umjetnost mitskog doba? (ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija)

U mitskoj umjetnosti zanatski proizvod, na primjer od kamena isklesani ljudski lik postaje umjetničkim djelom tek postavljanjem, dok hram to postaje svojom izgradnjom na svetom mjestu i nastanjivanjem boga u njemu. Međutim mitska umjetnost nije agregat takvih gotovih djela, pa makar sva ona bila i na svetom mjestu. U naravi je djela da bude na djelu i to tako da se kroz njega nešto pojavljuje ili dospijeva u prisutnost, odnosno, drukčije kazano, da bi bilo djelatno u svijetu. Postavljena likovna djela postaju pravim umjetničkim djelima tek kad su na svojem najvišem djelu, a to znači kad pristupe i ostale umjetnosti, odnosno umjetnosti Muza, muzika, i to u trenutcima otvaranja (uz žrtvu na oltaru) svetog susreta Neba i Zemlje, ljudi i bogova. Davno su već povjesničari umjetnosti uočili da je o nekom umjetničkom djelu teško govoriti izolirano. To pokazuje već i jedinstveni naziv za jednu skupinu umjetnosti – muzika (umjetnost Apolona i Muza). Samo je neznanje taj termin rezerviralo za glazbu. Za mitskog Grka ne postoji pojedinačno, izolirano umjetničko djelo, niti može biti umjetničkim djelom ona tvorevina, kako god bila dobro izrađena i lijepa, koja nije na mjestu koje odgovara mitskoj naravi umjetnosti. U profanu okružju ni pjesma ni ples, ni hram ni statua boga nisu umjetnička djela. Za razliku od kršćana koji mjesto hrama izabiru sami i naknadno posvećuju, mitski Grci su čak i hramove gradili na nekom prethodno znamenom boga označenom svetom mjestu. Zato umjetničko djelo ima dva stupnja svojeg pojavljivanja. Ponajprije postaje umjetničkim djelom po podrijetlu ili posvećenju. Na primjer zapamćena ili zapisana himna Apolonu je umjetnička tvorevina samo zato što je pjesma Muze koju je ljudima priopćio pjesnik. Neki hram je umjetničko djelo ako je izgrađen na od boga označenom svetom mjestu u nekoj udolini i ako u njemu stanuje bog.

Ali na tom stupnju umjetnička djela mogu ostati izolirana, bez jedinstvene i žive umjetničke zbilje. Sva ta ispjevana, izgrađena i postavljena djela prelaze u djelo, postaju živim i cjelokupnim umjetničkim djelom tek kad nastupi svetkovina i obredno događanje, kad se odvija mitska drama, kad riječ u himni priziva prisutnost boga, iznova iznosi na vidjelo njegovu povijest, njegovo božansko rađanje i božanska djela, kad se sudionici uz pjesmu i glazbu započnu ritmično kretati, obavljati obredno žrtvovanje i u gozbi družiti se s bogom već prisutnim u hramu. Izostavimo li obredni čin žrtvovanja (zajedničku gozbu), sve ostalo je umjetnost, i to sabrana u jedinstveno i živo događanje. Obredno žrtvovanje, kojem je vrhunac i smisao, slično euharistiji u kršćana, žrtvena gozba kultne zajednice s bogom, sveti je susret smrtnika i nebesnika i najizvorniji događaj u konstituiranju i kontinuiranom cikličnom održavanju jednog povijesnog svijeta. A ono se odvija u okružju koji je otvorila i drži otvorenim umjetnost i njena zbilja.

Bogovi se izvorno ne pokazuju ljudima jer ovi to ne bi mogli podnijeti. Javljaju se u znakovima – još će Heraklit kazati da Apolon u Delfima niti govori niti sakriva nego znamenuje (semainein) – … ili djeluju zahvaćajući pojedinca i određujući njegovo ponašanje, kao što na primjer Ares zahvaća ratnike, Eros zaljubljenike, a u maničnom plesu Dionis svoje sljedbenike. Zato nije neobično što je i mitska umjetnost, za razliku od kasnije religijske, umjetnost izravne prisutnosti boga u živom umjetničkom djelu, u hramu, u kipu, u himni, u muzici. Zato pravi autori umjetničkih djela i nisu ljudi nego bogovi, naime u trenutku kad neku ljudsku tvorevinu prihvate kao svoje obitavalište ili  se odluče da se na ljudima dostupan način poetski objave. Zato mitski Grk pred kipom Apolona nije mogao kazati da je to kip ili slika Apolona, nego Apolon sam. Mitska umjetnost, naime, još nije umjetnost slike. …

Mitska djela nisu estetski motivirana, primarno nisu izrađivana za promatranje. U mitskoj umjetnosti nema promatrača u današnjem smislu. Grčka riječ za promatrača je theoros (gledatelj, motritelj). Prvi su promatrači u Grka bili oni koji su, poput Solona, odlazili u druge države radi proučavanja njihova života, običaja, zakona i političkog ustroja. I od polisa poslani pojedinac na svetkovinu nekog drugog polisa, iako nije ostajao izvan svetog okruga ili obrednog mitskog događanja, nazvan je promatračem. Uključivanje promatrača u svetkovno otvaranje i događanje svijeta, a zbog otvaranja sličnog sklopa i djela, ponukalo je Aristotela da filosofiju imenuje promatranjem (theoria) ”istine i naravi bića”. Kao ni kod sakralnih događanja, promatranje istine i bića, odnosno promatranje bitka kao istine bića ne može biti izvanjskim zbivanjem. Tamo traži poistovjećenje sa sakralnim događanjem, a ovdje je riječ o jednom vidu života, ”teorijskom životu” (bios theoretikos), koji je u svojem najvišem stupnju ”besmrtovanje” čovjekova duha.

Da bi se, dakle, susreo s umjetnošću, pojedinac je u mitskom povijesnom svijetu morao napustiti svoj profani život, vrijeme i prostor ”ispred okruga” (pro-fanus), i pročišćen ući u okrug svetog prostora, vremena i životnog sadržaja. Pročišćenjem je napustio sebe kao čovjeka kojem se postavljaju poznata homerska pitanja ”tko si, otkuda si, tko ti je otac, tko mati?” i otvorio se za susret s bogovima. Postao je sudionikom živog umjetničkog događanja u otvaranju cijelog sklopa mitskog povijesnog svijeta. ”Spoznaj samoga sebe!”, pisalo je na ulazu u delfsko svetište Apolona. To još nije bio, kako se ponekad interpretira, ”nagovor na filosofiju”, već zahtjev smrtnicima da otkriju i prihvate svoj smrtni zemaljski život i od besmrtnika im dodijeljeni usud. No smrtnici se u svetim okruzima ipak mogu družiti s besmrtnicima, gdje im ovi u umjetničkom događanju otkrivaju svoju dugovjeku božansku narav i djela. Mitskog povijesnog svijeta ne bi bilo bez umjetnosti. Mitsko je svojim najvećim dijelom umjetničko. Mitski čovjek nije trebao proročke i apostolske spise koje bi mu teolozi, znalci božanskih stvari, čitali i tumačili tijekom obreda. Ono mitsko i božansko manifestiralo se kroz živo umjetničko djelo. … Mitski obred je obnavljanje susreta Neba i Zemlje, smrtnika i besmrtnika izvan vulgarnog linearnog kao i povijesnog vremena s njegova tri mogusa, to jest u otvaranju svetog vremena ”vječnosti” kao pune sadašnjosti aion-a…

ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija, Zagreb 2005., str. 62.-64., 74.-75.

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: obred?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s