analitička filosofija?

U idealiziranom krajnjem slučaju, dovršena znanost predstavlja istinit opis stvarnosti: nema neke druge Istine ni neke druge Stvarnosti. (Patricia Churchland)


Osjećamo da, čak i kad bi se odgovorilo na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće ne bi bili niti dotaknuti. (Ludwig Wittgenstein)


U velikom se dijelu filosofije na engleskom jezičnom području u 20. stoljeću pretpostavljalo da se do bitnih rezultata u etici, politici i estetici ne može doći racionalnom argumentacijom. Te su se discipline shvaćale kao stvar stava i uvjerenja.

Često se mislilo da bi filosofija jednostavno trebala analizirati pojmove. … Izraz ”analitička filosofija” … označava pokušaj da se filosofskim problemima pristupa korak po korak, raščlanjujući probleme na podatne dijelove umjesto da se pokušava izgraditi velike sveobuhvatne sustave iz kojih bi se tada izvodilo rješenja za te probleme. … [G]otovo da se osjeća netrpeljivost prema suprotstavljanju zdravom razumu. Ona se u velikoj mjeri oslanja na tehnike formalne logike, ali još spremnije priznaje svoj dug empirijskim znanostima, npr. fizici i kognitivnoj znanosti. Time je omekšala granice između filosofije i znanosti… Filosofija je postala mnogo više tehnička. (A. R. Lacey)


Osnovni su poticaji analitičke filosofije sumnjičavost spram svakog pojmovnog pretjerivanja, trezvenost i osnovno uvjerenje da filosofiranje znači analiziranje (problematične) upotrebe jezika sa svim njenim ponorima. … Filosofija se treba pobrinuti za ”postajanje rečenica jasnima”. Wittgensteinovim riječima:

4.11 Ukupnost istinitih rečenica cijela je prirodna znanost (ili ukupnost prirodnih znanosti).

4.112 Svrha filosofije logičko je objašnjavanje misli. Filosofija nije nauk nego djelatnost. Filosofsko djelo u bitnome se sastoji od razjašnjenja. Filosofija treba činiti jasnima i oštro razgraničavati misli koje su inače tako reći tamne i zamućene.

Analitička filosofija ima nešto poput čvrste jezgre metodoloških uvjerenja: prvo, ne samo prirodoznanstvene nego i filosofske teorije moraju biti bez unutarnjih proturječja; drugo, svaki njihov pojam mora biti ekspliciran ili ga bar mora biti moguće jasno eksplicirati; treće, argumentativni koraci moraju biti jasni, konsistentni i razumljivi; te, četvrto, hipoteze koje se izlažu moraju biti provjerljive. Ona je, vjerna svojem pojmu, analitički-argumentativna; te tako održava blagotvoran odmak od svih pseudo-dubokoumnih diskursa u kojima ”jezik tulumari”. (Jochen Hörisch)


Postoji vrsta filosofije koja i dalje cvjeta i koja će nedvojbeno nastaviti cvjetati sve dok ljudi i dalje budu razmišljali o svojoj naravi i položaju. Mislim na onu vrstu više-manje sustavne refleksije o čovjekovu položaju koja se može naći u djelu recimo HeideggeraSartrea i Nietzschea i koja je zapravo najvećim dijelom prevladala njihovim djelom – na onu vrstu refleksije koja ponekad može dovesti do nove perspektive na ljudski život i iskustvo. Analitički filosof, s druge strane – barem onako kako ga ja shvaćam – ne obećava takvu novu i razotkrivajuću viziju. Njegov je cilj nešto sasvim drukčije.

Što je onda njegov cilj? Čime se on bavi? Pa dobro, sigurno idejama ili pojmovima. Tako naziv što ga je sam sebi dao, ”analitički filosof”, kao omiljeni opis njegove omiljene aktivnosti sugerira ”konceptualnu analizu”. Analiza se, pretpostavljam, može shvatiti kao neka vrsta razbijanja ili rastavljanja nečega. Tako imamo sliku neke vrste intelektualnog rastavljanja ideja ili pojmova na njihove dijelove; otkrivanja od kojih se elemenata neki pojam ili ideja sastoji i kako se ti elementi međusobno odnose.

