Platonova pravednost: svakom svoje? (ulomci iz Platon, Država i D. Barbarić, Grčka filozofija)

-Budući da je i duša svakoga pojedinca tako na troje razdijeljena, kao što je država razdijeljena na tri staleža, to će se dopustiti, kako se meni čini, i drugi dokaz.

-Koji to?

-Ovaj. Za tri dijela čini mi se, da su i naslade trovrsne, za svaki pojedini jedna osobita; tako isto i kod požuda i vlasti.

-Kako veliš?

-Jedan dio bijaše, rekosmo, kojim čovjek uči (sijelo uma); drugi, kojim se srdi (sijelo volje); a treći radi mnogoličnosti ne mogasmo nazvati jednim imenom njemu osobitim, nego mu dadosmo ime po onome, što u sebi kao najveće i najjače imađaše. Nazvali smo ga naime požudnošću radi žestine požuda za jelom, pićem, putenošću, za novcem i drugim, koliko je s time u svezi; zatim smo ga nazvali i lakomim na novac, jer se takve požude najviše novcima ispunjuju.

-Pravo je tako.

-Ako bismo onda rekli, da i naslada i želja njegove duše ide za dobitkom, bismo li se mogli u govoru najvećma oslanjati na tu točku, te bi nam samima nešto značilo, kad bismo govorili o tom dijelu duše, i bismo li ga pravo zvali, zovući ga lakomim za novcem i dobitkom?

-Meni se tako čini.

-A što, ne velimo li, da je volja uvijek pregnula, da bude jača, pobjednica i na glasu?

-Dakako.

-Ako bismo je dakle zvali željnom pobjede i častoljubivom, zar bi to bilo skladno?

-Zaista posve skladno.

-A svakome je očito, da ono, čime učimo, uvijek teži prije svega za znanjem o istini: i njemu je od ona tri dijela najmanje stalo do novaca i glasa.

-Kudikamo.

-Prikladno bismo ga dakle zvali željnim znanja i filosofskim?

-Ta kako ne?

-Dakle i vlada jednim ljudima jedan dio u duši, a drugima drugi, koji se već dogodi?

-Tako je.

-Radi toga dakle recimo ponajprije, da ima i tri vrste ljudi: filosofska, željna pobjede, željna dobitka.

-Naravno.

-Dakle i tri vrste naslada, po jedna određena za svaku onu vrstu?

-Svakako.

-Znaš onda, ako bi htio takva tri čovjeka svakoga redom pitati, koji je od ona tri života najugodniji, da će svaki najvećma hvaliti svoj? Novčar će reći, da naslada od časti ili učenja ništa ne vrijedi prema dobitku, osim ako što novaca pribavlja?

-Istina.

-A što će častoljubivi? Ne smatra li nasladu, koja dolazi od novaca, nekako kao prostačku? I opet nasladu učenja dimom i tricama, ako nauk ne nosi časti?

-Tako je.

-A filosofa hoćeš da sebi pomislimo tako, da on ništa ne drži do ostalih naslada prema nasladi znanja, znanja o istini i stalnoj težnji prema njoj, u učenju provodeći vrijeme.

ulomak iz Platon, Država, str. 236.-238., preveo: Martin Kuzmić, izvornik: Πλάτων, Πολιτεία (oko 380 pr. Kr.)


Pravi smisao svakog od Platonovih temeljnih „političkih” stavova može se dokučiti samo na podlozi prethodnog uvažavanja osnovnog trojnog paralelizma ustrojstva svega što jest na način bivanja, naime kosmosa, duše i polisa.

Kosmos nije naprosto „svijet”, već sređena, udešena, urešena, u mjeru i poredak dovedena zajednica svih bića. Polis nije naprosto „država”, već je ono unutrašnje ustrojstvo – nešto poput bitno i izvorno shvaćena „ustava” – kojim zajednica ljudi biva skladno sklopljena, jednako tako međusobno kao i u odnosu spram cjeline svega ostalog.

Bit unutrašnjeg ustroja kako kosmosa tako polisa očituje se ponajprije u naravi duše. Ona za Platona nije neka jednostavna „supstancija” (početne naznake u tom smjeru, u dijalogu Fedon, ubrzo su bile napuštene), već je u sebi bitno trostruka: – sastoji se od onog razumnog, onog strastveno-srčanog (θυμός) te na koncu onog požudnog. Prvo i treće stoje uzajamno u praiskonskom nesuglasju, ono drugo pak drži ih zajedno i povezuje, i to tako da može ili slušajući razbor držati požudu u podložnosti ili pak samo pasti pod vlast požude te i razum učiniti tek njenim slugom, kako bismo danas rekli „racionalizatorom”. Ponovo vidimo dakle kako sva težina filosofijskog razlaganja pada na ono između, na ono srednje i posredujuće.

Unutar ustrojene zajednice ljudi najveći je broj onih koji žive usmjereni ponajprije ili pak isključivo na zadovoljavanje najmnogostrukijih potreba, na utaživanje žudnji i svakovrsno uklanjanje boli opstanka, dakle radnika svih vrsta, obrtnika te trgovaca tjelesnim i „duhovnim” dobrima. Oni, prema uvidu Platonovu, odgovaraju onome što čini požudnu osnovu duše, najobuhvatniju i najmnogolikiju.

