fragmentacija? (ulomak iz David Bohm, Wholeness and Implicate Order)

Fragmentacija je danas vrlo rasprostranjena ne samo društvom, nego i unutar svakog pojedinca. To vodi općoj zbrci uma koja stvara beskrajan niz problema, te tako ozbiljno utječe na jasnoću opažanja da nam umanjuje sposobnosti rješavanja većine njih. Umjetnost, znanost, tehnologija, i uopće ljudski rad podijeljeni su na specijalnosti, od kojih je svaka, smatra se, u biti odvojena od drugih. Sve nezadovoljniji takvim stanjem stvari, ljudi su doduše zasnovali interdisciplinarne predmete namijenjene ujedinjenju tih specijalnosti, ali su naposljetku ti novi predmeti uglavnom poslužili umnožavanju daljnjih odvojenih fragmenata. Nadalje, društvo se kao cjelina razvilo razlomljeno na odvojene narode i različite religijske, političke, gospodarske, rasne skupine, itd. Odgovarajuće se i čovjekov prirodni okoliš vidi kao skupina odvojeno postojećih dijelova, na korist raznim skupinama ljudi. Isto tako je svaki pojedinac fragmentiran na velik broj odvojenih i sukobljenih odsjeka – prema svojim različitim željama, namjerama, težnjama, privrženostima, duševnim osobinama, itd. – u tolikoj mjeri da se neki stupanj živčanosti općenito prihvaća kao neizbježan, dok su mnogi pojedinci prešli ‘‘normalne’‘ granice fragmentiranosti pa su svrstani među paranoidne, shizoidne, psihotične, itd.

Očito, poimanje po kojem svi ovi fragmenti postoje odvojeno jest privid, i to privid koji ne može nego voditi beskrajnim sukobima i zbrci. Pokušaj življenja prema poimanju da su fragmenti stvarno međusobno odvojeni u biti je ono što dovelo do rastućega niza krajnje hitnih kriza s kojima se danas suočavamo. Pa je taj način života … doveo do zagađenosti, uništavanja prirodne ravnoteže, prenaseljenosti, svjetskog gospodarskog i političkog nereda, te stvaranja sveukupnog okruženja koje nije ni tjelesno ni duševno zdravo većini ljudi kojima je u njemu živjeti. Pojedinačno se razvio raširen osjećaj bespomoćnosti i očaja pred, čini se, nadvladavajućom masom raznosmjernih društvenih silnica što ih ljudska bića u njima uhvaćena ne nadziru, pa čak i ne razumiju.

david_bohm_interview_on_perception

David Bohm (1917.-1992.)

Zapravo je ljudima, da bi svoje probleme sveli na upravljivu mjeru, oduvijek bilo potrebno, a donekle i primjereno, u mislima dijeliti i odvajati stvari; jer, očito, da smo u svojim praktičnim stručnim poslovima pokušavali raditi sa cjelinom zbilje odjednom bili bismo zatrpani. Na neki je način stvaranje posebnih predmeta proučavanja i podjela rada bio važan korak naprijed. Već je raniji presudan korak bio prvo čovjekovo shvaćanje da nije jednak s prirodom, jer je omogućilo svojevrsnu samostalnost mišljenja, koja mu je dopustila nadići neposredno zadane naravne granice, najprije u mašti, a potom i u svom praktičnom radu.

