posredovanje između visokog i niskog? (ulomak iz Teodor Adorno, Filozofska terminologija)

[O]dvajanje jedne kategorije od druge, ako se izoluju, može dovesti do ideologije, dakle do puke lažnosti i do neistine. … U anglosaksonskim zemljama, uopšte u svim onim zemljama u kojima je prosvjetiteljstvo provođeno, a da ga nisu vezivali feudalni residui, u zemljama u kojima se, društveno govoreći, potpuno probio građanski princip, princip razmjene, čisti bitak od svih za sve, tamo je ta tendencija, zapravo, upravo suprotna tendenciji koja je eksplicirana na primjeru Fichtea. Ako se može govoriti ο ideologiji u zapadnim zemljama, čiji tipičan primjer danas predstavlja Amerika, onda bi se moralo ukazati baš na taj suprotstavljeni momenat, na bivstvujuće, koje je tu jedini pravi izvor spoznaje. Svuda tamo se na mišljenje kakvo je imao ne samo Fichte, već, recimo, i Nietzsche, pa i Hegel, reaguje tako kao da bi se duh ovdje drznuo da nešto pojmi, što on nikako ne može pojmiti; prema ovoj navici mišljenja duh se, da se izrazim paradoksalno, neprestano mora privoditi rezonu. Prema ovoj svijesti izgleda kao da duh unaprijed ističe zahtjeve privilegovanog, da sebe zamišlja boljim od drugih, kao da je pokrenut hibrisom. Čitav niz, i to ne samo beznačajnih, američkih mislilaca … napadali su njemački duh kao imperijalistički upravo kad se radi ο tradiciji njemačkog idealizma, a ostali su slijepi za sve one imperijalističkoj biti upravo suprotne crte, koje bez sumnje, možemo naći baš kod Hegela.

U pozadini toga je da i mišljenje i cijela egzistencija u ovoj kulturnoj svijesti, u biti, treba da se prilagođava; ovaj motiv gornjeg, idealističkog duha koji sam sebe preobražava, motiv da se svijet proizvodi iz sebe, postaje onda puka obijest ili, kako se tamo prijeko to naziva u psihološkom jeziku, postaje izraz jednog inflated ego, naduvenog Ja, što se interpretira, tako reći, kao nedostatak intelektualne prilagodljivosti. Mišljenje, koje taj idealistički momenat tako jednostrano uzdiže, kao što je to slučaj kod Fichtea, stvarno može da dođe u opasnost, da neprestano vitla štapom, pa bio to štap učiteljev, bio to štap fridrihovskog podoficira i da, posredovano svojom visinom, proizvede subjektivitet. Ono takozvano ravno pozitivističko mišljenje se, utoliko, približava ovom subalternitetu, što ono glorifikuje razumljivost svih stvari za sve u smislu konsekventnog principa prilagođavanja. To je banauzija zato što je ovo mišljenje, time što se tom takozvanom gornjem i višem suprotstavlja kao jednom prividu, usmjereno na to da mi treba uvijek da se držimo neposrednog, sigurnog, facts and figures, da se izrazim i njihovim žargonom, i što se pri tom previđa momenat posredovanja. Na ovaj način se rađa jedna vrsta tuposti i bezduhovnosti. Čovjeku se tendenciozno, čim se uopšte usudi da dođe na svjetlost dana neka misao, koja se ne može odmah razriješiti fakticitetom, dakle, realistički, postavlja pitanje gdje je evidencija, na koje fakte se oslanja ovo duhovno držanje.

To se, uopšteno, može nazvati sljepilom prema momentu posredovanja. … [O]vdje ja, najprije, mislim na nešto zaista jednostavno, nešto čega vi svi treba da budete svjesni. Sve pojedinačno zavisi od cjeline i u okviru nje ono poprima svoju mjesnu vrijednost. Model, na kojem ćete sebi ovo najbolje moći razjasniti, jeste društvo u kojem živimo. Njemu se mi odista, ne možemo približiti pomoću onog što se danas naziva mikrosociologija, dakle pukim nepojmovnim opisivanjem pojedinih socijalnih fakata i struktura, jer svi ovi pojedini fakti i sve te strukture svoje značenje dobijaju samo unutar odnosa svih društvenih momenata prema jednom totalitetu; a sam ovaj totalitet, po svojoj biti, nikad ne može postati nešto neposredno dato, nešto faktičko. Dok vam razjašnjavam oba ova ekstrema, vi biste sebi već mogli nešto konkretnije predstaviti šta sam mislio time da su oba tipa mišljenja uzajamno upućena jedno na drugo. Ja sam ex contrario na tome pokušao da vam pokažem kako mišljenje uopšte prestaje da bude mišljenje u onom trenutku kad se jedan momenat izolovano istakne na račun drugog. Onda je to, na jednoj strani, opasnost da se mišljenje preobrazi u dogmatizam, u proizvoljnost, a na drugoj strani, da postane kruti banauizam, što konačno, može da dobije takav oblik da misao uopšte odustane od toga da poima još ono što je naspram nje i što je njezin predmet i da se zadovolji time da to registruje, klasifikuje i svrstava. U pozadini, dakle, zapravo, imamo tip birokratije prenesen na mišljenje ili na filosofiju.

d8a7d8afd8b1d986d988

Theodor Adorno (1903.-1969.)

