eros kao žudnja za upotpunjenjem? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

U platonizmu – koji (zajedno s kršćanstvom) ima utjecaja do danas kao najmoćnija zapadna teorija ljubavi – nalazimo također nabačeno pitanje o podrijetlu … podjele spolova pa, budući da Platon to pitanje ne može ili neće naširoko raspravljati, služi se on kraticom. Tamo gdje ne želimo dugočasnih pripovijesti ispomažemo se malim mitom, koji ono bitno sabire u slikama. Poslušajmo androginu bajku iz Platonove Gozbe:

Na početku, tako se kaže u mitskoj poemi koji iznosi Aristofan kao subesjednik domjenka, čovjek bijaše seksualno samodostatno i savršeno biće, androgin sa svim atributima ženskoga i muškoga. Pračovjek posjedovaše četiri noge i četiri ruke, dva obraza i loptasti oblik, a također genitalije obaju spolova. Koga bi moglo čuditi što je ta androgina čudesna životinja bila prekomjerno umišljena? Zavidni bogovi, međutim, razmišljaju kako bi mogli kazniti hybris toga bića. Pračovjek, po kratkome postupku, biva pilom rasječen u dva polučovjeka. Oni se sad zovu muškarac i žena, te su osuđeni na prokletstvo da, s dušom što krvari, ištu drugu polovinu, od koje su odijeljeni da bi pojmili da dio nije cjelina i da čovjek nije bog. Od toga se vremena oba polučovjeka utječu pomoći Erosa, koji može sastaviti ono što pripada zajedno i vratiti čovjeka samome sebi.

To je sarkastična pripovijest, koja se samo na jedan način može pogrešno razumijeti, ako se, naime, shvati kao izraz naivnosti. … U Platonovu razgovoru zbiva se uzajamno ironično otkračunavanje poezije i jezika filosofije – prevođenje onog oduševljenog u trezveno i trezvenog u oduševljeno… Ako se prisjetimo do koje je mjere grčka kultura idealizirala i štovala ljudsko tijelo, tek onda u potpunosti poimamo poetički cinizam te pripovijesti. Pripovjedač svojim prijateljima u gozbi nudi neko hinduističko čudovište s osam ekstremiteta i dva obraza, kao prauzor savršenog ljudskog lika, k tome još kuglasto okrugla, nesposobna za uspravan hod, do kojega bijaše tako stalo grčkoj etici tijela. Ne da se zamisliti kakvu bi figuru ono učinilo prilikom olimpijskih igara.

Vic pripovijesti se razotkriva čim uvidimo da se tu savršenstvo opet javlja kao nedostatak – naime kao nedostatak ljepote. Okrutnost bogova, koji rasijecaju narcističku pranakazu, stoga posjeduje smisao kažnjavanja, s druge strane stvaralačku perspektivu. Jer, pri odjeljivanju muškarca i žene, božanski ironično, nastaje istodobno ljepota ljudskog tijela. Tek ova može pokazati smjer čežnjivoj ljubavi. Kuglasto biće, nerasječeno još ne može iskusiti ljubav, jer u njemu još nije prisutna ljepota za kojom se u ljubavi isplati čeznuti. Zbog toga tek u drugom jedinstvu – nastalom iz sjedinjavanja odijeljenoga – postaje mogućim zbiljsko savršenstvo, koje je, zbog odsutnosti ljepote, još nedostajalo u prvome. Od sada nadalje Eros, bog radosti stapanja i pijanstva ljepote, mora sudjelovati u igri, kada se treba dogoditi sjedinjavanje. Tek nakon razdjelbe ljudska se tijela mogu s radošću međusobno obuhvaćati rukama i nogama.

Osebujna slika: predočimo sebi krug mudrih Grka koji se zanose Erosom što tjera muškarca i ženu jedno k drugome, a istodobno pri tome ne pripuštaju nijednu ženu. Pri gozbi, u javnosti, u akademiji – posvuda su međusobno muškarci sa svojim erotičkim teorijama. Jesu li to doista? Imaju li oni osjećaj da u njihovom krugu ženska strana nije zastupljena? Ćute li oni neki nedostatak na oprečnostima, na dražima, na objektima ljubavi i ciljevima čežnje kad su sami među sobom? Čini se da nije tako. Sebe same oni očevidno ćute kao potpune, u duhovnome kao i u seksualnome pogledu. Kao zatvorena grupa muževa, oni uživaju svijest kompletne grupe što se upotpunjuje, u kojoj su prisutni ono muško i ono žensko, tvrdo i meko, pružajuće i primajuće, itd. U jednospolnoj grupi prijatelja prisutne su ipak sve protuspolne sile… Samo tako možemo prizvati u svijest treperenje prvobitnog platonizma. Neka vibrirajuća volja za razumijevanjem ispunja akademiju, taj hram mudrih muških prijateljstava; čežnja za uvidom poprima među njima jednaku boju kao zanosna čežnja za ljubljenom, a samo razumijevanje može se doživjeti poput ljubavne opijenosti koje obično jastvo dovodi do iščezavanja, jer je na njegovo mjesto stupilo nešto veće, više, obuhvatnije – entuzijazam, unutarnji trenutak božanstva. Mora se jednom vidjeti južnjačke muškarce kako zajedno plešu – te zvjezdane trenutke neke naivne i jasne biseksualnosti gdje se povezuju snaga i blagost. Između učitelja i učenika moralo je biti prisutno ovo treperenje s kojim mlađa duša, pri pogledu na spiritualni žar i sabranost duha učitelja, sluteći vlastiti razvitak i budućnost, širi svoja krila te sebe doživljuje, iznad sebe same, u nekoj nadolazeće-prisutnoj veličanstvenosti, koju jamči učitelj kao onaj koji se već ispunio. Erotički fluid daje školi njezin nezamjenjivi stil. To tvori duh razgovora koji, preko govora i protugovora, biva prožet nekim dijalektičko-erotičkim Da prema svim pozicijama i obratima svijesti. Svojim komedijantskim kretanjem dialog mnijenja dospijeva do rijeke koja energičnim i zbunjujućim deblokiranjem glava oslobađa svijest za iskustvo iskustava, onaj ekstatični Intensivum koji u duši svjetluca istodobno kao istina, kao ljepota i kao dobrota.

Razaznatljive su opasnosti što ih sadrži tako uznosita teorija ljubavi. Kao filosofija prijateljstva, ona ostaje vezana uz atmosferu užega kruga te pri svakome prenošenju u općenito mora djelovati dijelom nerazumljivo, dijelom iracionalno, dijelom represivno. Kao idealistička erotika ona svima koji ne spadaju u uži krug mora izgledati kao nategnuto zanesenjaštvo. Odriješen od erotičkog polja silnica škole, platonizam će djelovati poput neke propovijedi isprazna spiritualiziranja. Od tada nadalje ljubav za mudrošću postaje u rastućoj mjeri bespolna, gubi utrobu i njezinu energetičku jezgru. Od propasti platonizma do golog idealističkog slova filosofija dobiva poremećaj potencije te u razdoblju kristijaniziranja, pod tutorstvom teologije, postaje u potpunosti organiziranim eunuštvom.

ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 249.-251., 196., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1981.)

(najprije objavljeno na prvom izdanju bloga, u muška posla? i dvoje?)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s