napor pojma? (ulomci H. G. Gadamera, G. W. F. Hegela, N. Hartmanna i D. Barbarića)

Stalno se nalazimo u napetosti između onoga što nastojimo reći i onoga što ne uspijevamo primjereno reći. To je konstitutivna govorna teškoća koja pripada čovjeku, a u kojoj prednjači svaki pravi mislilac koji ne odustaje od napora pojma.

navod Hans-Georga Gadamera, u D. Barbarić, Približavanja, Zagreb: Demetra, 2001., …

Zato je u studiranju znanosti riječ o tome da se preuzme na sebe napor pojma. Ona zahtijeva da se pazi na pojam kao takav, na jednostavna određenja, npr. na određenja bitka-o-sebi, bitka-za-sebe, jednakosti samome sebi itd.; jer to su takva čista samokretanja koja bi se mogla nazvati dušama, kad njihov pojam ne bi označivao nešto više nego što su one. Navici da se ide tokom predodžbi, njihovo je prekidanje pojmom nesnosno kao formalnome mišljenju koje u nestvarnim mislima rezonira amo-tamo. Onu naviku valja nazvati nekim materijalnim mišljenjem, slučajnom sviješću koja je samo utonula u sadržaj. Stoga je za tu slučajnu svijest gorak posao da svoje sopstvo ujedno čisto uzdigne iz materije i da bude kod sebe. Ono drugo, rezoniranje, jest naprotiv sloboda od sadržaja i taština iznad njega. Od nje se zahtjeva napor da tu slobodu napusti i da je, umjesto da bude hotimično pokretački princip sadržaja, uroni u nj, da mu dade da se kreće s pomoću svoje vlastite prirode, tj. s pomoću sopstva kao svojega i da promatra to kretanje. Osloboditi se vlastitoga upadanja u imanentni ritam pojmova, ne zahvatiti u nj prozvoljnošću i inače stečenom mudrošću, ta je suzdržljivost sama bitan moment pozornosti na pojam.  

ulomak iz G. W. F. Hegel, Predgovor za Fenomenologiju duha, u Vladimir Filipović, Klasični njemački idealizam, Zagreb 1982., str. 272.-273., preveo: Viktor Sonnenfeld (ovdje uz neznatne izmjene), izvornik: G. W. F. Hegel, Phänomenologie des Geistes (1807)

Ono što uvijek vrijeđa Hegelovog čitatelja, a osobito Logike, jest nečuvena „apstraktnost“ njegovih pojmova. Barem ih mora osjetiti kao apstraktne dok ne shvati što je s njima. Ne opaža da se u tim pojmovima sadrži nešto eminentno konkretno i živo, nešto čiji „život“ uvijek raznosi ukalupljene forme, što sam pojam istiskuje iz njegovog kalupa, stalno ga raskalupljuje, mijenja, razvija i tako čini nečim tekućim i samim živim. Zahtjev kojega ta činjenica postavlja čitatelju nije ništa manje do toga da izvrši u vlastitom mišljenju te procese rastakanja i oživljavanje, da učini vlastite pojmove živima pa tako tek iskusi njihovu dinamiku.   

Jer ono što čitatelj donosi je nešto sasvim drugačije. Upravo je nespekulativno mišljenje „apstraktno“. Ne da bi bilo ne-zorno. Ali njegovi pojmovi su uski, kruti, učvršćeni u jednostranim aspektima; opiru se rastakanju, ne žele ići s njim, prodrijeti u unutarnji život stvari. Zar je čudno da čitatelj umjesto nečeg živog dohvaća samo apstrakcije?

Nedostaje mu ono što Hegel naziva „naporom pojma“ – moć da raznese krute pojmovne sheme, da prodre u „konkretni oblik“ koji „sam sebe pokreće“. … Predočba jest i ostaje uronjena u tvar, ali formalno se mišljenje sa svojim ukalupljenim pojmovima nadima nad nju, uljuljkava se u krivo razumljenu slobodu. Ono što se očekuje od filosofskog mišljenja – i čitanja – jest upravo da „tu slobodu napusti i da je, umjesto da bude hotimično pokretački princip sadržaja, uroni u nj, da mu dade da se kreće s pomoću svoje vlastite prirode, tj. s pomoću sopstva kao svojega i da promatra to kretanje.“

U čemu je stvar s tim „životom“ pojmova, o tome se doduše stječe neka predočba tek kad se nauči sadržajno, recimo kad se na sebe uzme „napor pojma“ uz tekst Hegelove Logike. Lijenom, pasivnom mišljenju, koje ne savladava taj rad, pojam za cijelu vječnost pokazuje svoje lice Sfinge. Njemu je dijalektički tekst neki besmisleni niz zagonetki. Ono čuje dobro poznate riječi, ali osjeća da govore čudno, ne čuje što govore. Jer ne leži ključ zagonetke u nekom tajnom smislu znakova, nego u povratku njihovom najvlastitijem smislu, u njihovom oslobađanju krutosti apstrakcije.

