Europa: živjeti s drugim? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe)

Doista je golema zadaća koja je u svakom trenutku postavljena svakom čovjeku. Valja mu njegovu pristranost, njegovu  ispunjenost željama, nagonima, nadama, interesima, toliko držati pod kontrolom da onaj drugi ne postane ili ne ostane nevidljivim. Da se drugome može dati za pravo, da se nasuprot sebi i svojim interesima može biti u krivu, to nije lako uvidjeti. … Moramo naučiti poštovati drugoga i drugo. U to pripada i to da moramo naučiti kako možemo biti u krivu. Moramo naučiti gubiti u igri – to počinje pri starosti od dviju godina ili možda još prije. Tko to nije rano naučio, nikada neće sasvim svladati veće zadaće potonjeg života.

Implikacije toga su teorijski i praktično dalekosežne. To želim … pokazati na jednom primjeru koji ujedno opisuje  jednu od naših bitnih zadaća.

Živjeti s drugim, živjeti kao drugi drugoga, ta čovjekova temeljna zadaća važi kako u najmanjem tako i u najvećem mjerilu. Kako kao jedan učimo živjeti s drugim kad odrastamo i stupamo u život, tako to očito vrijedi i za velike ljudske zajednice, za narode i za države. Tu je možda posebna prednost Europe u tome što je ona više od drugih zemalja mogla i morala naučiti živjeti s drugima, makar ti drugi bili i drukčiji.

Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.)

Najprije se pritom radi o mnogojezičnosti Europe. Tu se drugi u svojoj drugosti sasvim približio. To susjedstvo drugoga ujedno je, usprkos svoj drugosti s nama, posredovano. Ono drugo susjeda nije samo drugost koju valja plaho izbjegavati. To je i drugost koja poziva te koja pridonosi vlastitom susretu sa sobom samim. Svi smo mi drugi, i svi smo mi sami. Čini se da je to primjena koja je primjerena našem položaju. Imamo mnogo vremena za učenje, ne samo zahvaljujući veličanstvenom ovladavanju stvarima koje nam  je omogućilo istraživanje prirode i koje kao svjetska civilizacija ne niječe svoje europske iskone. Riječ je i o životu jednih s drugima različitih religija i kultura i jezika, religija i konfesija, koji nas nosi. Svi mi, kako kao ljudi tako i kao narodi i države, beskrajno često kršimo zakone takvog suživota, no ipak se u samom životu uz dobru volju partnera uvijek iznova gradi nešto zajedničko. Čini mi se da je to uglavnom posvuda jednaka zadaća. I ovdje mi se čini da je mnogojezičnost Europe, to susjedstvo drugoga na uskom prostoru te ravnopravnost drugoga na užem prostoru, prava škola. Pritom se ne radi samo o jedinstvu Europe u smislu, recimo, saveza političke moći. Mislim da će to biti budućnost cijelog čovječanstva za koju svi mi trebamo jedni s drugima naučiti ono što je za nas naša europska zadaća.

Zato uopće ne vjerujem u priželjkivani cilj jednoga jedinstvenog jezika, bilo za Europu bilo za čovječanstvo. To je možda praktično i u posebnim se područjima već danas prakticira, recimo u jeziku u prometu. Ali jezik je primarno ono što govori neka prirodna jezična zajednica, i samo će prirodne jezične zajednice biti u stanju jedne s drugima izgraditi ono što ih sjedinjuje i što prepoznaju u drugome. Ako se u budućnosti na ljubavnu izjavu bude odgovaralo samo još tako da partner kaže OKAY, onda to očito nije isto kao zajedništvo koje postaje moguće kada se netko pokušava stidljivo mucajući ili u lošoj ljubavnoj pjesmi izraziti kao zaljubljen dječak ili zaljubljena djevojka. To važi i na velikom planu, a ima već i svoje neposredno  značenje čak i za teoriju znanosti. Onaj tko u jeziku ne vidi ništa osim upotrebnog sistema, taj može očekivati ispravno sporazumijevanje od jedinstvene znanosti, od “unity of science”, kako se to formuliralo u Bečkome krugu, ili i od jedinstvenog jezika, i to možda i s pravom u pogledu istraživanja prirode i ovladavanja njome. U pogledu mnoštva … koje se u kulturnim jezicima i u jezičnim kulturama svih naroda javlja iz njihovih vlastitih tradicija i blaga, to je upravo … ponovno prepoznavanje nas samih, ponovni susret s drugime, u jeziku, umjetnosti, religiji, pravu i povijesti, što nas može dovesti do istinskih zajedništava. … Oni su osobito bliski životu kultura, njihovoj povijesnoj postalosti i njihovoj drugosti koja ne zahtijeva samo spoznaju, nego i priznanje; bliže su mu nego veličanstveno jasna konstrukcija koja nosi istraživački proces u  prirodnim znanostima. … Prirodan  jezik, prirodno govoren jezik, uvijek je ujedno i izvor predrasuda koje se moraju dopustiti ispraviti od iskustva. Ali on nije jedino to. On je s druge strane i ponuda da sebe prepoznamo i da za nas postane prepoznatljivim svo jezično zapisano znanje koje se sastoji u pjesništvu,  filosofiji, povjesništvu, religiji, pravu i običajima, u svemu što tvori kulturu. Zadaćom znanstvene  samodiscipline uvijek će ostati to da se ne dopusti nekritičko prepuštanje uvriježenim mnijenjima i predrasudama. Ali ondje gdje se ne radi o tome da se nauči nečim ovladavati, upravo ćemo drugost drugoga u njegovu bitku drugim uvijek iznova doživljavati na svojim vlastitim predrasudama. To je krajnje i najviše čemu možemo težiti i što možemo postići – sudjelovati u drugome, imati udjela u njemu.

Tako ne može biti presmiono kao posljednju političku konsekvenciju naših razmišljanja spomenuti to da ćemo možda preživjeti kao čovječanstvo ako nam uspije naučiti da ne smijemo jednostavno iskorištavati sredstva svoje moći i mogućnosti djelovanja, nego se zaustaviti pred drugim kao drugim, pred prirodom kao i pred izraslim kulturama naroda i država, te da nam tako drugo i druge valja doživljavati kao druge nas samih, kako bismo imali udjela jedni u drugima.

ulomak iz  Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe, Zagreb 1997., str. 23.-26., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Hans-Geog Gadamer, Das Erbe Europas, 1989

---

Knjigu se može kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Matica hrvatska