biologijska paradigma Aristotelove materije? (ulomak iz Montgomery Furth, Transtemporalna stabilnost u aristotelovskih supstancija)

Moje je gledište da biološke predmete, posebno životinje, treba smatrati aristotelovskim materijalnim supstancijama par exellence, te da je metafizička teorija supstancije doista velikim dijelom naumljena, te je treba tako čitati, kao duboki temelj biologijskih znanosti…

Nestrukturirani karakter osnovne materije je vrlo značajan. Mislim da on zadire u osnovni razlog zbog kojeg Aristotel diže toliko buke oko Forme u vezi s organskim supstancijama.

Kazano na drugi način, materijalni elementi su takvi da što dublje ulazimo u infrastrukturu svijeta, to ona postaje homogenija i ”istodjelna”, te očituje manje strukture – u toj teoriji materije ništa ne odgovara pojmu atomske i molekularne arhitekture; umjesto toga na toj razini je odjelitost (diskontinuitet) zamijenjena neprekinutošću (kontinuumom), a organizacija komponenti zamijenjena miješanjem, stapanjem, prožimanjem sastojaka u mješavini. U tom svjetlu, javljanje visokoorganiziranih, jasno odijeljenih, integralnih struktura ili sistema (systemata, kako ih Aristotel naziva) u makroskopskom svijetu – biološki predmeti koji su supstancijalne individue, svaki jedan jedinstveni individualni entitet ili ”ovo”, svaki u svom vremenskom vijeku predstavljajući primjerak oštro definirane cjelovite vrsne naravi – ističe se kao zanimljiva činjenica koja traži obrazloženje… Kako onda takvi entiteti odista poprimaju oblik iz tog empedoklovskog vrtloga miješanja i razlučivanja, nakupljanja i razgrađivanja? …

Biologijska primjena zapravo … otvara put uporabi pojma vrsne forme kako bi se objasnilo oblikovanje organizama u neka ”ova” koja predstavljaju primjerke stabilnih naravi ili nekih ”što” tijekom vremena. …

Biologijska pouka … jest da u konkretnoj provedbi analiza na materiju i formu povlači nekoliko odjelitih složenosti koje u ustaljenim primjerima poput brončanih kipova i kugli ne izlaze na vidjelo. U biologijskoj primjeni ona ima hijerarhijski, višestupanjski karakter izgrađen … kroz niz etapa organizacije … sistema organa i organskih tijela kao cjelina, pri čemu svaki stupanj funkcionira kao ”materija” za stupnjeve iznad, a modus organizacije ovisi o pojedinoj vrsti. Iako se pojam materije dakako odnosi na osnovne materijalne elemente, i na takve relativno jednostavno složene stvari kao što su mjed ili kamen, i na takve relativno komplicirane složene tvari kao što su krv ili koštana srž, taj je pojam proširen da bi se primijenio općenito na ono što je sposobno za (daljnju) formu, ono što je predmetom (daljnjeg) određenja. U tom smislu ”materija”, ovisno o zadanom kontekstu, može biti nešto što je samo po sebi već formirano ili izdiferencirano u znatnom stupnju. Ovisno o relevantnom kontekstu, to može biti nešto toliko složeno i visokoorganizirano kao što je cjelokupni sustav organa, ili to u krajnjoj liniji može biti jedan od izvanredno zamršenih cijelih predmeta umjesto čijeg detaljnog biologijskog opisa Aristotel objavljuje onu oštroumno sažetu mjenicu: ”organizirano tijelo koje potencijalno u sebi ima život”.

