u našem jeziku? (ulomak iz Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera i Damir Barbarić, Filozofijska terminologija)

Što znači jezik za mišljenje? To se kod nas pokatkad unaprijed diskvalificira kao jezički puritanizam (”purizam”) i uzima kao ”argument” da se sama stvar skida s dnevnog reda. Nasuprot takvim tvrdnjama treba jednostavno konstatirati sljedeće: i ”istočna” i ”zapadna” varijanta našega jezika su u 19. stoljeću govorile bolje nego što govore u 20. stoljeću, te nema nikakve potrebe insistirati na razlici između hrvatskog i srpskog, nego na zajedničkoj lošoj sudbini i srpskog i hrvatskog jezika. …

Ovdje hotimice insistiramo na terminu ”jezik”, premda kad jezikom nazivamo ono što time mislimo, onda smo već izvršili jedan totalni pomak čitave problematike na krivo mjesto. Ne radi se ni o kakvo mlataranju jezikom, jezičanju… [N]pr. narod čije je kazivanje bilo nerazumljivo Slavenima … i koji nije razumio slavenski dobio [je] naziv Nijemci, nijemi narod. Sve to dolazi iz anatomijsko, fiziologijsko-morfologijskih, naravno predznanstvenih, pučkih predodžbi o prirodi kazivanja. Kad kazivanje postane jezičanje, onda se sasvim gubi smisao za ono što je kazano. Tada gubimo osjećaj čak i za pravopis. (A Vukova reformacija jezika, prihvaćena i od Ilirskog pokreta, za nas je fatalna: ”Piši kako govoriš” – tj. kako ne misliš! Naravno, mi smo imali i različitu tešku historijsku sudbinu koja je još više zakomplicirala ove probleme jezika tako da zbog toga što su npr. ustaše za sebe svojatale korijenski pravopis, svako današnje promišljanje o prednosti etimologijskog pravopisa pred fonetskim ili obratno mogu odmah doživjeti presudu u smislu obnavljanja one nepodobne ”doktrine” i ”prakse”.)

Ovaj sloj problema jezika, odnosno kazivanja, koji možda nije važan za svakodnevno ophođenje, ali je itekako značajan za stvari duha, treba najprije osvijestiti a onda stalno držati na pameti; da svijest o tome ostane, da ne zamre svaki trag značenja onoga što je kazano, da ne govorimo esperanto govoreći materinjim jezikom – jer spram njega imamo instrumentalni odnos (mi primamo, udomaćujemo mnoge strane riječi bez obzira na njihovu semantiku i primjerenost kazivanja). Stoga to što ovdje govorimo nije politička nego misaona tema: kada se to nema u vidu nema ni egzaktnosti u filosofijskom kazivanju! Ako je svejedno kako nešto nazivamo, onda je filosofija puko pripovijedanje, a ne i mišljenje.

Gdje nam se čini da su neke novotvorevine bolje ili neologizmi gori, tamo se zapravo radi tek o otkrivanju onoga sloja u kazivanju koji je odavna bio prisutan. Otkrivati takve riječi ne znači nastojati oko uspostave arhaizama (i to treba jedanput raščistiti), nego oslobađati ”jezik” za ono što on kazuje. No nama je danas izgleda lakše – i to je jedna tendencija otuđenja u kazivanju – ”posuditi” neku stranu riječ za nešto što nije u upotrebi (otuda potreba za tako opsežnim Klaićevim rječnikom, čije je svako izdanje još opsežnije, te se on polako pretvara u niz svezaka jedne enciklopedije stranih riječi), nego potražiti pravu riječ za to iz mogućnosti vlastitog jezika.

ulomak iz Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera, Zagreb 1988., str. 177.-179.

sutlic487

Vanja Sutlić (1925.-1989.)

Jezik jest samo kao jezik jednog naroda, kako je to odsječeno izrazio Hegel. Daleko od toga da bi narod ili duh naroda utjelovljen u njegovu jeziku bili samo jedna od zastarijelih romantičkih hipostaza. I sama znanost o jeziku … nalazi potrebnim upozoriti:

Jezik ne samo da čuva predaju, on je sam predaja jednog naroda kroz sve promjenjive zgode povijesti, on je jedna od najsnažnijih sila što ljudske zajednice sabiru u narod.

Sve je sad na tomu da se jezik jednog naroda ne pomišlja u gotovosti i ukočenoj završenosti. Svakodnevnoj svijesti u pravilu ostaje skrivenom duboka nestalnost, dinamičnost, povijesnost jezika, u kojemu se ona upravo zahvaljujući toj skrivenosti u svojim dnevnim potrebama tako sigurno, lako i pouzdano kreće. Ne samo što u svakom jeziku danas ima nebrojeno riječi kojih prije recimo stotinu ili nekoliko stotina godina u njemu uopće nije bilo, kao što su i obratno iz jezika iščezle ili iz njega potisnute mnoge davne i stare riječi, nego – što je mnogo značajnije – mnoge, a ponajprije gotovo sve važne i nosive riječi imaju sada drugo i drukčije, više ili manje izmijenjeno značenje, i opet će ga imati. Dovoljno je već upustiti se recimo u čitanje originalne verzije nekoga starijeg djela u vlastitom jeziku da se bude spasonosno otet iz uobičajene dnevne samozaboravljenosti govora, u kojoj uporno ostaje zastrtom jednostavna spoznaja da ”nema ni jedne strane jezika koja bi ostala mijenom netaknuta.”

