Platonova erotika?

Govor o Erosu čuh jednom od Diotime, žene iz Mantineje*, koja bijaše u tome mudra i u mnogočemu drugom, i koja je mene i ljubavnim stvarima poučila… [*Mantikes Diotimas: srodnost pridjeva s mantike, ”mantički”, ”proročki” bjelodana je, op. prev.] (Platon)


Simpozij je posvećen nauku o Erosu, on čini Platonovu ”erotologiju”, a zapravo predstavlja samu ”metodologiju” filosofskog života. Jer Eros kao jedan demon, posrednik je između bogova i ljudi, bogatstva i bijede, istine i privida, ljepote i ružnoće, jedinstva i mnoštva. On je biće koje bivajući po sredini između dviju krajnosti tek sačinjava njihovu potpunost i omogućava bivstvenu cjelinu. Posredujući između neznanja i mudrosti, on je ona snaga koja uopće omogućuje rađanje filosofije, jer bogovi ne teže za mudrošću, ne filosofiraju, već jesu mudri, a filosofira još manje onaj tko je nerazuman, jer je taj u svome nerazumijevanju posve sam sebi dovoljan. Samo je Eros ljubeći mudrost i težeći za njom nužno filosofičan, i on filosofirajući biva između mudraca i neznalice. Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda, te napokon začinjeti i rađati u njima, za volju besmrtnosti.

Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od svećenice iz Mantineje. Vrhunac ovog misterijskog posvećenja – ta telea ka epoptika – kojemu je sve ranije izneseno samo priprema, sastoji se u uvidu u četiri stupnja erotičkog uspinjanja prema otajstvenoj svrsi… Na najnižem i za naš život najranijem stadiju to je ljubav prema lijepim tijelima, više od tijela vrijede lijepe duše i njihova djela i govori, još više čisti oblici znanosti, dok se na vrhu svega ljubavnog uspinjanja iznenada ne ugleda ona sama božanska praljepota, sunčano jasna, čista, nepomiješana, i erotički posvećenik, zrijući samo nju i samo s njom suživljen, uistinu dodirujući istinu, uz najvišu svrhu upućivanja doživi svoju besmrtnost. (Marijan Cipra)


…različnost spram Fedona sadržana (je) ponajprije u tome što ovdje u Simpoziju od samoga početka sve cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom, čime onda biva znatno ublažen i donekle prevladan temeljni stav Fedona o načelnoj i nužnoj odijeljenost pravog i istinskog bića od svega postajućeg i propadajućeg, zajedno s tome pripadnim temeljnim ugođajem opuštenosti za tajnu smrti, koji ovdje prerasta u strast začinjanja i rađanja. Ono što je tamo bilo tek naslućeno i nagoviješteno pod imenima ”prisustvovanja” i ”zajedništvovanja”, to se ovdje pokušava sadržajno promisliti i izložiti putem analize praizvorne moći ”ljubavi”. (…)

U njemu [Symposionu] je mišljena i do riječi dovedena temeljna narav vremenitosti i prolaznosti svega živog. Možda se može reći da je upravo u tome sadržana i glavna, tako reći i jedina tema cjelokupnog djela. … Mnogim je tumačima krajnju zbunjenost izazivala činjenica da je ovdje ne samo cjelina tjelesnoga, pa onda i takozvanih nižih očitovanja duševnosti, nego i ono za što bi se inače moglo u Platona očekivati posve suprotno, naime, mišljenje, spoznaja i znanje u cjelini, bez ostatka izručeno neumitnoj ništećoj moći vremena i prolaženja. (…)

Od izuzetne je važnosti i Diotimin opis pravoga puta erotičkoga uspinjanja… Unutrašnje načelo tog uspinjanja sadržano je u žudnji i sjedinjenju s jednim, zatim napuštanju tog jednog i otvaranju žudnje za cjelinu drugog svega takvog, čime je smjesta na neki neobičan način napuštena i sama oblast o kojoj je riječ. … Pri svemu je tome od izuzetnog značenja uvidjeti kako u tom stupnjevitom erotičkom usponu valja sagledati jedan, da tako kažemo, elementarno-egzistencijalni analogon onome istome što je ranije u Fedonu, te potom opet u Politeji, izloženo kao tek spoznajni postupak uzastopnog postavljanja ”hipoteza”, njihova ukidanja, te nadomještanja uvijek ”višima”. Tek iz sagledavanja obih tih momenata u njihovoj jedinstvenosti dobiva se neko bliže iskustvo toga što je Platon zvao filosofiranjem. (Damir Barbarić)