Shodno tome sklon sam pojam vrsne razlike sagledavati iz biologijske perspektive koja nije uobičajena u odnosu na tradicionalni filosofski pristup… Vrsna razlika bila bi način na koji se ovaj tip životinje razlikuje od onoga… Ona se pomalo pomaknula k nečemu što je bliže ”izartikuliranosti”, ”artikulaciji” neke za tu vrstu tipične strukture u za tu vrstu tipičnom organizmu, iz manje definiranog podmetnutog potencijala koji prima to dovršenje u vidu konačne forme…

Čini se da su supstancijalne vrsne razlike, osim što konstituiraju novoformirani životinjski potomak kao potpuni primjerak supstancijalne vrste, odgovorne i za njegov karakter kao nekog potpuno individuiranog ”ovog” za razliku od nakupine ili gomile ili ”hrpe”… Nastajanje neke životinje je proces u kojemu je forma upisana u sjemenu učitana u materiju … na način pred-programirane sekvencije mehaničkih i kemijskih operacija… Tijekom razvoja budući potomak proizlazi iz stanja relativno nerazvijene mase, preko niza međufaza, dok se odvija progresivna diferencijacija pod formativnim utjecajem … sve dok ne dođe do konačne faze, faze ”završnog proizvoda” (telos): jednu ili više minijaturnih individua koje su gotovo uvijek iste vrste kao i njihovi roditelji… U najranijoj fazi embrio živi, ali on još nije aktualno, iako jest potencijalno, životinja. Kasnije, kako se dijelovi artikuliraju, on postaje na prepoznatljivi način životinja, ali on još nije aktualno, iako jest potencijalno, bilo koji određeni tip životinje… Potpuna vrsna forma stječe se posljednja, i tek tada, a ne prije, aktualno postoji pojedini čovjek ili pojedini konj…

Pretpostavimo da se bavimo nastajanjem jednog konja; u tom slučaju opisani prijelaz – od početne amorfne mješavine konjskog sjemena i  katamenije do konačnog rezultata, (novog) individualnog konja – ima dva aspekta koja sada možemo razlučiti jedan od drugoga, naime (1) transformaciju od nečega što nije izdiferencirano i nema određenu formu u potpuno izdiferencirani i strogo definirani primjerak supstancijalne vrste, i (2) transformaciju ”istodjelne” mase ili nakupine, nečega slične naravi kao ”hrpa”, u ne-istodjelni entitet koji ima viši stupanj jedinstva, u kojemu je cjelina nešto ponad njezinih dijelova, a koji Aristotel povezuje s nekom individuom ili ”ovim” (tode ti). Iako su ova dva aspekta pojmovno odvojiva za nas, kao (1) proces koji materiju pretvara u određenu formu i (2) proces koji masu pretvara u odjelitu individuu, vjerujem da je za razumijevanje Aristotelova načina razmišljanja o individuama pretpostaviti da su ta dva aspekta za njega tako stopljena jedan s drugim da ih se u najboljem slučaju može razlikovati uz velike poteškoće, a često uopće ne. Tako se čini da, baš kao što za Aristotela prije potpune diferencijacije konjski embrio u razvoju još nije konj, nego nešto manjeg stupnja određenosti (iako je potencijalno konj, i predodređen da to aktualno postane ako se naum Prirode potpuno ispuni), isto tako to još nije aristotelovsko ”ovo”, već nešto između ”hrpe” i ”ovoga”… To je gledište prema kojemu činjenica da je nešto individua ili ”jedinstvo” u relevantnom smislu predstavlja fenomen koji treba obrazložiti kao nastajanje uslijed … ”oformljivanja”… Dakle, supstancije su, kad se stvari tako postave, najoformljenije i, zajedno s tim, najviše individualizirane i najmanje hrpolike.

Iako je to očigledno, u vezi s fenomenom trajanja individua kroz vrijeme (naročito tipova individua koje nas ovdje prvenstveno zanimaju) valja naglasiti da kontinuitet njihove sastavne materije bjelodano za njega nije niti nužan niti dovoljan. Očito nije dovoljan jer životinja može umrijeti a materija od koje sačinjena može biti temeljito sačuvana; a niti nužan utoliko što jedna individua može vremenom promijeniti sve svoje djeliće tvari, pri čemu ustrajava kao jedna i ista… Na ovom je mjestu primjena na biološke predmete ključna, jer dok uglavnom nije tipično za kipove i kugle da se nalaze u metaboličkoj interakciji i razmjeni tvari sa svojim okolinama, takva je aktivnost indikativna, i zapravo praktički dijagnostička, za živa bića, koja u načelu, ako im se dade dovoljno vremena, mogu čak posve razmijeniti sastavnu materiju bez posljedica po njihove kontinuirane identitete kroz taj period…

