pisati filosofiju kao što se piše pjesma? (ulomci L. Wittgensteina, M. Beaneya i M. Perloff)

Filosof teži pronaći oslobađajuću riječ, to jest onu koja nam naposljetku dopušta zahvatiti ono što sve do tad neuhvatljivo pritišće našu svijest.

(To je kao kad imaš neku dlaku na jeziku; osjećaš je, ali ne možeš je dohvatiti i stoga se ne možeš nje riješiti.)

Filosof nam pruža riječ kojom se stvar izražava i čini neškodljivom.

(Odabir riječi je tako važan jer valja fiziognomiju stvari točno pogoditi, zato što samo dovoljno točno upravljena misao može dovesti na ispravan put. Vagon se mora postaviti točno na tračnice da bi mogao ispravno voziti.)

Jedna od najvažnijih zadaća je sve misaone procese izraziti tako karakteristično da čitatelj kaže “da, upravo sam tako to mislio”. Ocrtati fiziognomiju svake pogreške.

ulomak iz Ludwig Wittgenstein, The Big Typescript. TS 213., (2005), BT 302e-303e, preveo: ja


“Da, upravo sam tako to mislio” (“Ja, genau so habe ich es gemeint“) … je upravo izraz onoga “sad razumijem!”, ali ne neko moje ispravno shvaćanje nečega nego tako da prepoznajem gdje sam griješio. … “Oslobađajuća” ili “odrješujuća” (elösende) riječ koju filosof teži pronaći je, dakle, upravo ona fraza kojom netko može biti doveden do toga prepozna i prizna gdje je griješio…

Tu zamisao o oslobađajućoj riječi nalazimo vrlo rano nakon Wittgensteinova povratka filosofiji. U razgovorima sa Schlickom i Waismannom siječnja 1930. Wittgenstein je navodno rekao:

U ovoj stvari je uvijek ovako: sve što činimo sastoji se od pokušavanja nalaženja oslobađajuće riječi. U gramatici ne možete ništa otkriti. Tu nema iznenađenja. Kad formuliramo pravilo uvijek imamo osjećaj: to je nešto što si cijelo vrijeme znao. Možemo činiti samo jednu stvar – jasno oblikovati ono pravilo koje smo već primjenjivali bez svijesti o njemu.

To povezuje zamisao o oslobađajućoj riječi s tvrdnjom da u filosofiji nema otkrića ili iznenađenja. … Wittgensteinov naglasak na oslobađajućoj riječi također ima smisla unutar njegovog vlastitog načina filosofiranja: pisanja primjedbi i potom neprekidnog revidiranja i preuređivanja, pokušavajući naći točno ispravnu formulaciju – “pogoditi točno fiziognomiju stvari”… On kao filosof utoliko može biti uspoređen s pjesnikom, kako je sam sebe prepoznao:

Vjerujem da sam svoje stajalište spram filosofije sažeo rekavši: filosofiju bi se zapravo trebalo samo pisati kao što se piše pjesma. (CV 28e)

Samo u gore navedenome ulomku iz Big Typescript koristi dvije pregnantne slike – imati dlaku na jeziku i vagona na tračnicama. “Dobra usporedba”, zabilježio je, “osvježava intelekt” (CV 3e).

ulomak iz Michael Beaney, First Steps and Conceptual Creativity, u James Conant, Sebastian Sunday (ur.) Wittgenstein on Philosophy, Objectivity, and Meaning (2019), str. 139.-141., preveo: ja


“Njegovo je raspoloženje umjetnikovo”, pisao je Bertrand Russell 1912. o mladom Wittgensteinu, ” intuitivno i ćudljivo.”

Slična je prosudba Rudolfa Carnapa nekih petnaest godina kasnije u Beču:

Njegov način gledanja na ljude i probleme … podsjećao je puno više na umjetnika nego na znanstvenika, moglo bi se čak reći da je sličio nekom proroka ili vidiocu. Čim bi započeo formulirati svoje stajalište o nekom specifičnom filosofskom problemu, mogli ste naprosto osjetiti unutarnju borbu što se odvijala u tom trenutku: usmjeren na to da se iz tame izađe na svjetlo, što se između ostalog moglo opaziti i po njegovu izrazu lica. Kad bi naposljetku, često nakon dugog hrvanja, ponudio odgovor, njegov bi iskaz stajao pred nama poput nekog novonačinjenog umjetničkog djela ili neke božanske objave.   