Strastvenom dijelu duše odgovaraju pak oni koji u polisu žive ne za sebe nego za cjelinu, koji su dakle pripravni izložiti se boli tamo gdje treba i uskratiti sebi užitak tamo gdje se to mora. Njihov je život posvećen onom zajedničkom i općem, individualno sopstvo ih ne upravlja, te stoga i ne trebaju i ne smiju imati ono čime se to sopstvo hrani i snaži, naime vlasništvo, kako u imanju tako u srodnicima.

Razumski dio duše otjelotvoruju u polisu istinski čuvari cjeline, istinski filosofi. Tko želi znati što je zapravo mišljeno pod ovim vazda naglašavanim „istinski”, morat će proći, strpljivo promišljajući, svaku stranicu Platonova djela. Jer može lako biti da manje-više sve ono što stoljetnom predajom poznajemo kao „filosofiju”, sagledano u vidu i obzorju Platonovu, nije i neće biti drugo do lažna i tobožnja filosofija, ili – kako on zove svog najvećeg, tako reći jedinog pravog i ozbiljnog filozofijskog i životnog protivnika – sofistika.

U cjelini kosmosa razumu i filosofu odgovara božanski demijurg, požudi i onoj masi iz potrebe i za potrebu živućih ljudi odgovara predsvjetska Nužda. Onome posrednom, čuvarima-stražarima, odnosno strastvenom i srčanom dijelu duše, odgovarat će općenito duša svijeta u cjelini, a osobito i najsvojstvenije pak njena vlastita strast i srce, ο čemu posljednjem nam Platon začudo nije izrijekom ostavio gotovo niti manjih naznaka, osim možda u teško dokučivim nagovještajima ο zloj duši.

Sve je sad na tome da se trostrukost ovih trokratnih ustroja duše, polisa i kosmosa očuva upravo takvom. To znači: svaki od triju dijelova mora biti upravo to što jest i mora se spram ostalih dvaju odnositi u skladu s time što oni jesu, čineći tek tako i tek time „pravu mješavinu”, kao osnovu svakog zdravog življenja, kako je to kazano u poznome Filebu. U Platona nema i ne može biti riječi ni ο kakvom univerzalnom moralu i ni ο kakvoj općeniti važećoj etici. Svaki univerzalni i totalni zahtjev potire nužno iskonsku i neukidivu različnost triju osnovnih momenata ustrojstva svega živog, sa svim njihovim daljnjim podmomentima. Takav bi neki zahjev Platon morao prepoznati kao „bavljenje svakoga svačim” ili „miješanje svega sa svime”, što je držao najvećom protivnošću zdravo ustrojene zajednice.

Odredba pravednosti, osnovne i najveće vrline, po kojoj tek sve ostale, posebne i vazda nekome određenom svojstvene vrline tek postaju takvima, činit će se mnogome na prvi pogled skrajnje apstraktnom. Ona glasi: činiti, provoditi, obavljati ono svoje. Podlogu takva određenja čini stav i uvjerenje da svakome već po naravi pripada jedno određeno mjesto i jedan samo njegov bitni djelokrug bavljenja unutar sređene zajednice.

Sve daljnje teškoće vezane uz napor razumijevanja svih dosega toga što se ovdje naziva naprosto „svojim” valja ovdje ostaviti po strani. One bi – recimo ovdje samo to – morale dalje voditi k razumijevanju toga što je Platon bio iskusio i do riječi doveo kao „božanski usud i kob” (θεία μοίρα) te tematizirati slobodni izbor vlastita života, u Platona isključivo mitski izložen.

Bitno je međutim ovdje ipak naglasiti kako iz ovakva shvaćanja pravednosti proizlazi po nužnosti i dvostruko određenje njom najtješnje povezane političke vrline, naime jednakosti. Platon, kao i nakon njega Aristotel, oštro luči običnu aritmetičku jednakost od one dublje, pravije i istinskije, geometrijske. Prva, postupajući apstraktno numerički, pridjeljuje svakome isto, držeći se temeljnog stava da su u osnovi svi jednaki, dok druga, prava jednakost, pridjeljuje onome po naravi vrednijemu i uzvišenijem više a onome manje kreposnome manje, te time svakome od njih daje ono primjereno glede njihove izvorne, božanski udijeljene i ujedno samoizabrane naravi. Prva jednakost, za Platona jedan od osnovnih uzroka lošeg ustrojstva političkih zajednica, niječući neukidivu i neuklonjivu naravnu bitnu različnost ljudi, vodi na koncu k tome da jednaki dobivaju nejednako a nejednaki jednako, kako to – u očito namjernoj ad absurdum vođenoj igri riječima formulira stari Platon u Zakonima.

ulomak iz Damir Barbarić, Platon, u Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), str. 103.-105.

(Platonov ulomak najprije objavljen na prvom izdanju bloga: gune?, a Barbarićev ulomak najprije objavljen na forum.hr)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s