Posve inako zanima mene jedno pitanje o kojem ”spas čovječanstva” ovisi više nego o ma kojoj theološkoj kurioznosti: pitanje hranjenja. Može ga se sebi, za priručnu uporabu, ovako formulirati: ”kako se imaš upravo ti hraniti, da bi dospio do svog maximuma snage, do virtu u renaissancnom stilu, do bezmoralinske kreposti?” – Moja su iskustva ovdje toliko huda koliko je to uopće moguće; zaprepašten sam time što sam to pitanje čuo tako kasno, što sam se u tim iskustvima tako kasno ”razboru” naučio. Samo mi savršena ništavost našeg njemačkog obrazovanja – njegov ”idealizam” – unekoliko objasnjuje zašto upravo tu bijah zaostao do svetosti. To ”obrazovanje” koje uči da se od samog početka gube iz vida realnosti, da bi se jurilo za skroz problematičnim, takozvanim ”idealnim” ciljevima, naprimjer klassičnog obrazovanja! …
– Alkoholna pića meni škode; čaša vina ili piva dnevno popuno dostaje da mi od života načini ”dolinu suza”, – moji antipodi žive u Münchenu. Ako to i jesam malko kasno pojmio, doživio sam ja to zapravo još od malih nogu. … Kasnije, oko sredine života, odlučih se dakako sve strože protiv svakog ”spirituoznog” pića: … ne znam koliko bi doista trebalo savjetovati svim duhovnijim prirodama uzdržanje od alkoholika. Vodu može…
– Nikakvih medjuobroka, ni kave: kava čini tmurnim. Čaj je samo jutrom podnosiv. Malo, ali jak; čaj je vrlo škodljiv i cijelog dana oneraspoložuje ako je ma i za jedan stupanj preslab. Tu svatko ima svoju mjeru, često u najužim i najdelikatnijim granicama. …
S pitanjem hrane najsrodnije je pitanje o mjestu i klimi. … Poredite ona mjesta gdje ima i gdje je bilo duhovitih ljudi, gdje su sreći pripadali oštroumlje, raffinment, pakost, gdje genije skoro nužno bijaše kao kod svoje kuće: sva ona imaju izuzetno suh uzduh. Paris, Provence, Jerusalim, Athena – ta imena nešto dokazuju: genije je uvjetovan suhim uzduhom, čistim nebom, – to znači rapidnom mjenom tvari, mogućnošću da se sebi uvijek iznova privedu velike, čak ogromne količine snage. …
Izbor u hranjenju; izbor klime i mjesta; – treće, u čemu se ni po koju cijenu ne smije načiniti promašaj, jest izbor svog načina odmaranja. … U mojem slučaju pripada svo čitanje u moja odmaranja: dakle u ono što me otkida od mene, što mi dopušta da šetam u tuđa znanstva i duše…
U tom svemu – u izboru hrane, mjesta i klime, okrepe – zapovida jedan instinkt sebeodržanja, koji se najnedvojbenije izriče kao instinkt sebeodbrane. Mnogo tog ne vidjeti, ne čuti, ne pustiti k sebi – to je prva mudrost, prvi dokaz za to da se nije slučaj nego jedna neizbježnost. Obticajna riječ za taj instinkt sebeodbrane jest ukus. …
Na ovom se mjestu ne da više zaobići da se da navlastiti odgovor na pitanje kako se biva što se jest. … Uzme li se naime da zadaća, odredjenje, sudbina te zadaće leži značajno iznad jedne prosječne mjere, tad ne bi bilo veće pogibelji nego sama sebe vidjeti s tom zadaćom. Da se biva što se jest predpostavlja to da se ni iz najdaljeg ne sluti što se jest. Iz tog gledišta čak i promašaji životni imaju svoj vlastiti smisao i vrijednost, pokadanji sporedni puti i stranputice, otezanja, “skromnosti”, ozbiljnost potraćeni na zadaće koje leže onostrano od one jedine zadaće. … Medjutim, sve više raste u dubini ona organizirajuća, za vladavinu pozvana “ideja”, – ona započinje zapovidati, ona polagano vodi nazad sa sporednih putova i stranputica, ona priprema pojedine qualitete i valjanosti, koje će se jednom neizostavno pokazati kao sredstvo cjeline, – ona izobrazuje sva služeća mogućstva redom, prije nego bilo što obznani o dominirajućoj zadaći, o ”cilju”, ”svrsi”, ”smislu”. … Umjetništvo mojega instinkta, njegovo više pokrilje se pokazalo u toj mjeri jako da ni u kojem slučaju niti slutio nijesam što u meni raste, – da su sve moje sposobnosti nenadano, zrele, u svojoj zadnjoj savršenosti jednoga dana iskočile. U mom sjećanju manjka to da sam se ikad trudio, – u mom se životu ne da pokazati nikakav trag hrvanja, ja sam suprotak nekoj herojskoj prirodi. Nešto ”htjeti”, za nečim ”težiti”, nekakvu ”svrhu”, neku ”želju” pred očima imati – sve to ja ne poznam iz iskustva. Još u ovom trenu pogledam na moju budućnost – jednu daleku budućnost! – kao na kakvo mirno more: nikakav se prohtjev na njemu ne nabire. Ni najmanje ne želim da nešto bude drugačije nego što jest; ja sam ne želim postati drugačiji. No tako sam ja uvijek živio. Nikakve želje nijesam imao. Netko tko nakon svoje četrdesetčetvrte godine može reći da se nikad oko časti, oko žena, oko novca potrudio nije! – Ne da mi je toga manjkalo…
– Pitat će me se zašto sam zapravo pričao sve ove male i po uobičajenom sudu nehajne stvari; time škodim sebi samome, utoliko više ukoliko sam odredjen zastupati velike zadaće. Odgovor: te male stvari – ishrana, mjesto, klima, okrepa, cijela kazuistika sebičnosti – nepojmljivo su važnije od svega onog što se dosad uzimalo za važno.
ulomak iz Friedrich Nietzsche, Ecce homo, Zagreb 1980., str. 119.-121., preveo: Šime Vranić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Ecce homo (1888.)
nagovor na filosofiju 