A sam je Wittgenstein, nadajući se 1919. da će uvjeriti urednika jednog književnog časopisa da objavi njegov kontroverzni Tractatus Logico-Philosophicus, primijetio: “To djelo je strogo filosofsko i u isto vrijeme književno”.

Što je to što čini Wittgensteinovo filosofsko pisanje također – ili možda čak prvenstveno – književnim? “Što je to”, pita Terry Eagleton u uvodu svoga scenarija o tome filosofu, “s tim čovjekom, čija filosofija može biti sasvim stručna, što tako fascinira umjetničku imaginaciju?” …

U poznatom dnevničkom zapisu iz 1934., objavljenom u Kultura i vrijednost, Wittgenstein primjećuje:

Ich glaube meine Stellung zur Philosophie dadurch zusammengefaßt zu haben, indem ich sagte: Philosophie dürfte man eigentlich nur dichten.

Vjerujem da sam svoje stajalište spram filosofije sažeo rekavši: filosofiju bi se zapravo trebalo samo pisati kao što se piše pjesma.

Te riječi, tako teško prevedive, suglasne su sa čestim vezama između filosofije i estetike u Kulturi i vrijednosti, primjerice:

Čudna sličnost filosofskog istraživanja (možda osobito u matematici) i estetskog (npr. što je pogrešno s ovom haljinom, kako bi trebala izgledati, itd. … (CV29)

Ali kako je to dvoje povezano, kako bi to filosofija bila pisana samo kao što se piše pjesma: to ostaje zagonetka, ne samo za Wittgensteinove čitatelja, nego i za samoga filosofa. Doista, čim je izrekao gornju izjavu Wittgenstein dodaje pomalo plaho:

Tim riječima također priznajem da sam sam netko tko baš ne može učiniti ono što bi htio učiniti. (CV28) …

Unatoč tome ograđivanju, Wittgensteinove su “primjedbe” ishod puno snažnijeg dichten nego se obično misli. Etimološki, glagol dichten dolazi od pridjeva dicht (zgusnut, gust, nabijen): dichten je izvorno značilo “učiniti nepropusnim; zapečatiti pukotine (na prozoru, krovu itd.)” – drugim riječima nešto poput zen izreke “zgušnjavati zaplet”. Pjesnici, zapravo svi sastavljači fikcija, jesu oni koji zgušnjavaju zaplet, isprepliću ga, zapliću. I Wittgenstein uvijek ponovno u Kulturi i vrijednosti i srodnim tekstovima govori o potrebi sporog čitanja:

Ponekad se rečenicu može razumjeti samo ako se čita pravim tempom. Sve moje rečenice valja čitati sporo. (CV65)

Misli se uzdižu na površinu sporo, poput mjehurića (CV72)

Među rečenicama koje ovdje zapisujem samo poneke predstavljaju neki korak naprijed; ostale su poput škljocanja brijačevih škara, koje se moraju održavati u pokretu tako da u pravom trenutku mogu rezati. (CV76)

Grožđice bi mogle biti ono najbolje u nekom kolaču; no vreća grožđica nije bolja od kolača. A onaj tko je u stanju da nam dade vreću punu grožđica time još ne može ispeći kolač, a kamoli da može nešto bolje.

Mislim na [Karla] Krausa i njegove aforizme, ali također i na sebe i moje filosofske primjedbe.

Kolač, to nipošto nisu: razrijeđene grožđice. (CV76)

Ova zadnja primjedba je posebno značajna. Aforizmi, od takve važnosti za Tractatus i ranije djelo, ne mogu sami za sebe činiti neki pjesničko-filosofski diskurs. Ako ostanu odjeliti, poput mnoštva odvojenih grožđica u vrećici, ne uspijevaju sklopiti neki potpuno formiran “kolač”. Ali taj sklop nije stvar linearnosti, logičkog ili vremenskog kretanja od a do b do c. Za Wittgensteina preplitanje niti mora biti dicht – zgusnuto – i, kao u slučaju lirskog pjesništva, samo sporo čitanje može razmotati smisao o kojem se radi.

ulomak iz Marjorie Perloff, Writing Philosophy as Poetry: Wittgenstein’s Literary Syntax, 2013., preveo: ja

Jedna misao o “pisati filosofiju kao što se piše pjesma? (ulomci L. Wittgensteina, M. Beaneya i M. Perloff)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s