Platon i muzika? (ulomak iz Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona)

Istu onu nasladu što svoju čudnovatu i opasno zavodljivu narav očituje ponajprije u vinu i pijanstvu iznalazi Platon, u drugoj knjizi [Zakona], i u svemu onome što biva pokriveno širokim imenom paidia, ”igra”. Igra je korijen i pravo porijeklo sve gimnastike, muzike, ”umjetnosti” u najširem smislu. Pa kad Spartanci i Krećani, ponosni na svoje stroge zakone, ne dozvoljavaju piću i igrarijama pristup u državu, tad ni ne znaju da im je isto ono od čega bježe, naslada s njenom obješću i bezumljem, skriveno i utoliko moćnije prisutno u korijenu onoga što upravo smatraju najvrednijim, u korijenu gimnastike.

Uvidjeti sav značaj igre za Platona je isto što i dobiti pravi pojam o tome što je to uopće odgoj. … [K]azat će on:

Tvrdim dakle da su ono djeci podobno i kod djece prvo osjeti naslade i bola i ono u čemu duši najprvo prispijeva vrlina i opakost, jest to; razumnost pak i postojane istinite nazore sretan je tko i u starosti zadobije… A odgoj kažem da je prvo prispijevanje vrline u djecu. Rađaju li se naslada i ljubav i bol i mržnja u duši dok još ne može ništa da zadobije razumom, a kad razum zadobije slažu li se tad s njim, pravilno naviknute pomoću pravilnih navika, to će tad slaganje biti cjelokupna vrlina. (653a5-b6)

Za ”spas” (soteria, 653a3) će dakle odgoja (paideia), po uvidu Platonovu, presudno biti spoznanje prave naravi djeteta (pais) i izviđanje toga što zapravo leži u biti igre (paidia). Valja navesti u cjelini tri odlučna mjesta, od uvaženja kojih – smatramo – zavisi razumijevanje svega u Zakonima.

A kažu da svako ono mlado ne može tako reći ni tijelom ni glasom mirno ostati, već traži da se uvijek giba i oglašava, s jedne strane skakutajući i skačući, kao plešući uz nasladu i poigravajući, a s druge strane oglašavajući se svim glasovima. (653d7-e3)

Rekosmo, ako se sjećate, pri početku razgovora, kako narav sveg mladog, budući vatrena, nije u stanju mirnom ostati, niti tijelom niti glasom, već se oglašava uvijek nesređeno i skače. (664e3-6)

Toliko znam, da sve živo, koliko mu i pripada imati uma kad odraste, dok tek niče i izrasta nema ništa od takvog i tolikog uma. U to pak vrijeme, dok nije steklo svojstvenu razumnost, svako mahnita i uzvikuje nesređeno, a i čim se uspravi opet nesređeno skače. (672b8-c5)

Ovo čudnovato mahnitanje i nesređeno poskakivanje tijelom i glasom iskon je i porijeklo (arhe) gimnastike s jedne te cjelokupne muzike (a to za Grke i Platona znači: pjevanja, glazbe i plesa) zajedno sa slikarstvom, s druge strane. Ritam i harmonija, kao osnova sve muzičke, gimnastičke i uopće ”umjetničke” igre i nisu drugo do neko unošenje reda i odmjerenog zakona u nesređenost i neuhvatljivost onog iskonskog mahnitog gibanja.

Platonov je uvid: od toga kako se i u kojoj mjeri uspijeva ovladati i zauzdati ovaj oganj neuređenog skakanja koji leži u korijenu sve igre – jedino od toga će ovisiti sudbina što zadešava zajednicu života na zemlji, državu.

Naslada, pritajena u korijenu igre, biva tako prepoznata kao neprijatelj u velikom i najtežem ratu, u onom koji jedini može donijeti mir, ljubav i potpunu vrlinu. No, što je to tako opasno i strašno u naravi naslade? Prije svega i upravo to da u njoj vlada jedan silni poriv za tim da se osamostali i da zbaci sa sebe svaki čvrsti i postojani lik i zakon, te da sama sebi bude svrhom. A otrgne li se doista jednom i počne sama upravljati sobom tad će, kaže Platon, nužno

nastajati uvijek iznova neke novotarije oko plesa i ostale sve muzike, mijenjajući se ne pod vlašću zakona nego pod vodstvom nekih nesređenih naslada.

Vlast ovakve oslobođene naslade donosi onda to da mladići, njom obuzeti i osvojeni, ne vole više ono što ostaje mirno i isto, nego žude i traže vazda novo i drugačije. Ono staro gubi na važenju, a cijeni se i uvažava samo novo, i to baš ono što je uvijek novo. (…)

”Bahantujući i obuzeti nasladom više no što treba” zaboravljaju pjesnici prastare zakone i pravila o onom doličnom u umijeću Muza, te počinju miješati i spajati svaki napjev s bilo kojim drugim, ”svevši na koncu sve u sve”. Zbrisavši sve zakone i tvrdeći kako je naslada jedina i prava bit i istina muzike, oslobađaju pjesnici neprimjetno i polako puk starog poštovanja pred tajnom igre i muzike i navode ga da se ”odvažuje kao da je sam dostatan da sudi”. Tako onda

iz muzike započe mišljenje svih da su u svemu mudri, a time i bezakonitost.

ulomak iz Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona, 1986., str. 66.-68.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s