Kao što se dakle pojedini jezik u njegovoj pravoj zbilji uopće ne može dohvatiti pod vidom imaginarne statičnosti i konačne takovosti tako ga se, s druge strane, ne može primjereno sagledati ni samo pod pretpostavkom posvemašnje individualiziranosti i izoliranosti. Osobito su jezici tako zvanog europskoga kulturnog i povijesnog kruga do te mjere upućeni na međusobno susretanje, preplitanje i međusobno srastanje da bi imperativ izolirane upojedinjenosti zatvorio pogled upravo na ono bitno, naime na činjenicu da ”među različitim narodima Europe postoji unutrašnje ujednačenje”. Ona i inače nužna i neuklonjiva unutarnja mijena jezika u povijesnom krugu europskih jezika dodatno je potencirana intenzitetom njihovih međusobnih susretanja. To ”susretanje” nije nikakvo mirno, ravnodušno izvanjsko i uzajamno ravnopravno odnošenje. Susret dvaju jezika je u stvari susret dvaju svjetova, dvaju individualno u sebi razloženih i razvijenih pralikova osjećanja, htijenja, mišljenja i vrednujućeg izlaganja cjeline zbilje. …

Jezici u svojem povijesnom susretanju dakako nisu ravnopravni. U jedne je ugrađen i u njima očitovan dugotrajan i intenzivan rad duha, drugi su u tom pogledu priprosti i tako reći nevini. … Međusobni odnos pojedinačnih jezika u svojoj je povijesnoj zbilji odnos borbe, nadvladavanja i podlijeganja, oplodnje i preporađanja. … Različiti stupnjevi tog odnošenja dvaju jezika određeni su unutar jezikoslovne znanosti rangiranim slijedom tako zvane tuđice, zatim posuđenice, prevedenice, te konačno nadomjesne riječi. Ne ulazeći potanje u razglabanje tih razlika, recimo ovdje pojednostavljeno da su tuđice u nekom jeziku plod njegova potpunog podlijeganja pri dodiru s drugim, povijesno jačim i nadmoćnijim jezikom. U biti tog i takvog podlijeganja leži upravo izostanak svakog slobodnog susreta. Nadvladani jezik preuzima gotove riječi i pojmove drugog, ali ostaje u bitnom spram njih ravnodušan i njima netaknut, te ono svoje i vlastito povlači u skriveniju unutrašnjost i očuvava ga pod cijenu sve dublje potisnutosti u neraščlanjenu neodređenost nekog mutnog fluidnog praugođaja. Jednako tako sama tuđica, s druge strane, ostaje unutar osvojenog jezika u svojevrsnoj pobjedničkoj izolaciji, ne ulazeći u živo odnošenje s drugim riječima i ne učestvuje u onom živom sveprenošenju značenja koje smo spoznali kao sveopću metaforičnost prirodnoga govora i izvorište njegove vječno nove životnosti. U slučaju imena za nešto živo, a to znači prije svega za mogući duhovni odnos i tek drugotno za cjelinu osjetilnih i ”konkretno” postojećih stvari, tuđica je udarac u živu smislenu cjelovitost svakog jezika. Stoga je ovdje, ako igdje, jeziku jednoga naroda upravo životno nužno otvoriti se za istinski susret i upustiti se u svagda neizvjesnu borbu gubljenja ili pak preporađanja sama sebe. Nešto je moje vlastito tek kad je izgovoreno u materinskom jeziku, kako je to dubokoumno iskazao Hegel.

Iz takva slobodnog susreta rađa se onda ono što nazivamo prevedenicom. Prevedenica je riječ pomoću koje je smisao i značenje, a to znači zapravo sama ”stvar”, iz jednog tuđeg jezika prenesena u vlastiti. To se može zbiti ili novim, dotad nepoznatim složajem vlastitih riječi, koje time otvaraju novo polje značenja, ili pak proširenjem, preinačenjem i prenošenjem značenja jedne od vlastitih riječi u novo, tek sada otvoreno smisleno područje. Upravo u prevedenicama sadrži se prije svega ono zajedničko duhovnopovijesno nasljeđe Europe u njenim različitim jezicima, i upravo se u njima ponajprije i ponajviše nalaze odlučujuće riječi filosofiranja.

ulomak iz Damir Barbarić, Filozofijska terminologija, u Približavanja, Zagreb 2001., str. 247.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s