noć u kojoj su sve krave crne? (ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha i Y. Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”)

[K]ad se tvrdi da istina ima element svoje egzistencije samo u pojmu – znam da se to čini u proturječju sa jednim shvaćanjem i njegovim posljedicama koje je toliko ukorijenjeno i rasprostranjeno u uvjerenju našega doba. Čini se da stoga nije suvišno objašnjenje o tom proturječju, premda to ne može ni ovde biti ništa drugo do samo uvjeravanje kakvo je i ono protiv kojega je upereno. Ako, naime, ono istinito egzistira samo u onome, ili, štaviše, samo kao ono što se naziva sad zorom, sad neposrednim znanjem onoga apsolutnog, religijom, bitkom – ne u centru božje ljubavi, nego bitkom nje same – onda se otud ujedno zahtijeva za prikaz filosofije ono suprotno formi pojma. Ono apsolutno ne treba da se pojmi nego da se osjeća i zre; ne njegov pojam nego njegov osjećaj i zrenje treba da vode riječ i treba da se izraze.

Ako se pojava takva zahtijeva shvati prema općem kontekstu i ako se gleda na stupanj na kojemu sada stoji samosvjesni duh, onda je on nadišao supstancijalni život koji je inače vodio u elementu misli – nadišao je neposrednost svoje vjere, nadišao je zadovoljnost i izvjesnost koju je svijest imala o svome izmirenju s bićem (Wesen) i njegovom općom, unutrašnjom i vanjskom, prisutnošću.  Ne samo da je [samosvjesni duh] prešao iz toga u drugi ekstrem – u ne-supstancijalnu refleksiju sebe u sebi – nego je i to također nadišao. Njegov bićevni život nije za njega samo izgubljen, on je tog gubitka i svjestan, kao i konačnosti koja je [sad] njegov sadržaj. Odvraćajući se od toga drožđa, priznajući da rđavo stoji i prezirući to, traži on sada od filosofije ne toliko znanje o tome što on jest koliko to da pomoću nje opet dođe do uspostave onoga supstancijaliteta i čistoće bitka. Toj potrebi filosofija, dakle, ne treba toliko da otvori zatvorenost supstancije i da nju uzdigne do samosvijesti – ne da kaotičnu svijest vrati promišljenom redu i jednostavnosti pojma, koliko naprotiv da razlučenja misli strese na jednu hrpu, da potisne razlikujući pojam i uspostavi osjećaj bića, da pruži ne toliko uvid koliko okrjepu. Ono lijepo, sveto, vječno, religija i ljubav jesu mamac potreban da pobudi želju da se zagrize; ne pojam nego ekstaza, ne nužnost stvari koja hladno kroči naprijed, nego previruće oduševljenje…

Tko traži samo uzdignuće, tko teži za tim da se raznolikost njegove zemaljske opstojnosti i misli samo zavije u maglu, pa da neodređeno uživa u tome neodređenom božanstvu, neka vidi gdje će to naći: on će lako naći sredstva da sebi sam nešto dočara i da se time razmeće. No filosofija mora se čuvati od toga da bude utješljiva.

Još manje ta čednost koja se odriče znanosti smije polagati pravo na to da je takvo oduhovljenje i mutnost nešto više nego znanost. Taj proročki govor smatra da ostaje zapravo u središtu i dubini, s prezirom gleda na određenost (horos), pa se od pojma i nužnosti kao refleksije koja prebiva samo u konačnosti namjerno drži daleko. …

[U]kidanje različitog i određenoga ili, štaviše, ono njegovo bacanje u ponor praznine, koje niti je dalje razvijeno niti se samo po sebi opravdava, vrijedi kao spekulativni način razmatranja. Razmatrati neko određeno biće onako kako je u apsolutnome ne sastoji se ni u čemu drugome nego da se o njemu kaže da se, doduše, o njemu sada govorilo kao o jednom nečemu; pa ipak u apsolutnome … tako nečega nema, nego da je u njemu sve jedno. To jedno znanje, naime da je u apsolutnome sve jednako, suprotstaviti znanju koje razlikuje i koje je ispunjeno ili traži i zahtijeva ispunjenje, – ili da svoje apsolutno prikaže kao noć u kojoj su, kako se obično kaže, sve krave crne, to je naivnost praznine u pogledu spoznaje.