Profesor Ryle, primjerice, običavao je govoriti o konceptualnoj geografiji ili konceptualnom crtanju mapa ili ubilježavanju u karte. Ta slika ima svojih dobrih strana. Mapa ili karta daje nam prikaz nekog područja, prikaz koji je u određenoj mjeri apstraktan i takav kakva obično ne dobivamo uobičajenim zamjećivanjem. Mape se mogu razlikovati po razmjeru, pokazivati više ili manje detalja, odražavati različite pojedinačne interese. Mogu nam pomoći da se snađemo. Uz točnu kartu manje je vjerojatno da ćemo doživjeti brodolom, a intelektualni ili konceptualni brodolom sigurno je moguć. (Peter Strawson)


Analiza, ta metodička revolucija u filosofiji koja dominira anglo-američkim svijetom danas, … ne primjenjuje se na objektivne činjenice znanosti, nego radije na rečenice znanosti, tj. ne na stvari nego na jezik kojim se govori o tim stvarima… Razlika između smislenih i besmislenih rečenica je karakteristična tema…

[Ipak] rečenice znanstvenih uzročnih objašnjenja, zapravo sve rečenice kao nositeljice smisla, moraju najprije biti razumljene kao izrazi ljudskih intencija, prije nego je moguće prijeći na njihovu dedukciju iz općih zakona i tako objašnjavati njima opisane činjenice. (Karl-Otto Apel)


Analitička filosofija čini imunim na iracionalizme svake vrste. Doista? Već u Wittgensteinovu ranom spisu pada u oči koliko je ”logički” argumentacijski postupak sličan misticizmu. ”O čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti.” Tako glasi slavna završna rečenica Tractatusa. Šutnja je temeljni postupak misticizma, koji je inače vrlo rječit i širi mogućnost govora. Prema njoj Wittgenstein razvija naizgled opušten odnos:

Svakako da postoji neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je mistično. (6.522)

Rečenica da se ono mistično pokazuje kao očito, ali da se ne može jezično analizirati jer je ”neizrecivo”, upućuje na rijetko spominjanu jednostavnu dilemu analitičke filosofije: ona u velikoj mjeri ograničava mogućnosti filosofski odgovornog govorenja.

Analitička filosofija nastupa kao diskursivna policija: ne smije se misliti i govoriti poput ParmenidaNikole KusanskogHegelaHeideggera, Benjamina ili Adorna. Zato je analitička filosofija neodoljivo privlačna onima koji ne razumiju Hegelova, Heideggerova ili   Benjaminova djela te su unaprijed čvrsto uvjereni u to da razlog za to može biti samo u tim tekstovima. Nepobitan uspjeh analitičke filosofije mogao bi biti povezan i s njezinim oporim šarmom, njezinom bliskošću common senseu i odlučnošću kojom raščišćava teren. Razlog uspjeha tog ”filosofskog terorizma” Adorno je slutio u ”porivu za sigurnošću: ljudi žele imati nešto apsolutno sigurno” pa se onda pouzdaju u logičke trivijalnosti koje teško da bi netko htio osporavati. … Nuspojave takvog raščišćavanja su goleme. Filosofija postaje skromna, vrlo skromna: ona osiromašuje. Ne samo da sve više svojih drevnih kompetencija prepušta stručnim disciplinama poput matematike, lingvistike, informatike ili neurofiziologije, nego također i neosporivo važne teme prepušta pukom mnijenju. Jer sredstvima analize jezika može se u najboljem slučaju pokazati da je jezik neodgovorno pijan i da tulumari. Ali i samo zanijemljivanje je pseudo-dubokoumno. Nije li racionalnije stupiti u neki jezični odnos sprema onome što se pokazuje kao neizrecivo nego se dopustiti od njega izopćiti? (Jochen Hörisch)

Literatura:

  1. Patricia Churchland, Neurophilosophy, 1989., str. 249.
  2. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo 1987., preveo: Gajo Petrović, izvornik: Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus 6.52 (1921.)
  3. A. R. Lacey, Rječnik filozofije, Zagreb 2006., str. 82.-84., preveo: Goran Vujasinović, izvornik: A. R. Lacey, Dictionary of Philosophy (1976., 1996.3)
  4. Jochen Hörisch, Teorijska apoteka, Zagreb 2007., str. 31.-37., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Jochen Hörisch, Theorie-Apotheke (2005.)
  5. Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 2., preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and metaphysics (1992.)
  6. Karl-Otto Apel, Analytic Philosophy of Language and the Geistwissenschaften, 1967., str. 2, preveo s engleskog: ja
  7. Jochen Hörisch, Teorijska apoteka, Zagreb 2007., str. 31.-37., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Jochen Hörisch, Theorie-Apotheke (2005.)

usporedi i: kontinentalna filosofija?