Ipak bih rekao još nekoliko riječi ο negativnom momentu tog, ako treba da tako kažem raspuštenog idealizma, naime ο momentu onog hibrisa… Moguće je, i ja mislim da je u povijesti filosofije, najšire gledajući, doista tako i bilo, da je materijalista, koji utvrđuje vladajuću zavisnost ljudi od nižeg, koji utvrđuje poniženje ljudi zbog materijalnih uslova i onoga što je s tim povezano, vjerniji onom visokom, koje na izgled poriče, i da mu bolje služi nego oni koji se pozivaju na visoka dobra; jer iza njihove priče ο visokom se veoma lako krije interes za sopstvenim statusom, za sopstvenim elitarnim karakterom. Ako vjerujemo u ono visoko, onda smo, tobože i mi sami visoki, to jest pripadamo eliti. … To što upravo pozivanje na visoko služi svrhama potčinjavanja, što između pozivanja na takozvana visoka dobra i na visoke vrijednosti i represivnih društvenih i duhovnih tendencija vlada takvo temeljito srodstvo po izboru, to zacijelo, ima veze s pojmom ili sa sadržinom samog visokog. Ako se prisjetite onog određenja da je ono što se pojavljuje kao visoko, zapravo, princip ovladavanja prirodom, dakle princip duha, koji vlada nad onim što prema njemu difuzno nadire, onda tu već, zapravo, imamo i afinitet prema svakoj vrsti gospodstva. Jer vladavina nad ljudima i vladavina nad prirodom su tokom cijele povijesti na jedan poguban način tako spletene da je izvanredno teško, ako je to uopšte i moguće, odvojiti jedno od drugog. To vam može pokazati u kojem smislu idealizam ima specifičan odnos prema ideologiji, naime da preobrazi ono što jeste. No i nisko, isto tako, može postati ideologija, tako što ono brani misli da se uzdigne iznad onog što samo jeste i što je priseže na to, da se zadovolji onim kakav je svijet sada.

Suprotstavljeni jedan drugome samo u svojoj apstraktnosti, oba ova filosofska pola se dodiruju, kao većina ekstrema, baš u tome što zbog svoje odvojenosti, zbog svoje apstraktnosti, postaju neistiniti i što postaju lažna svijest… Ovu ideološku strukturu ćemo naći kako u hipostazi duha, kao da on ne bi bio upućen na ono drugo, tako i, obratno, u ograničavanju na date fakte koje, zapravo, odmah zlobno odbija duh i time udaljava svako kritičko osvješćenje, koje samo duh može provesti. Na ovaj način biće vam jasno da su i sami ovi polariteti, ο kojima govorimo, podložni kritici; njima je potrebno posredovanje, a niko nije baš kako treba izolovan od ovih polarnih tipova mišljenja ο kojima raspravljamo. No, do posredovanja između ta međusobno suprostavljena para mišljenja ne dolazi se onim čuvenim zlatnim srednjim putem, za koji je Arnold Schönberg jednom veoma lijepo rekao da je to jedini put koji sasvim sigurno nikad ne vodi u Rim. Ovo posredovanje, ako je uopšte moguće, moguće je samo kroz ekstreme. Ekstremi ovih misaonih tipova su posredovani sami u sebi, onako kako sam ja pokušao da vam pokažem, kako je u materiji nužno pojam i kako je, obratno, u ideji, ili kako ćete vi to nazvati, u idealizmu nužno ono bivstvujuće.

… Ja pokušavam da vam dam jedan pojam strogosti, čija je supstancija da pokaže kako svaki od onih momenata u sebi ukazuje na svoju suprotnost. Slabost kompromisnih rješenja je, zacjelo, u tome što u njima nema takve strogosti i što umjesto toga, posredovanje između međusobno suprotstavljenih momenata traže u nečem, u izvjesnoj mjeri, statičkom između njih na skali lokalizovanog. Ovi načini mišljenja, koji se klatare oko ozbiljnosti protivurječja u samoj stvari, upravo time i sami dospijevaju nekako nevoljno u protivurječnosti, umjesto da tu protivurječnost tematizuju i da je iznesu.

ulomak iz Theodor Adorno, Filosofska terminologija, Sarajevo 1986., str. 224.-231., link, preveo: Slobodan Novakov, izvornik: Theodor Adorno: Philosophische Terminologie, predavanja iz 1962.

(najprije dijelom objavljeno na prvom izdanju bloga: ekstremi?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s