ulomak iz G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, malo izmijenjen prijevod V. Sonnenfelda, u V. Filipović, Klasični njemački idealizam, 1982., str. 244., 245., izvornik: G. W. F. Hegel, Phänomenologie des Geistes (1807)

1445326510617.jpg

Jednim shvaćanjem: … Hegel se suprotstavlja uobičajenom gledištu da se do apsolutnog filosofskog znanja dolazi nekim posebnim duševnim iskustvom. Hegel pritom misli na, među ostalima, svoga ranijeg prijatelja a sadašnjeg suparnika Schellinga, a također i na nauk o iracionalnoj “vjeri” kojega je zastupao R. H. Jacobi. Tim je filosofima apsolutno znanje ovisilo o nekom izravnom dohvatu neposredovanom pojmovnim umom – bilo izravnom vjerom, ili nekim iskustvom intelektualnog zrenja. Hegel se u ratu za pojam bori na dva fronta: protiv romantičnog iracionalizma zahtijeva da se filosofija utemelji u umu; a protiv plitkog racionalizma poriče da se um može svesti na puki “razum”. Ono apsolutno, drži Hegel, mora se postići racionalnim mišljenjem: iracionalna iskustva donose samo prazninu i privid. Ipak, da bi um dosegao ono apsolutno, mora biti razvijen kao dijalektička racionalnost…

Zorom, … neposrednim znanjem …, religijom, bitkom: Ovo je zajednička kritika Schellinga, Hölderlina, Jacobija i romantičke metafizike. Posebno se cilja na “intelektualno zrenje” koje navodno dohvaća apsolutnu istinu nekim izvornim (i za Hegela tajanstvenim) iskustvom intelekta. Kant je koristio pojam “intelektualnog zrenja” da bi definirao granice ljudskog uma, i dao mu preciznu spoznajnu strukturu: to je način spoznaje koji nam, kad znamo ono pojedinačno, omogućuje da izravno znamo opće načelo koje njime upravlja, i obratno: ako znamo opće načelo možemo izravno znati sve pojedinačne slučajeve koji potpadaju pod njega. Kantova Kritika čistog uma je zasnovana na poricanju da ljudi mogu imati takav privilegirani način spoznaje. Nasuprot tome neki su Kantovi sljedbenici željeli ponovno uspostaviti neki element intelektualnog zrenja u filosofiji, ali su ga drugačije uspostavili. Za Schellinga to je neka privilegirana duševna i iskustvena sposobnost (neraščlanjivi izvor svih drugih sposobnosti); dok Hegel prihvaća Kantovu strukturnu definiciju intelektualnog zrenja ali tvrdi, nasuprot Kantu, da ono može biti ostvareno u ljudskoj spoznaji kroz jednu dijalektičku logiku u filosofiji. Naravno, onda to više nije zrenje nego jedna posebna vrsta poimanja.

Prema općem kontekstu: Nakon prilično sarkastičnog opisa Schellinga i romantičara, Hegel nastavlja objašnjenjem zašto filosofska kultura toga doba mora proizvoditi takva gledišta. U ovome povijesnom trenutku, “samosvjesni duh” (predmet fenomenologije) zauzima sljedeći položaj. S jedne strane, odvojio se od neposrednog, nepropitanog života u kojemu je ranije osjećao prijemčivost i puninu. Iz toga dvojbenog raja duh je izbačen od moći refleksije i univerzalnog mišljenja (Prosvjetiteljstva), koja je, međutim, odvela u drugu krajnost – svijet pukih apstrakcija. Odsječen od konkretnog života, sada pati od akutnog osjećaja gubitka stvarnosti i nostalgije za njom. Ta nostalgija tjera duh da traži čvrstu stvarnost iracionalnim sredstvima – odricanjem od svih postignuća intelekta zamućenjem svih razlika i utapanjem sebe u kaosu neprozirnih iskustava.