Ipak, ta je čovjekova sposobnost odvajanja sebe od svog okoliša, te dijeljenja i raspodjele stvari, naposljetku dovela do širokog raspona negativnih i razornih posljedica, jer je čovjek, izgubivši svjesnost o tome što čini, proces dijeljenja proširio izvan granica unutar kojih on djeluje primjereno. Proces dijeljenja je u biti način mišljenja o stvarima, umjestan i koristan uglavnom na području praktičnih, tehničkih i namjenskih djelatnosti (primjerice podjela nekog zemljišta na različita polja za uzgoj raznih žitarica). No, primijeni li taj način mišljenja šire, na poimanje sebe i cijeloga svijeta u kome živi (tj. na svoj nazor na sebe i svijet), čovjek prestaje smatrati posljedične podjele puko korisnima ili umjesnima, pa započinje vidjeti i doživljavati sebe i svoj svijet kao doista sastavljene od odvojeno postojećih fragmenata. Vođen fragmentiranim nazorom na sebe i svijet, čovjek tada djeluje pokušavajući razlomiti i sebe i svijet, da bi sve izgledalo odgovarajuće njegovu načinu mišljenja. Čovjek time stječe bjelodan dokaz ispravnosti svoga fragmentiranog nazora na sebe i svijet, mada, dakako, previđa činjenicu da je on sam, djelujući u skladu sa svojim načinom mišljenja, doveo do te fragmentiranosti koja se sad čini samostalno postojećom, neovisnom o njegovoj volji ili njegovoj želji.

Ljudi su od pretpovijesnog vremena bili svjesni toga stanja naizgled samostalno postojeće fragmentiranosti, i često su projicirali mitove o nekom još ranijem ‘zlatnom dobu’, prije nego se dogodio rascjep između čovjeka i prirode, te između čovjeka i čovjeka. Zapravo je čovjek oduvijek tragao za cjelovitošću – duševnom, tjelesnom, društvenom, osobnom.

Uputno je razmotriti da je engleska riječ health (zdravlje) zasnovana na anglosaksonskoj riječi hale što znači cijelo (whole): dakle biti zdrav jest biti cijel, što, mislim, ugrubo odgovara i hebrejskom shalem. Slično je englesko holy (svet) zasnovano na istome korijenu kao whole (cijelo). Sve to ukazuje da je čovjek oduvijek osjećao cjelovitost ili potpunost bezuvjetno nužnom da bi život bio vrijedan življenja. …

[N]etko može reći: ”Fragmentiranost gradova, religija, političkih sustava, sukobi u obliku ratova, nasilja uopće, bratoubilaštva, itd. jesu stvarnost. Cjelovitost je samo ideal kojemu bi možda trebali težiti.” No to nije ono što se ovdje kazuje. Radije bi trebalo reći da je cjelovitost ono što je zbiljsko, a da je fragmentiranost odgovor te cjeline na čovjekovu djelatnost, vođenu prividnim opažanjem koje je oblikovano fragmentiranim mišljenjem. Drugim riječima, baš zato što je zbilja cjelovita neizbježno će čovjeku s fragmentiranim pristupom odgovoriti odgovarajuće fragmentiranim odgovorom. Dakle, potrebno je da čovjek obrati pažnju na svoju naviku fragmentiranog mišljenja, da je bude svjestan i time je okonča. Tad može čovjekov pristup zbilji biti cjelovit, pa će i odgovor biti cjelina. …

Ono što se traži nije integriranje misli, naime neka vrsta nametnutog jedinstva, jer bi svako takvo nametnuto gledište i samo bilo tek još jedan fragment. Sve naše različite načine mišljenja valja radije smatrati različitim načinima sagledavanja jedne zbilje, svakog s nekim područjem na kome je jasan i odgovarajući. Neka se teorija zapravo može usporediti s jednim posebnim pogledom na neki predmet. Svaki pogled daje samo izgled nekog vida predmeta. Cijeli se predmet ne opaža ni u kojem pojedinačnom pogledu, nego se shvaća samo implicitno, kao ona jedinstvena zbilja koja se pokazuje u svim tim pogledima. Kad duboko razumijemo da tako rade i naše teorije, nećemo upadati u naviku sagledavanja zbilje i ponašanja prema njoj kao da je načinjena od odvojeno postojećih fragmenata…

ulomak iz David Bohm, Wholeness and the Implicate Order, London 1980., str. 1. – 3., 7.-8. preveo: ja

(najprije objavljeno na prvom izdanju: cjelovitost?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s