filosofija kao terapija? (ulomak iz Peter F. Strawson, Analiza i metafizika)

Slika koja je neko vrijeme bila uobičajena, iako i dalje može izgledati iznenađujuća, jest slika analitičkog filosofa kao neke vrste terapeuta koji nastoji izliječiti određene karakteristične vrste intelektualnog poremećaja. On ne nudi nikakav nauk, nikakvu teoriju; on je naprotiv usmjeren na tehniku. Kada pokušavamo razmišljati na filosofskoj razini, tada, prema tom shvaćanju, lako možemo zapasti u određene opsesivne pomutnje i konfuzije; možemo se zateći kako nas razum navodi na zaključke koje ne možemo ni prihvatiti ni izbjeći; kako postavljamo pitanja za koja izgleda da nema odgovora ili ima samo apsurdnih odgovora; kako postajemo nesposobni uvidjeti kako je moguće da vrijedi ono za što veoma dobro znamo da vrijedi i tako dalje. Uloga je analitičkog filosofa u tom slučaju da nas vrati na pravi put ili da nam pomogne da se vratimo na pravi put; da nas oslobodi opsesivnih konfuzija, lažnih modela koji dominiraju našim mišljenjem i da nam omogući da jasno vidimo što je ispred nas. Wittgenstein tako kaže:

Filosofovo tretiranje pitanja jest poput tretiranja bolesti.

Trebamo ga posjećivati, izgleda, onako kao što neurotik posjećuje psihoanalitičara.

Ta koncepcija, ta slika filosofa kao terapeuta može izgledati veoma neplauzibilnom, možda čak i šokantnom; barem pretjeranom i jednostranom. Mislim da ona zapravo i jest pretjerana i jednostrana. No sigurno je vrijedi dalje razmatrati jer i ona ima dobrih strana.  Ona potiče pitanja na koja su njezini pristaše dali odgovore. Ta pitanja glase: kako se ti karakteristični poremećaji pojavljuju? Koje oblike poprimaju? I kako se liječe ili ispravljaju? Općenito: kako zapadamo u tipične filosofske slijepe ulice? I kako iz njih izlazimo?

strawson

Peter Strawson (1919.-2006.)

Odgovor koji se nudi jest sljedeći: ti se poremećaji nikada ne pojavljuju kada su naši pojmovi, naše ideje na djelu, nego samo kada besposličare. Naravno, kada riječi koje izražavaju naše ideje rabimo kako bi obavile posao koji im priliči, tada možemo zapasti u druge vrste pomutnji, naići na druge vrste problema; no tada ne zapadamo u filosofske pomutnje niti nailazimo na filosofske probleme. U te pomutnje zapadamo i na te probleme nailazimo samo kada dopustimo da pojmovi ili riječi postanu odvojeni od njihove zbiljske upotrebe, od praktičnih ili teoretskih predmea koji im daje njihovo značenje; kada im dopustimo da lebde ili besposleno jure našim duhom. Kada se to dogodi, tada sve vrste površnih gramatičkih paralela, duboko zakopanih figura ili metafora ili pak neprikladnih modela ili slika mogu preuzeti kontrolu nad našim mišljenjem i dovesti nas do paradoksa, besmislenosti, mita ili beznadne konfuzije. Ti su iskrivljavajući utjecaji, iako uvijek latentni, neutralizirani sve dok se naše riječi i pojmovi koriste u onim različitim teoretskim ili praktičnim sferama koje su njihovo pravo područje djelovanja. No kada riječi, pojmovi, nisu na djelu, nego su pušteni na slobodu u duhu i jeziku, tada smo mi (i oni) u milosti tih istih iskrivljavajućih utjecaja.

To je dakle dijagnoza; a kad je dana dijagnoza priroda liječenja je jasna. Valja pokrenuti neobuzdan ali besposlen intelektualni stroj. Vlast opsesivnih, iluzornih modela mora se slomiti tako da se snažno i  djelotvorno podsjetimo na zbilju, to jest na zbiljsku upotrebu dotičnih riječi i pojmova. To je smisao Wittgensteinovog slogana ”Ne traži značenje, traži upotrebu”. To je razlog zbog kojeg kaže:

Posao filosofa sastoji se u prikupljanju podsjetnika za neku konkretnu svrhu.

