Kada govorimo o igri i što se u tome implicira? Zacijelo kao prvo neko kretanje tamo-amo koje se stalno ponavlja – sjetimo se jednostavno određenih izraza kao što je na primjer “igra svjetla” ili “igra valova”, gdje zatječemo takvo stalno dolaženje i odlaženje, tamo i amo, tj. kretanje koje nije vezano uz neki cilj. To tamo i amo očevidno se odlikuje time što niti jedan niti drugi kraj nije cilj kretanja, u kojem bi se ono smirilo. Jasno je nadalje da takvome kretanju pripada slobodan prostor. … Sloboda kretanja na koju se ovdje misli konačno uključuje da to kretanje mora imati formu samostalnog kretanja. Samostalno kretanje je temeljni karakter živoga bića uopće. To je, formulirajući mišljenje svih Grka, opisao već Aristotel. Ono što je živo, što ima pobudu kretanja u sebi samome, jest samopokretanje. Igra se sada pojavljuje kao samopokretanje koje ne teži svrhama i ciljevima, nego kretanju kao kretanju, koje takoreći znači fenomen viška, samoprikaza bitka živoga. To zapravo vidimo u prirodi – na primjer igru mušica ili sve te dojmljive predstave igre koje možemo promatrati u životinjskom svijetu, osobito u mladih životinja. Sve to očevidno potječe iz elementarnog karaktera viška, koji u živome kao takvom teži k prikazu. U čovjekovoj igri je posebno to što igra može u sebe uključiti i um, tu čovjekovu najsvojstveniju odliku da si postavlja svrhe i da može svjesno težiti za njima, i što tu odliku uma koji postavlja svrhe može prenositi i igrom. To je naime ljudskost čovjekove igre, da ona u igri kretanja pokrete igre takorekuć sama disciplinira i uređuje pokrete igre kao da postoje neke svrhe, npr. kada dijete broji koliko puta može udariti loptom o tlo prije nego što mu ispadne.
Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.)
Ono što ovdje u formi nesvrhovita činjenja postavlja pravila samome sebi jest um. Dijete je nesretno ako lopta padne već pri desetom putu, a ponosno poput kralja ako stigne do trideset. … Tu se pokazuje, osobito na fenomenu ponavljanja kao takvog, da se misli na identitet, istost. … Uz napor i častoljublje i najozbiljniju predanost na taj se način nešto predmnijeva. To je prvi korak na putu do čovjekove komunikacije: ako se tu nešto prikazuje – pa makar i samo kretanje igre – onda i za promatrača vrijedi da on to “predmnijeva” – kao što u igri pristupam samome sebi kao promatraču. Funkcija prikaza u igri jest to da na koncu ne stoji bilo što proizvoljno, nego tako i tako određeno kretanje igre. Igra je dakle na koncu samoprikaz kretanja igre.
Odmah smijem dodati takvo određenje kretanja igre ujedno znači da igranje uvijek zahtjeva suigru. Ništa drugo ne može čak ni promatrač koji na primjer promatra dijete koje se trčeći tamo-amo igra loptom. Ako doista “prati” onda to nije ništa drugo nego participatio, unutarnje sudjelovanje u tom kretanju koje se ponavlja. U višim formama igre to postaje veoma zorno: pogledajte samo, npr. na televiziji, publiku za vrijeme teniskog turnira! Čisto iščašenje vrata. Nitko ne može propustiti sudjelovanje u igri. Čini mi se dakle daljnjim važnim momentom da je igra i u tom smislu komunikacijsko djelovanje, da zapravo ne poznaje odmak između onoga tko se igra i onoga tko promatra igru. Očevidno više od pukog promatrača koji gleda ono što se pred njim zbiva, gledatelj “sudjeluje” u igri, njezinim je dijelom. Naravno da u takvim jednostavnim formama igre još nismo dospjeli do igre umjetnosti. … [U] onome što smo razmatrali kao igru postoji nešto zajedničko, naime da se tu nešto podrazumijeva kao nešto, premda nije ništa pojmovno, nego je na primjer čisti propis kretanja koji smo postavili sebi samima.
ulomak iz Hans-Georg Gadmer, Ogledi o filozofiji umjetnosti, Zagreb: AGM 2003., str. 37.-40., prevela: Darija Domić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Die Aktualität des Schönen. Kunst als Spiel, Symbol und Fest, 1993.
nagovor na filosofiju 