Ali to oslobađanje je, svakako, „napor“ i tek ga treba postići – ne jednokratnim prodorom koji bi živi pojam osigurao jednom za svagda, nego korak po korak, neprekidno kao novi „napor“. To pak znači da se on može postići samo tako da se u vlastitim pojmovima postupno opoziva apstraktna čvrstoća, da ih se u njihovoj vlastitoj prirodi, njihovoj pokretljivoj dinamici ne samo spoznaje, nego također uči upotrebljavati.  

ulomak iz Nicolai Hartmann, Die Philosophie des Deutschen Idealismus, 1974. (11923.) str. 244.-246., preveo: ja

Prije svega, treba imati na umu da taj izraz [„napor pojma“] ne označava svojstvo ili način bitka pojma koji bi već neovisno o tomu postojao kao čvrsta, gotova i dovršena predodžba ili misao, nego ga treba shvatiti, kako to sugerira i sama Hegelova riječ „Anstrengung“, upravo u smislu glagolske imenice „naprezanje“, dakle kao oznaku za proces, za zbivanje u kojem se u posvemašnjoj bestemeljnosti i tečnosti beskonačnog bivanja pojam kao pojam tek rađa i nastaje. Osim toga, taj izraz ne kazuje nikakav pozitivan čin ni djelatnost, ne upućuje ni na kakvo pojačano naprezanje razuma u njegovu uobičajenom poslu postavljanja određenih predodžbi ili osnovnih stavova te na toj podlozi ustanovljavanja mnogovrsnih odnošenja spram drugih jednako tako čvrstih odredbi, njihova uzajamnog dodavanja ili oduzimanja, ili pak utvrđivanja odnosa istovjetnosti ili različitosti jednih spram drugih. Njime Hegel nastoji do riječi dovesti upravo suprotnost toga, naime zaustavljanje djelatnosti razuma, odustajanje i odricanje od nje, suzdržanost i napuštanje sujete vlastita sebstva, koje upravo u toj beskonačnoj djelatnosti samo sebe čuva i ujedno potvrđuje, nalazeći u tomu beskonačno zadovoljenje. …

Pojam je ovdje … oštro razlučen kako od predodžbi koje potječu od osjetila usmjerenih na zbiljske, premda ograničene i slučajne pojedinačnosti prirodnog života tako i od puko formalnog razumskog rezoniranja koje je zabavljeno neprestanim proračunavanjem mnogostrukih odnosa među nezbiljskim mislima. Prvo se ovdje naziva materijalnim mišljenjem, a drugo formalnim. Prvo je do te mjere uronjeno i utonulo u pojave osjetilnog, prirodnog života da mu je teško od njih se odvojiti i izdići se do svijesti o sebi, do svojega sebstva i zadržati se pri sebi. Drugo je pak, suprotno od toga, oslobođeno stopljenosti sa zbiljskim osjetilnim sadržajem i uzdignuto nad njega, ali je u oholosti sujete zaokupljeno samo sobom i svojim osamostaljenim sebstvom do te mjere da sebe postavlja kao pravo načelo kretanja sadržaja i sebi ne dopušta pozornost kojom bi pratilo i slijedilo to kretanje kakvo je samo po sebi. O biti toga puko razumskog, analitičkog mišljenja i o dubokom strahu koji joj leži u osnovi Hegel se izjasnio već u jednom jenskom aforizmu:

Loša refleksija je strah od udubljivanja u stvar, [ona želi] uvijek sebe nadilaziti i vraćati se u sebe. Analitičar […] se prepušta računanju te mu se gubi zadatak, to znači pregled nad cjelinom i ovisnost pojedinačnih momenata računa o njoj. Ono bitno nije samo uvid u ovisnost pojedinačnog o cjelini, nego i to da je svaki moment, neovisno o cjelini, i sam cjelina, a to je udubljivanje u stvar.

Za razliku od toga do rađanja pojma dolazi tek ovdje zahtijevanim udubljivanjem u stvar. Ukidanje slobode kojom razumsko rezoniranje sebe i proizvoljnost svoje sujete stavlja na mjesto imanentnog pokretača kako predodžbi i misli tako i samog njihovog sadržaja, otvara prostor za mogućnost dostatne pažnje odnosno pozornosti spram razumskih odredbi, u kojoj se spoznavajuće ja suzdržava od toga da samo pokreće i vodi sadržaj, pušta da njegova sloboda utone u taj sadržaj te mu tako dopušta da se kreće prema vlastitoj naravi i u slobodi vlastita ritma. Odricanjem od svojega upadanja u vlastiti imanentni ritam stvari i misli i od upravljanja njime, suzdržavanjem od uplitanja u nj svojim proizvoljnim upadicama, mišljenje koje je time postalo spekulativnim u smirenoj se pozornosti zadržava pri svakoj od razumskih odredbi i ne odvraća pozornost od nje ustanovljavanjem njezinih mnogostrukih odnosa spram drugih. Pozorno se zadržavajući kod svake od odredbi, prepušta je vlastitom gibanju te je tako pušta da se pokaže kao gibanje koje se giba po samom sebi, ne više kao razumom uzgibana misao, nego kao pojam uma koji giba sama sebe. Kako je to izrečeno u predgovoru Fenomenologiji duha:

Umjesto da se upusti u imanentni sadržaj stvari, on [formalni razum, D. B.] uvijek previđa cjelinu i stoji nad pojedinačnim opstankom o kojem govori, to znači uopće ga ni ne vidi. Znanstveno spoznavanje naprotiv zahtjeva da se sebe preda životu predmeta, ili što je isto, da se pred sobom ima i izrekne njegova unutarnja nužnost.

ulomak iz Damir Barbarić, Iz radionice duha, Zagreb: Matica Hrvatska 2021., str. 332.-334.

Knjigu Damir Barbarić, Iz radionice duha može se kupiti u knjižarama ili kod nakladnika: Matica Hrvatska

2 misli o “napor pojma? (ulomci H. G. Gadamera, G. W. F. Hegela, N. Hartmanna i D. Barbarića)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s