Supstancijalni život: To je život obilježen konformizmom i nereflektiranim povjerenjem u svoju egzistenciju i okoliš. Sam po sebi taj život je već pretočen u misli, jer sadrži zamisli i slike svijeta, norme i tradicije. Ipak, sama je misao u tom stanju još uvijek neposredna, zatvorena unutar životne punine bez da kritički reflektira o njoj. … Hegel možda misli na srednjovjekovnu kulturu ili općenitije, na bilo koju tradicionalno orijentiranu kulturu poput one ancien regime-a. Život na taj konzervativni način daje osjećaj konkretnosti i čvrstoće poput neke inertne stvari. Kultura, znanje, društvo doživljavaju se kao neka supstancija. Ipak, u svojoj biti, ta kultura nije neka inertna supstancija nego “samosvjesni duh”, ali tek na neki potencijalan i otuđen način.

Svome izmirenju s bićem: Ovdje svijest nije odsječena od stvarne supstancije života, nego se pomirila s njom. Osoba se osjeća kao jedno s ovim svijetom; ali to se odvija dogmatski, bez refleksije, kao da je duh neka inertna supstancija. Hegelova filosofija čini svjesnu racionalnu refleksiju nužnim uvjetom sve duhovnosti i istine, ali ide nad nju na treću razinu na kojoj se racionalna misao – upravo ona moć koja je potkopala dogmatski univerzum – preobličuje tako da ponovno vraća osjećaj punine i pomirenosti s onim apsolutnim, koji je ljudski život izgubio kada misao prvi put postala svjesna i kritična. Mada taj projekt Hegela dovodi u spor s romantičnim iracionalizmom, to također objašnjava zašto Hegel, istodobno, govori povoljno romantičarskoj “nostalgiji” spram punine života, što on smatra legitimnim i nužnim ciljem. Hegel tako preobražava romantičarsku nostalgiju iz žudnje orijentirane na prošlost u žudnju orijentiranu na budućnost.

Svjestan tog gubitka: U ovome leži pokretačka snaga Fenomenologije: ne radi se samo o činjenici da smo istrgnuti iz izgubljenog jedinstva, nego je svijest o tom prijelomu ono što stvara nagon da ga prevladamo. Hegelov nauk nije nostalgičan; ne postoji ništa privlačno u iskonskom stanju: kompaktan, dogmatski, neposredni život je u suprotnosti s čovjekovom duhovnom biti i nije vrijedan življenja. Kao racionalna bića, ljudi mogu oplemeniti svoj život samo ako se u njima budi intelektualna refleksija – sa svom tugom, otuđenjem, rasapom, samokritkom i osjećajem prijeloma između čovjeka i njegova svijeta koje će to buđenje prouzročiti.

Svijest o tom prijelomu proizvodi akutni osjećaj uskraćenosti i žudnje za povratkom izgubljenog jedinstva. Ali ona ne može biti zadovoljena nemogućom regresijom u prošlost, bilo u obliku nostalgije (prepuštajući se čistom iskustvu čežnje), bilo romantičnim pokušajem za vraćanjem punine prošlosti umjetnim a možda i nasilnim sredstvima; može biti zadovoljena samo napredovanjem u elementu razuma i u njegovom razvijanju. Racionalno počelo koje je, kao “razum” [understanding, Verstehen], načinilo prijelom, sad ga mora, kao “um” [reason, Vernunft], prevladati. Trebalo bi se razvijati dalje, sve dok ne proizvede ponovno izmirenje, koji se mora postići ne na štetu uma i samosvijesti nego kroz njih – a također na osnovi društvenog i praktičnog života koje um strukturira i izražava u pojmovima. Otud Hegel izvodi potrebu za jednom novom filosofskom logikom koja izražava moć napredujućeg života, a ne tek formalnog mišljenja.

