Parmenid i upanišadi: zajednička predaja? (ulomak iz Mislav Ježić, Rgvedske upanišadi)

Etičko-eshatološki postulat u upanišadima kaže da čovjek biva onakvim kakvi su mu čini, i kako se ponaša: dobro ili loše, čisto ili grješno:

Kako čini, kako se ponaša, takvim biva.

A gnoseološko-eshatološki postulat  kaže da čovjek postiže ono ili biva onime što valjano spozna:

Tko (to) tako zna, taj (to) postiže/biva.

Ta si dva postulata ne proturječe. Oni se dopunjavaju.  U nekoliko se brahmanskih i upanišadskih tekstova opisuje put duše nakon smrti… [O]ni koji u naselju (kao domaćini, gṛhasthe) ”stječu svjetove” žrtvama, darivanjem i prijegorom poslije smrti prelaze u … u svijet otaca, pa u Mjesec, a nakon boravka ondje vratit će se … na Zemlju i tu se s vremenom roditi u nekom ljudskom ili životinjskom liku. S druge strane, kaže se da znalci ”koji tako znaju”  (znanje o ”pet oganja”: trima svjetovima, muškarcu i ženi), i koji se u šumi (kao pustinjaci, saṃnyāsini) posvećuju vjeri i istini poslije smrti prelaze … u svijet bogova, … pa u Sunce, … a odatle ih neka duhovna osoba vodi u svijet Brahmana odakle se više ne vraćaju u nova rađanja. Prvi se put, s kojega se preminuli vraća na Zemlju, zove put otaca (pitṛyāna), a drugi, s kojega se više ne vraća, zove se put bogova (devayāna)… [P]ripovijedaju kako preminuli mora znati odgovoriti na pitanja Mjesecu i Suncu da bi, pokazavši znanje, mogao kroz njihove dvari ući u nebeske svjetove, gdje ga u posljednjem svijetu ispituje Brahman, te potom, ako ponovo pokaže (upanišadsko) znanje o nedvojstvu istine, stječe bessmrtnost. Onaj koji nije pokazao takvo znanje vraća se … na Zemlju i prerađa se yathākarma yathāvidyam ”kakvi su mu čini, kakvo mu je znanje” kao crv, leptir, riba, ptica, zvijer ili čovjek.

Dakle, već na putu otaca koji vodi k ponovnu prerađanju sudbina ”što tko biva” određena je i njegovim djelima i njegovim znanjem, prema obama postulatima. A na putu bogova samo vjera i znanje vode do bessmrtnosti iz koje više nema povratka u ponovna rođenja. Dakle, za oslobođenje iz kruga rađanja ne pomažu čini ili djela, oni određuju samo čovjekovu sudbinu unutar svijeta (ili svjetova) prerađanja. K oslobođenju vodi samo znanje, i to (upanišadsko) ontološko znanje o nedvojstvu istine. Time se potvrđuje eshatološki smisao djelovanja u svijetu prerađanja i eshatološki smisao spoznaje za oslobođenje iz svijeta prerađanja i za postizanje bessmrtnosti.

mislav-jec5beic487 (1)

Mislav Ježić (1952.)

Takvo shvaćanje spoznaje, takav eshatološki smisao ontološkoga znanja, znanja o onome što jest, jednome i nedvojstvenome, nemnoštvenome, nasuprot prividu mnoštvenosti i nadijevanju mnogih imena pojavama u svijetu bivanja, rađanja i umiranja, potvrđen nam je i u predsokratovskoj filosofiji u Parmenida. Pritom nas, uz sadržajne podudarnosti, mogu iznenaditi podudarnosti u izrazima npr.

…jedno, neprekidno, kakvo rođenje bo tražit ćeš njemu? (tj. sućemu)
Kako, odakle izraslo? Nit iz nesućeg puštam
kazat ti niti misliti; kažljivo, mišljivo nije
to kako nije…
(Parmenid Fr. 8, 6-8)

Ovo je u iskonu, mileni, bilo upravo suće, jedno, bez drugoga. O tome su neki rekli: “Ovo je u iskonu bilo nesuće, jedno bez drugoga. Iz toga nesuća rodilo se suće.” No kako bi, mileni, tako bilo? – reče – Kako bi se suće rodilo iz nesućega? Nego, ovo je u iskonu, mileni, bilo upravo suće, jedno, bez drugoga.
(Ćhāndogya-upanišad VI 2,1-2)

Te podudarnosti u izrazu upozoravaju da se tu možda ne srećemo samo sa sukladnim nazorima, nego i s tragovima zajedničkoga nasljeđa indoeuropske jezične zajednice. Naime, izrazi koje nalazimo npr. u pouci Uddālake Āruṇia u ChU VI, kojoj je naveden početak, i to izrazi za ključne pojmove u analognim odnosima: za biće nasuprot bivanju i rađanju, za nadijevanje imena nasuprot istini i za znalca istine: sat, bhū-, jan-, nāmadheya- i vidvāms-, podudarni su s grčkima u Parmenida: ἐόν, φυ-, γέν-, ὄνομα θη-, ειδώς i svode se na indoeuropske formule: *h1s(e/o)nt-, *bh(e)uh2-, *g’enh1-, *h3n(e)mṇ- dheh2– i *w(e)idwōs . Za sada znanost nema drugog načina tumačenja takvih podudarnosti u izrazu i sadržaju riječi osim zajedničkim jezičnim nasljeđem, a podudarnosti u sustavu nazivlja još ktomu i zajedničkim duhovnim nasljeđem. Da nema podudarnosti u jezičnome izrazu, usporednice bi se mogle tumačiti kulturnim utjecajima, ili možda naprosto jednakom ustrojbom ljudske umnosti u različitim kulturama. Ako se pak radi o zajedničkom duhovnom nasljeđu, onda nas te podudarnosti u nazivlju do kojih dolazimo proučavanjem upanišadi upućuju na pretpostavku da je filosofija u nekome obliku starija koju tisuću godina nego smo mislili jer one po svoj prilici potječu još iz 4. ili najkasnije 3. tisućljeća pr. Khr.!  (…)