Te:

Ono  što mi činimo jest svođenje riječi s njihove metafizičke na njihovu svakodnevnu upotrebu. …

Mi ne trebamo konstruirati neki sustav, nego ”prikupiti podsjetnike” za neku konkretnu svrhu, a ta se svrha sastoji u tome da se oslobodimo konfuzija i nedoumica u koje zapadamo kad su naši pojmovi u našem duhu besposleni; kada pretpostavljamo da veoma ozbiljno i veoma duboko razmišljamo, no kad su zapravo naši pojmovi – slobodni od stege svoje konkretne upotrebe – slobodni i za to da od nas naprave budale, da nas zavedu svim mogućim vrstama analogija i slika – analogija i slika koje se u nekom smislu već nalaze u jeziku, no tamo ne štete jer su neutralizirane riječima koje se nalaze u djelovanju, djelovanju koje im daje sve značenje što ga imaju. Tako, prema tom poimanju, filosof ne objašnjava ništa osim možda izvor naših konfuzija, način na koji se pojavljuju. Inače se – upućivanjem na zbiljske ili zamišljene primjere – samo trebamo podsjetiti na ono što smo sve vrijeme znali, to jest na način na koji se riječi konkretno i u običnom smislu upotrebljavaju. Tada se filosofski problem rješava na jedini način na koji se može riješiti – tako da nestane. Wittgenstein pita:

Odakle naše istraživanje dobiva svoju važnost budući da izgleda da ono samo razara sve zanimljivo, a to znači sve veliko i važno?

I odgovara:

Ono što mi razaramo nisu ništa drugo nego kule od karata. …

Ono što je potrebno, prema tome, nije opća objašnjavajuća teorija, nego ljekovita disciplina koja će nas podsjetiti na činjenice upotrebe … i možda dijagnosticirati izvore filosofskih iluzija kojima smo podvrgnuti kada nas naš duh odvlači od tih činjenica. … Jer poruka glasi: ne traži ništa temeljno. Promatraj pojmove koji te zbunjuju u konkretnoj upotrebi u različitim ljudskim preokupacijama (”oblicima života”, kako kaže Wittgenstein) i koji im daju sve značenje što ga imaju. Zadobi jasno shvaćanje toga– što doduše nije lako – i bit ćeš slobodan. Ne pokušavaj izgraditi neku općenitu teoriju.  To je poruka.

No netko bi mogao kazati: nije li taj nauk, na pomalo paradoksalan način, i sam jedan nauk o onome što je s filosofskog stajališta osnovno, naime o ”oblicima života”? Uistinu, sam Wittgenstein kaže:

Ono što treba prihvatiti – ono dano – moglo bi se reći – jesu oblici života.

A sada smo u iskušenju da pitamo: znači li to da o vezama između oblika života nije moguće uopće ništa kazati? Teško bi bilo dati neki dobar razlog za to. Stoga stavimo tu vrstu skepse na stranu.

ulomak iz Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 3.-4.,8.,13, 26. preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and metaphysics (1992.)

(izvorno objavljeno na prvom izdanju: terapija?)

Oglasi

Jedna misao o “filosofija kao terapija? (ulomak iz Peter F. Strawson, Analiza i metafizika)

  1. Poremećaj kao nedoticanje istine ili poremećaj kao ubjeđenje, zaglavljenje, ograničenje pa i neuroza jer se ne može izaći iz mračnog lavirinta, igubili smo nit Arijadninu ili smo je, ludo mašući mačem iz druge ruke, presjekli. Magla, ali i slabost da se živi po Božanskim Zakonima, Sudbinski Slobodno i bez kompromisa u tom području jeste problem. Psihe/Duša – analitičar, ne samo riječ, misao, metafora, već i gest, glas, toplina govora, prisustvo, dobra namjera. Ozbiljnost – ne vještačka intelekta ni osmijeh lažan. Đerđ Lukač kaže Duša je vazdušasta i gađamo se oblicima u svrhu oslobođenja tj. poništenja, i problem će nestati. Ili osvjetljenjem. Teorija nema opštih ni sistema već gledanje u Suštinu. I viđenje. To je grčka Theoria. Ne očima – Bićem Cijelim, jer dio Cjelinu ne zna. Stvari se dešavaju metafizički dok mi tu djelamo iskustveno, matematski (algebarski, geometrijski) i muzički, ljubavno (al’ platonski) i drugo. Pozdrav.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s