Sokrat kao prekretna točka same istine? (ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike)

U sofistici aletheiaona nezaboravljena – prvi put u povijesti filosofije pada u zaborav. Ono što stupa na njeno mjesto jest nomos u smislu čovječjeg pričina –

kao što se svaka stvar meni pričinja, takva ona za mene i jest; kakva se tebi pričinja takva za tebe i jest; i jedan i drugi smo čovjek (Theaet. 152a).

Istina po sebi i zajednička svim ljudima ne postoji niti je moguća. Naprotiv, sve je istina što se ljudima pričinja i što oni tvrde – panta einai alethe (Diog. L. IX, 51) – oni ne mogu biti u zabludi jer i lažno njihovo mišljenje, kao zbiljski mišljeno, jest zbiljsko (Sext. Emp. Adv. Math. VII, 60). Ako je pak sve istina što se zamišlja i govori, onda bi bio istinit sud i da istine nema, pa onda doista istine i nema, odnosno sve je u isti mah istina i laž (Met. 1009a). Iz provalije ovog sofističkog apsurda – panta einai alethe – koji ne može nikako biti po istini i bivstvu – kata fysin – nego samo po pričinu i važenju – kata nomon – filosofiju će izbaviti Sokrat. Ali on to neće učiniti vraćajući se natrag u filosofiju o bivstvu – peri fyseos – s početka grčkog mišljenja, nego će upravo nastojati da u samom pričinu – iz nomosa i u njemu – ustanovi i razluči što je tu još trag  istine, a što laž.

Budući da laž, pričin, ne mogu odista bivstvovati u mišljenju, nego, ako uopće, onda samo u ljudskoj riječi, u govoru (koji je u tom slučaju lišen bivstvenog smisla), to se Sokrat u potrazi za tragovima istine u nomosu mora upustiti u temeljiti raz-govor s pričinom, kako bi iz njegovih riječi razlučio ono lažno od onog istinitog i ovo potonje ustanovio kao istinsku bit. Pretpostavka koja uopće omogućuje Sokratovo dijaloško filosofiranje (zašto Sokrat nije ništa pisao?) jest njegova lutajuća – nomadička – potraga u govorećem, ali nemislećem nomosu. Budući da nomos kroz sofističku krizu filosofije jednom odlučno potisnuo aletheiu iz obzora mišljenja i time doveo do njenog zaborava, to Sokratu ne preostaje drugo, ukoliko mu je stalo do istine, nego da u samom nomosu ljudskog govora i kroz njega traži preostale tragove bivstvenog bića. Ne znajući sam više ništa, nego samo postavljajući pitanja drugima, on će sada nastojati da putem raz-govora dovede do poroda nomosom kao pričinom prikrivenu istinsku bit nomosa kao pojma. Jer svaki pričin, pa tako i ljudski nomos pričinja se na osnovi njemu svojstvenog bivstva, i zato može biti, ako ga se u korijenu zahvati, ukinut, odnosno preobražen u njemu svojstvenu istinu. Tako i ljudski nomos kao pričin može biti, ako ga se u korijenu dohvati, preobražen u nomos kao istinu – u misaoni pojam. (…)

Zasluga je sofista da su interes filosofije prebacili s područja iskona fysisa na područje nomosa – zakona ljudskih mnijenja i mišljenja. Zasluga Sokratova bit će u tome što će nomos osloboditi i očistiti od pričina i u nomosu samom, to znači u samom ljudskom mišljenju, pronalaziti i ustanovljavati istinsku bit bićato nomimon dikaion – ono nomičko, ono zakonito jest ono pravedno (Xen. Mem. IV, 4). Dok je za Parmenida Pravda sama Dike, istina sama kao iskon, za Sokrata je istina ono pravedno – to dikaion – kao ono što je, za razliku od iskona zakonitost ljudskih misaonih bitnosti – logoi.

cipra

Marijan Cipra (1940.-2008.)