Prvo poglavlje [Kaušītaki-upanišad] počinje … kao dijalog između kralja Ćitre Gārgyāyaṇia i mladoga Śvetaketua a zatim i otca njegova, učitelja Uddālake Āruṇia, ali se nastavlja kao pouka Gārgyāyaṇieva sugovornicima o putu preminulih iza smrti. To je svojevrsna ”knjiga mrtvih”.

Po izlaganju Gārgyāyaṇievu, svaki preminuli prvo dospijeva do Mjeseca kao vratiju nebeskog svijeta, ali tu se onda dijele oni koje Mjesec propušta dalje na ”put k božanstvu ili nebesnicima” (devayāna) jer su mu znali odgovoriti na pitanje i oni koji to nisu znali pa se vraćaju u sublunarnu sferu, ili – kako se to zove u drugim upanišadima – na ”put otaca (ili predaka)” (pitṛyāna) koji su i nadalje podložni rađanju i umiranju. Ta je predodžba zanimljiva i po  tome što je i u Helena sublunarna sfera područje rađanja i propadanja i ostaje takvom još i u aristotelovskoj tradiciji koja se nastavlja u arapskoj i srednjovjekovnoj filosofiji.

U jednoj tomu usporednoj verziji … kao sljedeći se postavljač pitanja, onomu tko je prošao Mjesec, javlja Sunce… Priča o dolasku do nebeskih vrata gdje treba božanstvo koje posjeduje ključe lijepim riječima nagovoriti da ih otvori sačuvao nam je u helenskoj predaji u proemiju svojemu spjevu Parmenid (B1). Ta su vrata u njega vrata putova noći i dana (Ἔνθα πύλαι Νυκτός τε καὶ Ἤµατός εἰσι κελεύθων) kojima se na suprotnu stranu prolazi do znanja Jednoga, sućega (τὸ ἓν, τὸ ἐόν). Poslije će u Parmenidovu ontološkom izlaganju prva opreka koja iz spoznaje Jednoga i vječnoga vodi u mnijenje o svijetu prolaznosti i dvojstava biti upravo opreka dana i noći (B8, 53-54; B9).

U Kaušītaki-upanišadi [onaj] preminuli … [koji] se oslobađa naslijeđa svojih dobrih i loših čina i svih ”dvojstava” – među kojima se prvo spominje upravo opreka dana i noći – koje znalac, prelazeći u područje jedinstva, promatra s visine ”kao kada bi goneći bojna kola promatrao dolje dva točka kola” – kao što u Parmenida osovina kola pišti kao svirala stegnuta dvama okruglim točcima, dok bi djevojke Heliade hitale goniti (kola) (B1, 6-9).

Onoga znalca brahmana koji prijeđe duhom vodu dočekuju nebeske djevojke, poput Heliada koje prate Parmenidova čovjeka znalca.

Pritom nije neznatno da se u tekstovima koje uspoređujemo točci zovu cakre a u grčkome κύκλοι – što se svodi na praindoeuropski oblik riječi *kwekwlo-(s), dok se znalac zove vidvāms-, a grčki ειδώς što opet ima indoeuropski zajednički nazivnik *w(e)id-wōs, itd. Ako takvih jezičnih podudarnosti, uz bitne sadržajne podudarnosti, ima dovoljno, onda nemamo pred očima samo dva teksta koja svjedoče o sličnosti mišljenja u dvije kulture, pa čak ni dva teksta u kojih sličnost počiva na utjecaju jedne kulture na drugu, nego – barem dijelom – imamo pred sobom dva teksta koji nose tragove jedne zajedničke predaje mnogo starije od jednoga i od drugog. (…)

Na osnovi Parmenidova spjeva, koliko nam se sačuvao, vjerojatno ne bismo pretpostavili da je znanje koje on izlaže u prvome, ontološkom dijelu spisa, znanje koje je potrebno u trenutku smrti za oslobođenje duše od prolaznosti i smrtnosti. Kaušītaki-upanišad čini se da čuva tu jasnu svijest o takvu, vjerojatno prvobitnome, značenju zajedničke predaje. … [D]rugi usporedni upanišadski tekstovi … još izričitije razlikuju put k božanstvu devayānu ili bogovima i put k mrtvim otcima (pretcima) pitṛyānu. Možda ćemo, nakon spomenutih usporednica u upanišadima i u helenskoj filosofskoj baštini, u novom svjetlu vidjeti činjenicu da i Parmenid – makar s inovativnim pomacima u značenju – razlikuje upravo ὁδὸν πολύφηµον δαίµονος  ”glasoviti put (do?) božanstva” od τῆς ἣν δὴ βροτοὶ εἰδότες οὐδέν πλάζονται ”onoga (puta) na koji su otjerani (odbijeni) smrtnici (ne)znalci ničesa”.

ulomak iz Mislav Ježić, Rg-vedske upanišadi, Zagreb 1999., str. 80.-82., 256.-258.

(najprije objavljeno na prvome izdanju bloga: Istok?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s