Odvraćajući se od toga drožđa: Ovo se odnosi na novozavjetnu priču o izgubljenom sinu (Luka 15, 6 i d.) koji je bio toliko gladan da bi jeo i ostatke koje su jele svinje. [“Drožđe” su ostatci šljiva i grožđa nakon što je od njih napravljena rakija, a koji su se davali svinjama.]

Ne da otvori zatvorenost supstancije: Mada bi to bio pravi način – razbivši kompaktnost supstancije i uzdižući je do racionalne samosvijesti. Romantičari odbijaju taj odgovor; preferirajući mutni osjećaj pred pojmom brkaju sve razlike.

Okrjepu (Erbauung): Stanovito uzbuđenje i uzdizanje proizvedeno, primjerice, uzvišenom propovjedi ili mutnim ali dubokim iskustvom koje ne možemo sebi posve razjasniti. Hegel vidi okrjepu kao nefilosofsku i suprotstavljenu “pojmu”. Filosofija mora biti “znanstvena”, ne okrepljujuća; ona se bavi znanjem i razumijevanjem, ne propovijedanjem i stvaranjem uzvišenih, ali neprozirnih osjećaja. (Nije slučajno da filosofi koji se suprotstavljaju cilju filosofije kao znanosti – poput Rortyja danas – tvrde da bi filosofija trebala biti okrepljujuća.) …

Uzdignuće i magla: Hegel sad kritizira poziv na “entuzijazam” u religiji i misticizmu, koji odbacuje moć intelekta u korist nekog ekstatičnog rastapanja kojega smatra više duhovnim. Ta mutnost žrtvuje pojmovna razlučivanja da bi stvorila prazan osjećaj dubine. …

Ukidanje različitog i određenoga: Ukidanje racionalnih razlučivanja unutar mističnog iskustva jednog bezobličnog apsoluta.

Spekulativni način razmatranja: To je bio pohvalan pridjev za Hegela i njegov milje. Nije naznačavao suviše odvažne i neosnovane pretpostavke, kao u običnom govoru danas, nego jednu višu vrstu racionalnosti koja dohvaća pravu stvarnost. Izveden iz latinskog speculare, “vidjeti”, pridjev “spekulativno” aludira na platonički uvid u ideje koji nadilazi znanstveni razum i doseže istinsko biće. Posredno a i polemično, aludira i na pojam intelektualnog zrenja. … Hegel drži da je njegova filosofija istinski “spekulativna” a Schellingova lažno spekulativna u lošem smislu entuzijazma i Schwärmerei.

Sve krave crne: Tu je ironija usmjerena uglavnom na Schellinga. Romantično iskustvo tvrdi da postiže ono apsolutno dok potpuno poništava sva razlučiva posebna postojeća, i stoga ne dohvaća ništa zbiljsko: sve se rastače u jedan bezličan homogen vir. Ta vrsta misticizma promašuje svoj vlastiti cilj i umjesto njega pruža praznu egzalitranost, neko iskustvo a) u kome se ništa ne može razlikovati, kritizirati ili procijeniti, i b) koje nema nikakvog zbiljskog bića u svojoj jezgri. Schelling je bio duboko povrijeđen Hegelovim sarkastičnim primjedbama i lom među bivšim prijateljima nikad nije zacijelio.

ulomak iz Yirmiyahu Yovel, Hegel’s Preface to the “Phenomenology of Spirit”, 2005., link, str. 73.-78., 79., preveo: ja

(Hegelov ulomak djelomično najprije objavljen na prvom izdanju bloga: oboje?; Yovelov komentar naknadno dodan)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s