Zapravo, može se čak reći … da su stalni ilustrativni primjeri (kipovi i kugle; kuće su nešto bolje) raštrkani po Aristotelovom korpusu u stanovitom smislu … loši primjeri. Potpuno razvijena supstancijalna individua jest ona čije je ”jedinstvo” takvo da ustrajava kroz promjene koje mogu uključivati i promjenu u sastavnoj materiji; a interaktivna metabolička razmjena s okolinom tipična za biološki predmet paradigmatični je primjer toga. Nasuprot tome, ”forma” brončanog kipa ili kugle je tanka i zapravo neznatna, ona je tek konfiguracija površine na bronci; a svaki pokušaj da se razmijeni sastavna materija takvog predmeta nužno je izvanjska, nasilnog karaktera, i barem privremeno destruktivna. Između tih krajnosti nalaze se umjereno komplicirani artefakti poput brodova i kuća, koji, čini se da nam naše intuicije kazuju, mogu preživjeti (barem postupnu) zamjenu njihove sastavne materije ili modularnih dijelova, a čiji je ”metabolizam” onaj održavanja ili popravljanja. No, lako je uvidjeti da su takvi procesi, iako se čine filosofski fascinantnima, ipak umjetni i izvana nametnuti simulakrumi u usporedbi s prirodnim i intrinzičnim tipom promjene povezane sa životnim vijekom životinja. …

Svijet što nam ga [Aristotelova] biologija daje može se opisati ovako. To je empedoklovska, konačna trodimenzionalna masa, potpuno ispunjena s četiri elementa koji se svugdje međusobno prožimaju u različitim omjerima, miješajući se zajedno i razdvajajući kroz vrijeme u skladu s fizikalnim zakonima. … U toj trodimenzionalnoj masi primjećujemo razasute bezbrojne spletove (systasis), područja u kojima je materija vrlo potanko i slojevito izrađena u organsko jedinstvo – neku životinjsku vrstu (ovdje crv, ondje puž) – vrlo zavijeni ali relativno stabilni virovi (”poput virova u rijeci”, kaže Aristotel) u sveopćem miješanju i razlučivanju. … Aristotel misli da ”princip” nazvan ”forma” mora biti nametnut empedoklovskoj osnovi kako bi se objasnila stabilnost spletova i kompleksni vrsni karakteri što ga oni očituju dokle god traju… U kontekstu šireg svijeta, takva materijalna individua (to jest životinja) razumije se kao polutrajno iskrivljenje ili svinuće koje oformljuje materiju na tom mjestu, kroz kojega materija prolazi raznim brzinama tijekom trajanja organizma (što se zove metabolizam) dok forma nameće kontinuitet. Naposljetku se splet uvijek raspleće i raspada (što se zove smrt), tako da je kontinuirani tijek svakog spleta konačan; no dio životnog stila obilježenog samoodržanjem sastoji se od sposobnosti svakog spleta da proslijedi svoju formu na novo područje materije (što se zove razmnožavanje); budući se taj proces beskonačno ponavlja naraštaj za naraštajem, kontinuitet formativnih vrsta je na taj način beskonačan.

Na taj način promatramo cjelokupni materijalni svijet i vidimo milijune i milijune različitih spletova razasutih po njemu, sva ona mjesta na kojima je materija formom zakrivljena u individuu…

ulomak iz Montgomery Furth, u Aristotelova Metafizika – zbirka rasprava, priredili P. Gregorić i F. Grgić, Zagreb: Kruzak 2003., str. 235., 243.-247.,  251., preveo: Pavel Gregorić, izvornik: Montgomery Furth, Transtemporal Stability in Aristotelian Substances, članak iz 1978.

---

Tekst je postavljen uz naknadno dopuštenje držatelja prava. Držatelji su prava Kruno Zakarija i KruZak d.o.o.

Knjigu možete nabaviti u knjižarama ili kod nakladnika: KruZak