fiziognomijsko mišljenje? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

Ne krije li nevini doticaj s … filozofskim mišljenjem naprosto rizik da mladu svijest izloži nasilnom i iznenadnom starenju? Što je od mlade volje za znanjem sačuvano u filozofiji koja izaziva vrtoglavicu svojim koščatim navojnim pokretima? … I što ima značiti da ljudi kojima … [takvo] mišljenje služi kao “svakodnevni posao” izgledaju tako “neupadljivo”? Znači li to da filozofija više ne ostavlja nikakva traga u životu i da je zbiljnost jedna a filozofija beznadno druga stvar?

Iz stila filozofa promatraju nas fiziognomijske tvorbe u kojima je um sakrio aspekte svoje biti. Biti “uman” zapravo znači: ne vjeruj svojim impulsima, ne slušaj svoje tijelo, uči se svladavanju – započinjući pri vlastitoj osjetilnosti. Intelekt i osjetilnost ipak se ne daju razlučiti. Törlessovo [lik iz romana Roberta Musila] preznojavanje nakon dviju stranica Kritike čistog uma sadrži toliko istine koliko čitav kantijanizam. Filozofija je pojmljeno uzajamno djelovanje fysisa logosa, ne ono što se priča. Ubuduće će filozofom moći biti samo fiziognomičar koji ne laže. Fiziognomijsko mišljenje nudi šansu proboja iz carstva rascijepljenih i zbog toga zlih glava. …

Budući da je suverenost glava vazda kriva suverenost, nova se kritika sprema preko glave uvući u čitavo tijelo. Prosvjetiteljstvo se sprema krenuti odozgo prema dolje – obrazovnopolitički kao i psihosomatski. Otkriti živo tijelo kao ćutilo svijeta znači filozofijskome znanju svijeta osigurati realističku osnovu. …

Određene protivnike ne treba uvjeravati…- doista se mora unijeti toliko smisla elitarnosti. … [P]ostoji općenitost “istine” koja je alibi za odsutnost razumijevanja …, lešinski otrov normalnosti u zemlji tvrdih glava i oklopljenih duša. … [G]dje se sposobnost za um ne temelji u senzibilnom samoosvještenju, tamo je riječima neće moći prizvati ni još tako solidna komunikacijskoteorijska argumentacija. …

Filozofska fiziognomika slijedi ideju nekog drugog jezika lišenog govora. Ovaj je tako star kao ljudska komunikacija, dapače, još više, on svoje korijenje rasprostire unatrag do u predljudsko i predracionalno, u sferu animalnog ćućenja i orijentiranja. Ne samo da nam jezik riječi ima nešto za reći, i jezik stvari govori onome tko razumije upotrebljavati svoj senzorij. Svijet je pun oblika, pun mimike, pun lica; odasvud na naša osjetila nadolaze migovi formi, boja, atmosfera. U tom fiziognomičkom polju sva su naša osjetila međusobno tijesno isprepletena a tko je bio u stanju održati neoštećenima svoje perceptivne kompetencije posjeduje djelotvorni protuotrov opustjelosti osjetila kojom plaćamo civilizatorski napredak. Naša kultura koja nas preplavljuje znakovima odgaja nas u području fiziognomičke spoznaje do legasteničara. Ipak, postoji podzemna struja našeg kulturnog života u kojoj se razmnožila duhom prisutna i samorazumljiva sposobnost ulaženja u jezik oblika – dijelom u umjetnostima, dijelom u raspršenim tradicijama poznavanja čovjeka u kojima se pod različitim imenima – moralistika, lučenje duhova, psihologija ili nauka o izrazu – uvježbava onaj drugi pogled na ljude i stvari.

Dok nas proces civilizacije, jezgru kojega tvore znanosti, uči steći distancu naspram ljudi i stvari, tako da ih imamo pred sobom kao “predmete”, fiziognomijski smisao pruža nam ključ za sve ono što odaje blizinu prema okolini. Njegova je tajna intimnost, ne distanciranje; on ne pohranjuje stvarno-sadržajno nego konvivijalno znanje o stvarima. On zna da sve ima obličje da i da nam svako obličje govori višestruko: koža može slušati, uši mogu gledati a oči razlikuju vruće i hladno. Fiziognomijski smisao pazi na napetosti oblika te osluškuje, kao susjed stvari, njihovo ekspresivno šaputanje.

Prosvjetiteljstvo, koje teži postvarivanju i popredmećivanju znanja, svijet fiziognomijskog dovodi do šutnje. Objektivnost se plaća gubitkom blizine. Znanstvenik gubi sposobnost da se prema svijetu odnosi kao susjed; on misli u pojmovima distance, ne prijateljstva; on traži poglede, ne susjedsku susretljivost. Novovjekovna Znanost je u toku stoljeća odijelila od sebe sve ono što se nije podnosilo s apriorijem objektivizirajuće distance i duhovnom vladavinom nad objektom: intuiciju, uživljavanje, esprit de finesse, estetiku, erotiku. No u pravoj filozofiji je odvajkada na djelu neko snažno strujanje od svega toga; u njoj i danas još teče snažna struja konvivijalne duhovnosti i libidinozne blizine svijetu, koja uravnotežuje objektivizirajući nagon za vladanjem nad stvarima.

Od “ljubavi za mudrost” neizbježno dolazi nešto boje na predmete te mudrosti i ublažuje hladnoću čisto predmetnoga znanja. Tek znanost, koja iz sebe izbacuje posljednje ostatke filozofije pod izlikom objektiviranja, presijeca i posljednju nit susjedskog i intimnog smisla, što su je vezali uz stvari. Ona trga veze s onim fiziognomijskim i briše tragove esprit de finesse koji nužno ostaju “subjektivnim” i nekalkulabilnim. Povratak potisnutoga ne može, dakako, izostati a ironija prosvjetiteljstva hoće da takav povratak izgleda kao iracionalizam protiv kojega zakleti prosvjetitelji tek zapravo zvone na uzbunu. U sporu stoljeća između racionalizma i iracionalizma, dvije komplementarne jednostranosti izvode jedna drugu na optuženičku klupu. …

[Postoji jedna] druga, naširoko nevidljiva, dohvaćanju historije ustegnuta dimenzija filozofije povijesti – povijest “ukidanja” filozofije. To je više predanje fiziognomijsko-rječitih gesti nego predanje tekstova. Usprkos tomu, ono je kao tradicija podjednako gusto i pouzdano izatkano kao ono u kojemu su se pisala, pogovarala i uvježbavala velika naučavanja. U toj prije nijemoj tradiciji javlja se stanovit broj utvrđenih gesta koje se ponavljaju kroz tisućljeća s arhetipskom snagom ustrajnosti i sposobnošću preobražaja pramotiva: skeptičko odmahivanje glavom; zlobni smijeh; ramenima sliježući povratak k najbližim stvarima; realističko čuđenje nad bespomoćnošću baš onog najbogatijeg duhom; zadrta ustrajnost na ozbiljnosti života nasuprot lakoumnim girlandama riječi apstrakcije. Ono što filozofijskome mišljenju podaruje veličinu, tu se razotkriva kao izvor slabosti – kao nemogućnost biti malen i kao odsutnost duha onoga što je najbjelodanije.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 9.-10., 12., 145.-146., 509. – 510., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983.)


(dijelom na prvom izdanju bloga: tijelo?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s