Već smo kod Heraklita upoznali ovu razliku is-kona kao Logosa samog i za-kona – nomos, logos – kao njegovog krajnjeg i posljednjeg ozbiljenja u vidu zemaljske budnosti ljudskog mišljenja. Ono što čini omogućujući temelj i pozadinu sokratske potrage za mislenim bitima unutar svijeta nomosa jest bitna sposobnost mišljenja da ono može biti istinito ili lažno, već prema tome da li u svojoj apsolutnoj slobodi vjerno i slično ogledava samo bivstvo bića i time na svoj odražavajući način ustanovljuje njegovu bit, ili pak zloupotrebljava ovu slobodu i, kao pričin bivstva, ovo prikazuje na lažni i neslični način. Kao što je sofistički pričin jedno iskrivljeno mišljenje, tako je sokratska potraga za istinskim bitnostima, za pravim pojmovima, jedan napor oko ispravljanja sofistikom iskrivljenog mišljenja.  Ali upravo u tom naporu oko ispravljanja mišljenja, u trudu oko pravilnih pojmova i pravednih zakona – oko istinskog nomosa – otkriva se i na djelu je slobodna odlučnost čovjekovog ja. Ja jest uistinu ono koje po apsolutnoj slobodi samog mišljenja i samo apsolutno slobodno, mora odlučiti hoće li se prikloniti lažnom ili istinskom nomosu mišljenja, i prema tome hoće li proizvoditi i ustanovljivati pričin ili istinski pojam. Ja jest ono do kojega leži odluka hoće li mišljenje ostati zarobljeno sofističkim pričinom, ili će biti od istoga ja preobraženo u istinsku misao. Kad ne bi bilo lažnog mišljenja, da nije bilo sofističke krize u grčkoj filosofiji, nikada se ova djelotvorna i preobražavalačka uloga mislenog ja ne bi mogla pokazati, i zato je bilo nužno da mišljenje najprije nastupi u lažnom vidu kako bi ga onda Sokrat i njegovi učenici mogli djelatnošću mislećeg ja preobražavati u istinski njegov vid. Iz ovog povijesno konkretnog primjera vidljivo je kako lažnost pričina ima sasvim određenu ulogu u razvitku same istine i kako bi bez pričina i samo ljudsko ja ostalo neizraženo i nedjelotvorno. …

Sokrat je svjetskopovijesna ličnost, on je glavna prekretna točka same istine. Do Sokrata je bivstvena cjelina na način neskrivenosti – aletheia – bila nazočna u filosofijskom mišljenju, od Sokrata naovamo čovjek snagama vlastitog, uvijek sve samosvjesnijeg ja, treba da otkriva i prodire u odsad sakrivenu istinu. Ukoliko je Sokrat glavna prekretna točka same istine, onda to može značiti jedino to da istina sama u Sokratu i kroz Sokrata mijenja način svog prisustvovanja u čovjekovom znanju, te da nije nomos uistinu potisnuo u zaborav fysis, već da je naprotiv bivstvena cjelina ta koja se od sofista i Sokrata naovamo sama susteže od neposrednog prisustvovanja u čovjekovom znanju, te zahtijeva od ovoga da on sam snagama svog mislećeg i spoznajućeg ja dođe do pronalaženja istine. Samoustegnuće aletheie – autosistola bivstvene cjeline iz obzora neposrednog čovjekova znanja – nužna je pretpostavka slobode čovjekovog ja u njegovoj mislećoj djelatnosti.  Samo  zato jer se istina iz obzora čovjekova neposrednog znanja povukla i ovome sustegla, samo jer je aletheia – ona nezaboravljena – ”pala  u zaborav” može čovjek u svome ja biti slobodan i mišljenjem slobodno tražiti istinu. Nomos je odista domena slobodnih ljudskih mnijenja i ustanovljenja, koja proizvodi i nad kojima gospodari čovjekovo jafysis je nasuprot tome domena bivanja samog bivstva koje se, da bi nomos slobodnog ljudskog ja mogao biti, sâmo susteže i prikriva čovjekovu znanju.

ulomak iz Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, Zagreb 1999. (11978.), str. 115.-118.

(dijelom najprije objavljeno na prvom izdanju bloga: sofistika?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s