Oglasi

Jedna misao o “analitička filosofija?

  1. Tzv. analitička filosofija je potrebna koliko i kontinentalna. Ako se izvadi jedan dio od iskustva bivanja čovjekom i onoga što nas čini ljudima, odlazi se u ekstreme, nešto fali, a nerijetko bilo kakvo pretjerano naglašavanje jednog aspekta nečega nužno oslabljuje drugi, ne manje važan, aspekt tog nečega (u ovom slučaju, čovjeka).

    Prosječnom čovjeku je nesumnjivo potrebno “čvrsto tlo pod nogama”. Zato mi je Adornova “dijagnoza” nekako bliska i sam sam razmišljao vrlo blizu njoj prije nego li sam znao za to što je Adorno rekao. Stvar se nekako sama od sebe nameće kada se čovjek bavi filosofijom.

    Da citiram ovdje navod iz Hörischove čitke, koncizne, a tako inteligentne i lucidne knjige (radi lakšeg snalaženja):

    “Nepobitan uspjeh analitičke filosofije mogao bi biti povezan i s njezinim oporim šarmom, njezinom bliskošću common senseu i odlučnošću kojom raščišćava teren. Razlog uspjeha tog ”filosofskog terorizma” Adorno je slutio u ”porivu za sigurnošću: ljudi žele imati nešto apsolutno sigurno” pa se onda pouzdaju u logičke trivijalnosti koje teško da bi netko htio osporavati. Analitička filosofija rasterećuje priproste umove od zahtjeva da moraju prihvatiti sve tamno i presloženo – od tada sve to slovi kao neodrživo mumljanje onih koji nisu u stanju jasno izraziti svoje misli. Nuspojave takvog raščišćavanja su goleme. Filosofija postaje skromna, vrlo skromna: ona osiromašuje.”

    E sada, osiromašuje li ona ili ne, ovisi koliko ćemo ili nećemo zapostaviti one druge aspekte o kojima sam generalno govorio. Vjerujem da je jedna od fundamentalnih stvari kod ljudi upravo ta “potreba za nečim apsolutnim”, za pojednostavljivanjem stvari u svijetu koji je sam po sebi kaotičan, itd. Mi smo ti koji mu dajemo značenje. Što ne znači da stvari nemaju neki svoj unutarnji poredak, nezavisno od nas. Naše “značenje”, naši “univerzumi značenja” zapravo su svojevrsni sustavi koji predstavljaju dijalog između nas i svijeta oko nas. Od zore ljudskog roda, od magije preko religije do danas znanosti. Napredak nesumnjivo postoji. Ali u suštini čovjek ne može ništa shvatiti bez određene kritičke distance prema vlastitoj “službenoj” poziciji.

    Što se tiče “logičkih trivijalnosti” one ovise opet da tako kažem, od sustava do sustava. Nesumnjivo je da postoje neke logičke zakonitosti koje su nevezane uz ljude, ali ljudi im daju formu koja je njima najpraktičnija. Ono što je najvažnije u cijelog priči danas je – biti intelektualno pošten, što manje tašt i arogantan, što više upoznat s različitim gledištima, što više (samo)kritičan i ljubiti Istinu prije sveg drugog, da se pomalo pjesnički izrazim, jer bez obzira na bujanje filosofije u knjižarama i kioscima, ni ovo doba nije svjetlo za filosofiju, kao što vjerojatno nikada nijedno nije bilo niti će ikada ijedno biti. No to je samo pretpostavka, ja to ne mogu znati… 🙂

    Evo tek toliko, neke usputne misli, bio sam u prolazu pa rekoh, zašto ne. 🙂
    Neka mi nitko ne zamjeri ukoliko se zalomio koji “tipfeler”, pet minuta je do 4 ujutro, sada ću još malo nešto čitati pa na spavanac. Lijep pozdrav Davore.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s