovi nepostojeći na tom zen splavu. Jedino što nas drži izvan ili što nas je držalo unutra jest to što smo odlučili proći kroz ta vrata.

ljeskanje


1.2.2006.

Nogomet ima svrhu: daj gol, ne primi gol, pobijedi. Atletika ima svrhu: dotrči prvi, preskoči letvicu, pobijedi. Picigin? Koja je njegova svrha?

Da loptica ostane što duže u zraku? To nije teško, svi stanemo međusobno na dva metra udaljenosti i lagano se dodajemo – možemo tako koliko hoćemo. Samo, nitko tako ne igra. Nekome brzo dosadi i nabije lopticu visoko, pa ti trči za njom. Bit će da ipak nije samo to svrha picigina, da loptica bude što duže u zraku.

Pa što je onda? Možda je to takva igra koja niti nema svrhu? Ali mi opet znamo: ”on igra bolje”, ”ovaj put je bilo odlično”, ”danas ne ide”… Kako možemo reći ”ovaj put je bilo odlično” ako nema svrhe? Po čemu mjerimo je li valjalo ili nije? Kad ne bi bilo nikakve svrhe, onda bi bilo svejedno kako igraš. Ali nije svejedno, baš onda kad je odlično vidiš da nije svejedno.

Max Scheler kaže da je ljubav kad u nekom vidiš ono najbolje što on može biti. Picigin je takva igra. Nabaciš drugome, ali tako da on može uhvatiti. Ne tako da mu bude lako uhvatiti, nego da mora dati sve od sebe da bi je uhvatio – ali tako da je može uhvatiti. Da bude najbolje što on može biti. Pa će se morati baciti, pa će se morati smočiti, pa će se morati rastegnuti, pa što? Da sam mu nabacio lakše, bilo bi mu lakše. Ali onda ne bi bio najbolji što može.

U nogometu, kad sam ja najbolji što mogu biti netko drugi gubi. I u atletici, kad preskočim letvicu visoko postavljenu, moj će mi protivnik čestitati, i prihvatiti poraz. U piciginu, kad dam sve od sebe, kad sam najbolji, nitko nije izgubio. Uhvatio sam tešku loptu – sad je na suigraču da spasi tu moju loptu. I on daje sve od sebe da je uhvati. Nikoga nema tko je poražen mojim uspjehom. Svi koji igraju su moji suigrači.

ljeskanje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s