Način bitka čovjeka, tako da bude prožet i tjeran nedostajućom slutnjom ideje, nazivamo transcedencijom čežnje. Daleko od svakog sentimentalnog smisla te riječi, ona ovdje znači tendenciju kretanja konačnoga prema beskonačnome, uvjetovanoga prema neuvjetovanome, relativnoga prema apsolutnome, ništavnoga prema najbivstvenijemu, pojave prema biti. U toj su melanholiji duha ukorijenjene sve stvaralačke snage čovjeka. Biljci i životinji ne nedostaje to da nisu čovjek; ali ono što odlikuje čovještvo njegovo je siromaštvo, ponosni jad konačnosti, to da nije Bog. Philia čovjeka prema biću, koja se temelji na oskudnosti, dijete je Penije i Porosa, siromaštva i bogatstva, kako Platon određuje bit Erosa u Simpoziju: između ništa i Boga ima čovjek u obima udjela, pričvršćen je uz ono ništavno, a privučen onom najbivstvenijem; iz tog srednjeg položaja izrasta nevolja i nužda posredovanja.

Mjesto posrednika ne pripada čovjeku zato jer bi on navodno bio sredina svijeta, pupak svemira, nego zato što stoji u sredini između najpravijeg bića, najbićevnijeg bića i onog ništa, jer ima udjela u oba i otvoren je za ništa, za privid, ništetnost, za negativno, a također i za ono najvećma biće (= za Boga). (Eugen Fink)


Sokrat je zapravo znao za moć strasti koja nekog zanosi, ali on vidi da eros nije samo prirodna moć, nego za nečim žudi. Eros vazda … ide na ono lijepo. Ali tada taj demon, kako ga naziva Diotima, mora razlikovati između ružnog i lijepog, ako voli lijepo. A tada je on zapravo mišljenje: Eros filosofos… Viša žudnja, probuditi u drugima pravu misao, logoi, i u njima prije svega vidjeti ono lijepo – to očito vlada cijelom mudrošću ljubavi koju Sokrat ovdje uči od Diotime… Uzdizanje k samom Lijepom ne znači ništa drugo nego da se uči vidjeti ono lijepo koje je u svemu. To sada dakako isuviše zvuči kao … [neki] pojmovi koje projiciramo u Platona. Ali to što u ovom portretu pedagogijskog erosa stoji pred nama zapravo ima premoćnu istinu. I za nas je neposredno evidentno da je ljubav ne samo ono što ne čini slijepim, nego omogućuje vidjeti, tako da netko nekog drugog nastoji vidjeti u njegovim istinskim mogućnostima i dopustiti mu da bude. Tako u strasti ljubavi – ako ne dopustimo da nas opsjedne do lažnoga ludila – leži smisleno usmjerenje na drugoga, a ono treba nositi svaki istinski ljubavni odnos. Smisleni odnos znači u Platonovu tekstu da je istinski eros upravljen na logoi, a logoi vazda znače ono što je važeće za sve… Ono također, ako je lijepo, … uopće nikada ne može biti odvojeno od svoje pojave. Lijepo se mora pojaviti, inače [to] nije ništa lijepo. Jer ono je sjaj i kao takvo nije ovisno o tome kakvo je neko biće, bilo čovjek ili bog ili štogod da je lijepo. (Hans-Georg Gadamer)

Literatura:

  1. Platon, iz djela Simpozij, u Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995., str. 135.-142., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Platon, Symposion (4. st. pr. Kr.)
  2. Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, Zagreb 1999., str. 147., izvornik: isto (1978.)
  3. Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), Zagreb 1995., str. 144.-145.
  4. Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. ?, prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
  5. Hans-Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., str. 248.-249. i 252., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Gadamer Lesebuch (1997.)

(dijelom na prvom izdanju bloga: posrednik?)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s